Formalno umirovljenici, Sonćani Stipan (1948.) i Andrija (1953.) Andrašić i danas su donekle aktivni na svojem poljoprivrednom gospodarstvu. Od nevelikih mirovina, stvarnih, a ne statističkih, nije moguće živjeti dostojno čovjeka, pa ova dvojica neženja ne odustaju od posla od kojega se nekada solidno živjelo, a u posljednja tri desetljeća jedva preživljavalo.

Tradicija

Kuća s okućnicom, sad za njih dvojicu i prevelika, već pri ulasku u »pridnji dvor«, odiše urednošću i dahom davno prohujalih vremena. Sama kuća, stambeni dio, nove je gradnje, okućnica je uređena, s malim razlikama, onako kako je to radilo nekoliko generacija predaka Stipana i Andrije. U bratskoj podjeli kućanskih poslova, po afinitetima, Andrija je skloniji tradiciji, kako obiteljskoj, tako i seoskoj, šokačkoj. Dugogodišnji je član KPZH-a Šokadija, a u kući ima pravu zbirku narodnih nošnji i starinskih uporabnih predmeta vezanih za paoršag.

»Nekada, dok je tu bila stara kuća, nabijača, na krov joj se naslanjala lomača po cijeloj duljini. Prigodom gradnje nove kuće uništena je, a umjesto loza zasadili smo ružičnjak, kojega, skupa s cvjetnjakom, održavamo i danas. Sredinom ‘pridnjega dvora’ vodi od ulične kapije do ulaza u stražnji dvor. Došli smo u godine u kojima čovjek ne bi ništa mijenjao, a puno truda ulažemo u održavanje svega što su stvorili naši preci. Tako nam i danas u ‘pridnjemu dvoru’ opstaje ambar, ali nerenoviran, obojen, nego izvorni i ‘litnja kujna’ s otvorenim ognjištem, još uvijek funkcionalnim. Dio okućnice oko ta dva objekta, od ulice do ograde od stražnjeg dvora, održavamo onako kako smo dobili u naslijeđe. Do puta između ulične i dvorišne kapije pojas je starinskoga cvijeća, potom nekoliko redova vinove loze i osam drveta kruške, jabuke i breskve. Sve autohtone sorte. U stražnjem dvoru, iako već odavno ne držimo krupnu stoku, na stari dio kuće vezane su staja i šupe, dalje su svinjci, kokošinjak i čardak.  U štali i šupama imamo puno poljoprivrednih alatki i pomagala iz vremena dok su naši roditelji obrađivali zemlju konjskim zapregama. I sve to je dobro uščuvano, u uporabnom stanju i danas«, kaže Andrija.

Iz prijeratnih vremena ostala mu je još jedna lijepa navika:

»Po struci sam strojarski tehničar, taj posao sam radio trideset godina. Ostale su mi neke navike iz radnog odnosa, pa sam i u kući napravio neku inventuru. Pronašao sam mnoštvo starih papira, neke i s kraja osamnaestog stoljeća. Moji su, kako izgleda, bili pedantni, pa su sačuvali puno izvornih rješenja, priznanica, računa, potvrda o uplatama, ali i osobnih dokumenata, sve u izvorniku. Sve sam to posložio po nekom svom sustavu i danas nam ta dokumentacija može ispričati puno toga o našoj obitelji. Odnedavno sam umirovljenik, pa se još više posvećujem svemu što volim«, kaže nam Andrija. 

Povrtlarstvo

Svoj dio priče ima i Stipan. U kućnoj podjeli poslova njegovo je ratarstvo, stočarstvo i povrtlarstvo. Svake subote može se vidjeti za tezgom na sonćanskoj tržnici. Prodaje sezonsko povrće i povrtne prerađevine, te domaću, bez umjetne hrane uzgojenu perad.

»Poljoprivreda je moj život. Praktički od završetka osnovne škole radio sam na imanju uz oca. U ona vremena lijepo se moglo živjeti od petnaestak jutara zemlje. U kući se držalo nešto krupne stoke, kroz godinu bismo utovili i prodali dva turnusa od po desetak svinja, uzgajali smo i povrće, veći dio za prodaju. Andrija i ja smo i danas prisutni na tržnici u Sonti. To nam je obiteljska tradicija. Koliko mi je poznato, najmanje smo četvrta generacija tržničara u svojoj obitelji, možda i peta. Ne znam za ranije, ali sjećam se pradjeda i prabake po ocu; i oni su prodavali povrće, mlijeko i sir. Niz su nastavili djed i baka, otac i majka, a nažalost, na Andriji i meni će se završiti«, kaže Stipan.

Od ratarstva je odustao:

»Godine i zdravlje su pritisli, a danas, ukoliko bi netko želio opstati u ratarstvu, mora obrađivati na stotine hektara oranica, a to zahtijeva suvremenu mehanizaciju. Na malim površinama poput naših bilježe se samo gubici. Oranice smo izdali u arendu, a aktivnosti smo sveli na povrtlarstvo. U kući utovimo i poneku svinju, uzgajamo i domaću perad. Robe za tržnicu imamo kroz cijelu godinu, imamo i izdefiniran krug kupaca koji cijene, kako bi to danas rekli, ekološku proizvodnju. Ranije smo znali utoviti i po dva turnusa svinja kroz godinu, međutim, sada je to jako nesigurno. Cijene prečesto variraju, pa se događa i da na koncu, kad dobiješ novce za turu svinja, ne pokriješ ni uloženo, a takvi rizici nam više nisu ni potrebni«, priča Stipan.

Žali se i na današnje stanje glede uzgoja povrća.

»Ni tu više nema nikakve sigurnosti. Nije problem nešto uzgojiti. Sve rađa i danas, međutim, problem je bilo koju kulturu sačuvati dok ne dozri. Nekada, kraj poljara i jednoga ili dva policajca nije bilo krađa u ataru, možda koja sporadična. Danas su krađe masovne, pa je sve manje povrtnjaka u ataru. Lopovi dolaze i u kuće, kradu sve do čega stignu, policija odreagira mlako ili nikako, u većini slučajeva kažu da nisu nadležni. O poljarskoj službi neću, sada se tim poslom bave ljudi koji ni ne poznaju seoski atar, a pretpostavljam da ni oni nemaju puno od nadležnosti koje su imali ranije«, završava svoj dio priče Stipan.

Za to vrijeme Andrija je postavio stol u hladovini i poslužio kavu i starinsku štrudlu, ukiselo s makom. »U podjeli poslova moja je kuhinja. Puno toga sam naučio u vrijeme podstanarskog života, a znam prirediti i puno starinskih, tradicijskih jela sonćanskih Šokaca. To me je oduvijek zanimalo, a danas, vjerujem da puno mladih žena ni ne zna za neka stara jela koje ja bez problema pripremam«, završava priču Andrija.

Ivan Andrašić