Intervju Intervju

Autoritarno razumijevanje informiranja

Boris Varga (Kula, 1975.) je doktor političkih znanosti, novinar, publicist i nezavisni analitičar. Magistrirao je međunarodno novinarstvo u Lavovu (Ukrajina) i doktorirao na suvremenim političkim sistemima na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Sfera njegovih interesiranja su tranzicijske, bivše socijalističke republike euroazijske regije.

Piše na rusinskom, ukrajinskom i srpskom jeziku i aktivno se bavi unaprjeđenjem profesionalnih standarda u medijima na rusinskom jeziku u Vojvodini.

Novinarstvom se bavi preko 20 godina. Od 2000. godine bio je angažiran kao stalni dopisnik za regiju zapadnog Balkana za BBC na ukrajinskom jeziku, pisao je za beogradski tjednik Vreme i novosadski Građanski list

Autor je više knjiga i publikacija: Populizam, direktna demokratija i tiranija većine, Srbija na putu ka EU i Rusija, Evropa posle Majdana, Farbanje demokratije, Od ‘šarenih revolucija’ do Anonimusa, ‘Izborne revolucije’ u bivšim socijalističkim državama, Putin i baršunasta gerila... Također, piše i prozu.

Među ostalim, poznavatelj je i prilika u manjinskim medijima u Vojvodini. Bio je urednik vojvođanskog tjednika na rusinskom jeziku Ruske slovo (2013. – 2017.), a od 2018. je ravnatelj Novinsko-izdavačke ustanove Ruske slovo iz Novog Sada.

Dobitnik je ovogodišnje nagrade Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) za izuzetne rezultate u izvještavanju na jezicima nacionalnih manjina i promociju interkulturalnosti. Od lipnja ove godine je u Sudu časti NDNV-a.


Počnimo od teme manjinskih medija u Vojvodini. Kako biste ocijenili stanje u ovim medijima, posebice u tiskanim medijima koji izlaze potporom AP Vojvodine, a u koje spadaju i Ruske slovo ili Hrvatska riječ? Koja je specifičnost NIU Ruske slovo u tom smislu?

Mislim da su mediji na jezicima »narodnosti« jedna od pozitivnih praksi naslijeđa bivše Jugoslavije koja je u Srbiji opstala usprkos surovoj tranziciji. Uostalom, dio politike tih stečenih prava su i pojedini relativno novi mediji kojima su osnivači nacionalna vijeća nacionalnih manjina. Ima tu više aspekata. Ako imamo u vidu materijalni, u odnosu na preostale medije koji se bore na tržištu u Srbiji, tiskani mediji kojima su osnivači nacionalna vijeća u povlaštenom su položaju i izuzeti su iz privatizacije, poput javnih servisa (RTV-a i RTS-a) i dobivaju stalnu subvenciju države. Oni nisu nikome konkurencija, niti veliki proračunski teret i nadajmo se da će zadržati ubuduće takav status. Kada je riječ o NIU Ruske slovo, ono je u gorem položaju u odnosu na druge manjinske medije koji imaju pomoć iz svojih matičnih država, jer se Nacionalno vijeće Rusina od svog osnivanja nije službeno odredilo prema tome koja je Rusinima matična država. Može se čuti ta veoma romantična želja da Rusini imaju pet matičnih država (Slovačka, Poljska, Ukrajina, Rumunjska i Mađarska), na prostoru s kojeg potiču, ali u praksi znamo da u svijetu baziranom na uređenju iz XX. stoljeća kome je osnova nacija-država, na žalost, ne možeš imati pet »majki«, niti »maćeha«. Ima ta želja u zajednici da Rusine financiraju države koje su u EU i gdje Rusini posljednjih godina reemigriraju najčešće iz ekonomskih razloga, kao što je Slovačka, ali ta država je usmjerena prema svojoj slovačkoj dijaspori u Srbiji. Ukrajina smatra Rusine u Srbiji svojom dijasporom i dijelom svog naroda, ali značajan dio rusinske zajednice se ne osjeća kao dio ukrajinskog naroda; političko tretiranje porijekla Rusina često stvara konfuzije i tenzije na relaciji s Ukrajinom, a tu postoji i jezična barijera. Međutim, Ukrajina uz sve poteškoće konstantno pomaže Rusinima u Srbiji financijski, obrazovanjem studenata i razmjenom profesionalaca. Posebno su jake vjerske i povijesne veze još iz perioda Austrougarske. Za rusinske organizacije bi mogla biti zanimljiva i EU, ali ta manjinska zajednica nema kapaciteta i snage sebe odrediti više prema briselskoj birokraciji i njihovim fondovima. Tako da je u suštini rusinska zajednica u tom nemilosrdnom svijetu preraspodijeljenih zona utjecaja veoma infantilno samu sebe mariganalizirala i svrstala skoro kao »ničiju«. I to ne bi bio problem da postoji unutrašnja želja i snaga za samoorganizacijom i samoodržanjem. Možda u zajednici i postoji kreativni poriv za takvo što (recimo u literaturi i glazbi), ali ne i na materijalnom planu koji je izuzetno važan. Kako ne besmisleno kažu mnogi cinici: »Rusini su sve lako dobili za vrijeme Tita, a sada sve to lako i gube«. Naravno, presudne su i objektivne okolnosti kao što je asimilacija u toj mikro zajednici od oko 15 tisuća pripadnika i emigracija iz raznih motiva. Riječju, sve se to odražava i na medije, kao što je Ruske slovo koje je sve siromašnije. Tiskani tjednik Ruske slovo, časopisi za djecu i mlade Zahradka i MAK još nekako imaju podršku države, ali nakladnička djelatnost (knjige) i časopis Švetlosc i kojima je državna potpora iz Pokrajine više od 10 puta smanjena – preživljavaju potpunu katastrofu.

Očit je utjecaj vladajućih političkih struktura na javne, tzv. većinske, medije u Srbiji. Kakva je situacija u slučaju manjinskih medija; utječu li i u kojoj mjeri nacionalna vijeća nacionalnih manjina na uređivačku politiku ovih medija? Ima li cenzure ili autocenzure?

Mislim da autocenzura daleko nadmašuje izravnu cenzuru, mada i cenzure koliko nam je poznato ima. Smjena glavnog i odgovornog urednika Csabe Pressburgera u listu na mađarskom Magyar Szó 2011. godine bila je svakako prekretnica u novinarstvu na jezicima nacionalnih zajedinica u Vojvodini od razdoblja Slobodana Miloševića. Da budemo jasni: manjinski mediji su od svog primarnog osnivanja nakon Drugog svjetskog rata bili u službi politike i ideologije, prvo Komunističke partije, kasnije Miloševićevih koalicija. Javna, skoro ritualna smjena Pressburgera i kasnije promjene u tom listu bile su jasan signal prije svega državi i političarima na republičkom i pokrajinskom nivou da se manjinski mediji mogu ponovno vratiti u ideološke okvire i aktivno služiti politici, sada preko manjinskih elita i nacionalnih vijeća. S druge strane, manjinske elite (posebno lokalne političke) nikad nisu odustajale od kontrole nad informiranjem na jezicima nacionanih zajednica, barem u Vojvodini, i to je njima bio jasan signal da mogu »jače« stezati vodstvo i uredništvo novinsko-izdavačkih ustanova. Mađarska zajednica je najbrojnija i sve što se događa u njoj ima reperkusije i na ostale manjinske zajednice. Nacionalna vijeća od početka prijenosa osnivačkih prava, znači od 2004. godine, više ili manje teže utjecati na novinsko-izdavačke ustanove kojima su osnivači, pa time i na uređivačku politiku. Što više, nacionalna vijeća smatraju da su mediji kojima su oni osnivači, u stvari – njihovi mediji. Skoro njihovi glasnici. Ta činjenica potvrđena je za vrijeme izrade nove Medijske strategije na kojoj su tijekom prošle godine sudjelovali predstavnici Vlade Srbije i novinarska struka (novinarska udruženja, mediji, nezavisni novinari i medijski stručnjaci). Na tim radnim sastancima, na kojima sam sudjelovao osobno kao konzultant, vidjeli smo da političke većine u nacionalnim vijećima agresivno brane taj stav da su to »njihovi medji«, jer su tobože na izborima za nacionalna vijeća dobili najviše glasova. Takvo autoritarno razumijevanje informiranja dio je devijacije višegodišnjeg procesa tranzicije u Srbiji. Ne samo da je na tim sastancima za izradu Startegije nastupom pojedinih predstavnika nacionalnih vijeća bila zaprepašćena novinarska struka i međunarodne organizacije za monitoring demokratskih procesa u Srbiji već i sami predstavnici Vlade Srbije. Nastup pojedinih predstavnika nacionalnih vijeća zabrinuo je mnoge, jer ako se oni tako bahato ponašaju u Beogradu, u prisustvu Vlade i OESS-a, kako se onda ponašaju i što rade kada su u svojim lokalnim zajednicama.

Imali ste prilike raditi i u manjinskim i u tzv. većinskim medijima. Koji su, po Vama, najveći izazovi manjinskih medija?

Mislim da postoji taj demokratski deficit u manjinskim zajednicama, odnosno u pojedinim nacionalnim vijećima nacionalnih manjina, ne bih da ih nabrajam da izbjegnem politizaciju ovog teksta, već da ukažem na ozbiljan sistemski problem koji postoji u manjinskim zajednicama, ali i u srpskom društvu. Vlada Srbije je usvajanjem Nacrta nove Medijske strategije, a posebno dijela za manjinske medije, mogla otkloniti te autokratske pojave u medijima, ali su se oni u tome potpuno zapetljali. Nacrt nove Medijske strategije je zapeo u Vladi, koja ga je nakon što ga je dobila od eksperata potpuno osakatila. Takva jednostrano skraćena Strategija je poslana u Bruxelles, kao dio procedure pridruživanja, ali ju je, kao i stanje u srpskim medijima, EU oštro kritizirao. Krajem kolovoza njemački veleposlanik u Beogradu Thomas Schieb je jasno rekao da »medijska strategija, koja još nije usvojena, mora biti primijenjena«. Posebno je drastično skraćen dio Strategije vezan za manjinske medije, a poznato nam je da je brisanje pojedinih ključnih teza nastalo poslije Koordinacije nacionalnih vijeća nacionalnih manjina, koja je odlučila da su im pojedini dijelovi neprihvatljivi a pod izgovorom da umanjuju nivo stečenih prava. A što je to protiv čega je bila Koordinacija? Recimo, da redakcije i zaposleni u medijima imaju utjecaj na izbor glavnih i odgovornih urednika. Zašto da se takvo kadrovsko odlučivanje, koje neformalno godinama u mnogim redakcijama ionako postoji, ne postigne konsenzusom legalno i u opću korist? Zato što onda politika neće imati utjecaj na uređivanje manjinskih medija. Izbačeno je iz nacrta Strategije i ograničavanje moći nacionalnih vijeća pri izboru urednika u javnom vojvođanskom medijskom servisu i raspoređivanju sredstava nezavisnim medijima preko državnih natječaja. A ti mehanizmi daju nacionalnim vijećima apsolutnu moć nad manjinskim medijskim prostorom u Srbiji. Također je izbačen i najviše kritiziran tripartitni princip imenovanja upravnih odbora ustanova, odnosno medija kojima su osnivači nacionalna vijeća: trećina od strane nacionalog vijeća, trećina od strane kolektiva i trećina od strane šire zajednice (NVO i ugledni pojedinci). A taj tripartitni sistem bi bio jedno od rješenja kako decentralizirati moć odlučivanja u medijima. Nacionalna vijeća i njihova Koordinacija tu ignoriraju osnovnu činjicu da ne može biti stečeno, pa ni umanjeno pravo koje ograničava opća ljudska prava kao što je pravo na slobodu govora. I to je put u manjinsku autokraciju. Upravo zbog toga je trenutno u izradi »Etički kodeks samoregulative za NIU 'Ruske slovo'«, pilot projekt koji se izrađuje u posredništvu NDNV-a i OESS-a. Dokument bi trebao predstavljati samoregulatorni mehanizam rješenja koja bi se donosila na liniji Nacionalno vijeće rusinske nacionalne manjne i medija NIU Ruske slovo (novinari i zaposleni), koji će osigurati interne procedure, pravila i kodeks za unaprjeđenje uređivačke nezavisnosti i medijskog profesionalizma u toj ustanovi, a bit će proslijeđen kao model uređenja međusobnih odnosa preostalim nacionalnim vijećima nacionalnih manjina i medijima kojima su oni posredno ili direktno osnivači. Izradu takvog samoregulatornog dokumenta predviđa i Nacrt nove Medijske strategije.

Kao ravnatelj NIU Ruske slovo kako vidite budućnost tiskanih medija na manjinskim jezicima, s obzirom da čitanost tiskanih medija, a to nije samo slučaj u Srbiji, opada? Treba li se budućnost tražiti na internetu ili…

Mislim da će to pitanje veoma brzo doći na dnevni red. Zato se prije svega treba pripremiti ponaosob i svaka redakcija na jezicima nacionalnih zajednica. NIU Ruske slovo ima ne samo jak portal Ustanove s bazom na netu skoro 80 posto produkcije koja je i tiskana, već i svoju dnevnu informativnu agenciju Rutenpres, koja je osnovana 2006. godine i koja se pokazuje kao lider informiranja na rusinskom jeziku ne samo u Vojvodini već i međunarodnom informiranju Rusina. Druga je stvar da će se ubrzo redakcije na jezicima nacionalnih zajednica u Srbiji morati obratiti vlastima da se subvencioniranje polako postupno preusmjerava na elektroničko, a to zahtijeva novi pristup, nove kadrove, tehniku i drugo. Tu će manjinski mediji morati biti međusobno kooperativniji, da se nađu odgovarajuća i općeprihvatljiva rješenja. To će najvjerojatnije biti centralna tema sljedeće medijske strategije u Srbiji, odnosno njenom dijelu previđenom za informiranje na jezicima nacionalnih manjina.

Dobitnik ste ovogodišnje nagrade NDNV-a za promociju interkulturalnosti. Kako gledate na vojvođanske prilike danas, kada je riječ o multikulturalizmu, odnosno intekulturalizmu?

Multikulturalizam u Vojvodini je dobro prijelazno rješenje u jednom postkonfliktnom društvu u kom je etničko porijeklo apsurdno »važno«. Multikulturalizam u Vojvodini nazivaju i »manjinskim multinacionalizmom«, a i to je točno. Interkulturalnost i interakcija među tim kulturama je sljedeća, viša etapa prevladavanja, sazrijevanja multikulturalizma, dok bi neka vrsta građanskog društva bio neki budući ideal. Sve to zvuči veoma utopijski kada pogledate situaciju na terenu, kada poslušate svakodnevni govor političara na cijelom eks-jugoslavenskom prostoru ili pročitate sijanje mržnje od strane tabloida. Međutim, mi u medijima trebamo imati svoje opće ideale prilagođene lokalnim uvjetima, a mislim da bi interkulturalnost i građanska Vojvodina trebali biti naši viši ciljevi. Naravno, bez demokracije i uspostavljanja njenih procedura to nije moguće. Ali i bez nadzora EU. Mediji su izuzetno važan faktor, »četvrta vlada« i bez njih je taj proces nemoguć. I ne treba potcjenjivati manjinske medije, oni su dio tog društveno-političkog krajolika.

Svjedoci smo čestih oštrih izjava među političarima u našoj, tranzicijskoj ex-yu regiji, kojom se bavite kao analitičar. Kako vidite političke perspektive u regiji, međudržavne odnose? Nama su tu dakako najzanimljiviji srpsko-hrvatski odnosi…

Srbija, odnosno tadašnja SR Jugoslavija je početkom 90-ih izvršila agresiju na Hrvatsku i to je nepobitna činjenica. Sve ostalo su posljedice toga, iako elite u Hrvatskoj ne trebaju biti amnestirane odgovornosti za masovni egzodus etničkih Srba 1995. godine. U padu komunizma srpske elite nisu vidjele rješavanje srpskog pitanja u okvirima ujedinjene Europe, kao što su ga tijekom XX. stoljeća vidjele u okvirima Jugoslavije. A sve to iz prostih razloga što u EU ne bi bili »gospodari na svoj način«. Ne samo posljedice te filozofije već i njeni recidivi još su prisutni na srpskoj političkoj sceni kroz populističku nacionalističku politiku i povijesni revizionizam. Dok se Srbija ne suoči s prošlošću, nema pomirenja u regiji. Ista situacija je i s Hrvatskom, iako je članica EU. Tim veća je njena odgovornost na prostoru bivše Jugoslavije, jer bi ona zajedno sa Slovenijom trebala biti glas razuma i pomirenja, te glavni motor integracije tih malih zavađenih državica u EU. Međutim, retoričko je pitanje koliko je hrvatska politička elita zrela i iznad svega toga. Napeto stanje i poslednje nasilje u Hrvatskoj pred izbore upravo je posljedica te šovinističke politike koja, koliko vidimo, u regiji populistima samo daje rezultate. Problem je da će od te politike podjednako na udaru uvijek biti manjine – srpska u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji. Nema mira, pomirenja, pa ni puta k boljim društvima dok su takve političke elite u Srbiji, Hrvatskoj, BiH na vlasti.

Pripadnik ste jedne nacionalne manjine u Srbiji. Je li moguće, i kako, nadvladati stereotipe i tu uvriježenu predstavu u većinskom javnom prostoru da nacionalne manjine samo pjevaju i plešu/tancuju?

Ima tu nekoliko važnih momenata. Kao prvo, bazično sam odgojen kao Jugoslaven i nemam predrasuda na ovu temu, bez obzira kroz što smo posljednja tri desetljeća prošli. Drugo, u takozvano manjinsko novinarstvo, što je već u svom zvučanju tog termina pežorativno, došao sam iz utjecajnih međunarodnih i regionalnih medija. Prije svega, sudbina tih medija je kao i sudbina svih ostalih takozvanih državnih tiskanih medija, od kojih su u Srbiji danas ostali Politika, Novosti i Dnevnik. Znači, to su mediji za koje se podrzumijeva da prate državotvornu politiku i ne samo to, već da su kadrovski lojalni vladajućim strukturama. Čak je svijest u zajednici o tome »da mi treba da smo uz vlast« dominantno takva. Treće, u startu sam primijetio da sami medijski radnici svoj medij tretiraju kao »manje važan«. I čim naiđe neki ozbiljniji profesionalni problem, odmah se odustaje ili pribjegava etničkim izgovorima tipa: »pa, mi smo Rusini i to nama nije važno«, ili »nama je i to dobro, mi smo i onako mali«, »mi se ne trebamo miješati u veliku politiku« itd. Jedan veoma iskusan kolega mi je rekao da kod Rusina ne može biti istraživačkog novinarstva, jer se radi o manjini. Znači potpuni »stokholmski sindrom«. Ali njemu pomažu i stereotipi iz šire zajednice u državi da su manjinski mediji »isuviše zatvoreni«, da se »bave samo svojim problemima«, da manjine »samo pjevaju i igraju«. I to je djelimično točno, ali je slika daleko složenija i raznovrsnija. To je neka vrsta općeprihvaćene profesionalne segregacije, iznutra i izvana. Zato studente i mlade novinare koji planiraju raditi za medije na jezicima nacionalnih zajednica treba obvezno zamoliti da stažiraju u više različitih profesionalnih medija. Sva ta četiri rakursa ponekad su u NIU Ruske slovo jako primjetna i stvaraju konstatnu frustraciju tamošnjim novinarima, podrivaju nivo profesionalnog samopouzdanja. Najgore je to da tu ima i konformizma, jer tobože »znamo što je naše, a što nije« i gdje se »ne treba ni truditi«. Od prvog dana kako sam počeo surađivati s raznim izdanjima Ruskog slova odnosio sam se prema njima kao prema svim medijama s kojima sam radio. Vjerojatno je to bila i jednostavna formula uspjeha da sam za relativno kratko vrijeme uspio modernizirati više naših izdanja i stati na čelo Ustanove.

Razgovor vodio: Davor Bašić Palković / Foto: Ruske slovo


 


 

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay