Čitam neki dan na portalu Autonomije intervju s Latinkom Perović, koja među ostalim kaže i kako: »Ni historijski, ni teorijski ne vidim da je došlo do diskontinuiteta s vremenom Slobodana Miloševića, SPS-a i ratova ... U Srbiji su na javnoj sceni osobe koje itekako imaju veze s ratom. Ili su bili ministri u njegovim vladama i donosioci zakona ili su bili njegovi portparoli«.
Stagnacija društva? Ni napred ni nazad? Evo jednog primjera. Nametanje tzv. bunjevačke opcije onih koji negiraju hrvatstvo Bunjevaca aktualizirano je nakon više desetljeća u zločinačkom režimu Miloševića, a ta opcija opstala je do danas. U vrijeme režima Miloševića dogodilo se pokretanje političkih organizacija i glasila za afirmaciju Bunjevaca »ne-Hrvata« uz podršku medija kontroliranih od tadašnje vlasti, a Bunjevci koji su negirali hrvatstvo imali su svoje ljude u Miloševićevom sustavu, dok su ovdašnji Hrvati trpjeli verbalno i fizičko nasilje.
Nakon listopadskih promjena, usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina 2002., koji manjine ne definira poimence, već određuje uvjete za njih, Bunjevci koji negiraju hrvatsko podrijetlo te uvjete uspijevaju ispuniti i formiraju svoje nacionalno vijeće. E onda je uz fino manjinsko pravo krenula i fina legalna državna financijska potpora. Tako to ide i danas. I je li tu u osnovi pitanja zakon? Ili su možda u osnovi ovoga pitanja osobe koje iz razno raznih razloga pristaju na manipulaciju, pa makar ona bila pod plaštom zakona? Ima li dostojanstvo cijenu? Izgleda da ima. Evo slučaja prvog, aktualnog.
Ovogodišnja središnja proslava Dužijance, koja je manifestacija ovdašnjih Hrvata, a na koju su svi dobro došli, imala je i svoj radni dio. Predstavnici Hrvatskog nacionalnog vijeća, Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca, koja je organizator ove proslave, imali su sastanak s dužnosnikom EU Tiborom Navračičem, na kojemu je bio nazočan i veleposlanik Gordan Bakota. Nije njima bilo dosadno, pa da sastanče usred proslave, nego je tematizirano vruće pitanje o problematici upisa Dužijance u nacionalni registar nematerijalne kulturne baštine Srbije. Taj proces traje više od sedam godina, a u međuvremenu je i bunjevačka manjinska zajednica (ne-Hrvata) pokrenula inicijativu za upis u taj registar njihovog Nacionalnog praznika Dana Dužijance. E pa sad, jasno je da se nitkome ne može zabraniti da organizira kulturnu manifestaciju. Međutim, ta manifestacija se ne može i ne smije zvati Dan Dužijance. Jednostavno, u nazivu ne može biti izraz Dužijanca, jer se prije svega u Subotici jasno zna na što se taj termin odnosi, što podrazumijeva i koga uključuje. Trebam li naglasiti da ovdašnji Hrvati Dužijancu žive više od stoljeća.
Jesmo li svjedoci otimanja nematerijalne kulturne baštine ovdašnjih Hrvata od strane onih koji negiraju hrvatstvo Bunjevaca? Kopiranje manifestacija ovdašnjih Hrvata s njihove strane naglo dobija na ubrzanju i u tome smislu je značajno upisivanje Dužijance u spomenuti registar, gdje bi ona bila jasno identitetski vezana uz hrvatsku zajednicu. Jasno kao dan, a jasno je i zbog čega se taj proces razvlači. Pokušava se u registar ugurati i kopiranje Dužijance. I od toga će teško oprati ruke ministar kulture Vladan Vukosavljević i nadležne institucije.
Ove godine u organizaciji nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne manjine, Nacionalni praznik Dan Dužijance prvi put se obilježio na subotičkom Gradskom trgu, umjesto dosadašnje Svečane akademije u Gradskoj kući. Naravno da ovaj događaj treba promatrati u kontekstu nastojanja upisa Dana Dužijance u spomenuti registar. I je li eksplicitna politička poruka da Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave prilikom raspodjele sredstava za kulturu izdvaja 728.000 dinara za Dan Dužijance, a za Dužijancu, koja postoji desetljećima izdvaja150.000 dinara? I još malo dodatka tom aktualnom slučaju drugom. Ukupna sredstva dodijeljena za Bunjevce koji niječu hrvatsko podrijetlo, po natječaju spomenutog ministarstva iznose 1.328.000 dinara, dok je za projekte hrvatske zajednice dodijeljeno 494.000 dinara.
Samo da ne bude na mala vrata uveden i taj upis u nacionalni registar Dana Dužijance, kao što je na mala vrata uvedena odredba da i nacionalno vijeće bunjevačke nacionalne zajednice može sudjelovati u raspodjeli sredstava iz proračuna Grada Sombora., Zakonom jest utvrđeno koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi neka nacionalna zajednica dobila sredstva, ali je Grad Sombor »malo« te uvjete proširio. I eto, to je slučaj treći, aktualan.
Slučaj rješavanja bunjevačkog identitetskog pitanja, onih koji negiraju hrvatsko podrijetlo Bunjevaca, vrlo je jednostavan, ako bi se imalo znanja o povijesti, jezikoslovlju, etnologiji, folkloristici, glazbenoj kulturi, književnosti... Dakle, samo treba otvoriti knjige, pa da se bunjevačko identitetsko pitanje stavi pred probni kamen činjenica, što jest jedina i dobra osnova za rješavanje tog pitanja.
A jeste li posumnjali u riječi Latinke Perović s početka ovog teksta? Ja nisam ni sekundu.
Z. S.
