Prije sedam stoljeća, 1319. godine, Mirko Bečejac (Imre Becsei) kupio je pustaru imena Bereg od Petra Buda. No, nije mogao lako »ući u posjed« svoje zemlje, jer, kada je htio rabiti svoje novostečene njive i šume, tome su se nasilno usprotivili pristaše Nikole Treutela. Prije pet dana, na ovogodišnjim Mikinim danima sadašnja »upraviteljica« Berega, gradonačelnica Sombora Dušanka Golubović izjavila je: »Centralnu manifestaciju očekujemo za jedno mesec dana i tada će zaista, uz pomoć svih stanovnika Bačkog Brega, na jedan pristojan način biti obeležen ovaj dostojni jubilej«. Bereg živi sedam stoljeća. I na početku njegova života u ljudskoj kulturi, isto kao i u suvremeno doba, on ne prestaje biti zanimljiv vlastodršcima: i tada i sada zbog svojih resursa. Tada uz borbu i razbojništvo, danas uz »manifestacije«.
Nije lako domisliti kako se uopće odnositi prema nečemu čega si dio, a o čemu se u ljudskoj kulturi ostavlja trag u tako dugačkome vremenu. Dobar dio bereških sedam stoljeća protekao je u okviru ugarske države, stoljeće i pol pod turskom upravom, a iduće će se godine navršiti stotinu godina od kako je pod jurizdikcijom južnoslavenskih državnih entiteta. Od samih početaka sedmostoljetnoga pisanja imena Bereg, gotovo nepromijenjenoga slavenskoga i istog izgovora a slične transkripcije na mađarskome jeziku, ljudi su bili ti koji su osigurali njegovo stabilno mjesto na sigurnoj prapornoj uzvišici na lijevoj obali Dunava i njegovih rukavaca, a onda i u gotovo svim civilnim i vojnim mapama kroz ova stoljeća.
O tim ljudima daleko je više sustavno obrađenih podataka od konca XVII. stoljeća. Uz jasne osjećaje ponosa i radosti, gotovo strahopoštovanja, današnji stanovnici Berega imaju prilike ovih dana slušati, pročitati i uvjeriti se da su njihova prezimena, u gotovo istome obliku u kojem ih nose i danas, zapisana u prvim popisnim bereškim listovima! To je bereški jubilej: jasno znati da nema sumnje da si tu od davnina, da ti je stopalo jedne noge pustilo korijen u crnicu bereške Karlice a druge u žuti pisak Piskulje, da ti ruke grle lužnjake u Bereškoj šumi, te da ti se lice ogleda u mutnoj vodi bereškoga Dunava, ispod krošnje vrbe u Adice.
A i ta bereška zemlja… Uvijek tražena, kradena, vraćana, parložena, dijeljena... Švapska, čivutska… Zadružna! »Državna«, pa licitirana, i na koncu zakupljena. Na kratko. Možda uz suze prodana, a vjerojatnije ljubomorno čuvana izdaleka. Možda je upravo ljubav prema njoj pridonijela da Bereg još postoji. I to je bereški jubilej: ne moći se odvojiti od sudbinske veze koja te veže sa zemljom.
Odvajanje! Vječita, često i jedina tema u bereškim divanima je užasavajuća činjenica da je Berežaca sve manje, da to svatko na svoj način podnosi a nitko ne vidi ničega dobroga u bereškim osipanjima. Počela su ona prije oko 130 godina, kada je Bereg imao 2.862 stanovnika, najviše u svojoj povijesti. Popis koji bi trebao biti održan 2021. godine i Berešci sa zebnjom očekuju, jer će najvjerojatnije potvrditi da ih je ostalo mnogo manje od tisuću i da hrvatski živalj prvi puta neće imati apsolutnu brojčanu većinu. I to je izazov bereškoga jubileja: biti svjestan da je sve manje tvojih oko tebe, da su otišli, i da moraš, kaniš li preživjeti i prosperirati, biti jači, vjerovati i raditi više, te strateški razmišljati i djelovati za svoje i dobro svoje zajednice.
Sve su to bereški jubileji. Manifestacije će ubrzo proći, no Bereg će i u osmom svojemu stoljeću, koje je započelo, nastaviti pružati šansu za izvjesniju budućnost. Nema cinizma u ovoj mojoj izjavi, jer u budućnost sadašnjoj generaciji Berežaca, ipak, mora biti makar malo lakše gledati nego što je to bilo ikada u proteklih sedam stoljeća. Na daru posjeta, brige, promidžbe i doprinosa jubileju se zahvaliti i nastaviti hrabro dalje!
M. T.
