Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Kosa naprid, ja za njom...

»U ovoj manifestaciji nije najvažnija 'lipa' bunjevačka narodna nošnja, niti folklor, niti tamburaši premda svega toga pomalo ima. Najvažniji je rad! Stoga oni koji sudjeluju u ovoj manifestaciji stvarno moraju raditi, oznojiti se i napraviti žuljeve, jer ne rade kao što se nekada radilo.«

Ove misli predsjednika Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca dr. Andrije Anišića možda i najpreciznije opisuju suštinu ne Takmičenja risara – koje je u subotu, 13. srpnja, održano u Đurđinu, a čiji su domaćini bili Snežana i Gabrijel Kujundžić – nego samog risa, teškog posla koji se desetljećima i stoljećima prije pojave prvih strojeva odvijao na ovim prostorima i po mjesec dana.

I za one kojima je to u sjećanju iz mladih dana, i za one koji su na ovoj manifestaciji redoviti gosti, i za one koji su u subotu možda prvi puta bili na Takmičenju risara 28 risarskih parova iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Vojvodine i, naravno, Subotice i okolice na oglednim parcelama prikazalo je samo dio onoga što se nekoć radilo od jutra do večeri i tako dok se posao ne završi. Naravno, gotovo da je suvišno govoriti o tome tko su pobjednici 52. po redu Takmičenja risaraRuža Juhas iz Male Bosne i Stipan Kujundžić iz Subotice, dok je iza njih slijedio par: Petar Tikvicki i Suzana Matković.

Risar, po kom je i istoimeni spomenik izrađen u centru Subotice, ovako je prokomentirao još jednu svoju pobjedu:

»Vidili ste: kosa naprid, ja za njom. To je tako: štogod što je urođeno, što voliš. Naravno da moraš imat i alat za to: kosu moraš dobro otkovat ko što moraš imat i dobar prlj. Al, moraš imat i dobru risarušu jel je ovo timski rad i jedno brez drugog ne možemo.«

Svoju zadivljenost kratkim vraćanjem u prošlost nije krio ni veleposlanik Hrvatske Gordan Bakota:

»Već kad vidite kako je ovo jak doručak, vidite i kako je ovo veliki rad i koliko je truda tijekom ljetnog razdoblja bilo potrebno da se napravi žetva kakva treba. Ovo je i vrlo važna simbolika i nešto što sigurno treba biti sačuvano. Ali, treba joj dati novu dimenziju: dimenziju turističke atrakcije, što bi sigurno izazvalo i zanimanje turista iz Hrvatske.«

Takmičenju risara ni ove, kao ni prošle godine nije prisustvovao gradonačelnik Subotice Bogdan Laban. Umjesto njega zvonom je risare na početak natjecanja pozvala njegova zamjenica Tímea Horvát. Ona je u obraćanju novinarima istaknula kako Grad Subotica svake godine pomaže ovu manifestaciju za koju kaže da ju ne treba propustiti:

»Treba doći i vidjeti kakva je atmosfera među ovim ljudima. To je i pouka mladima da vide što je to ris i kako se nekada kosilo žito. Od ljudi koji se natječu možemo puno toga naučiti, napose kada je riječ o izdržljivosti. Osim toga, zaista je lijepo vidjeti da na ovoj manifestaciji sudjeluje i mnogo djece, ne samo iz Vojvodine nego i iz okolnih zemalja, jer njezin cilj i jeste sačuvati tradiciju i prenijeti ju na mlađa pokoljenja.«

Da, nesporno je da Takmičenje risara treba doći i vidjeti i razmisliti o tome na koji se način nekoć osiguravao kruh za cijelu godinu, baš kao što je nesporno da ovoj manifestaciji treba dati turističku dimenziju. O tome iz Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca govore već godinama unazad. Stvarnost, o kojoj je i ravnatelj UBH Dužijanca Marinko Piuković govorio na Takmičenju risara, je, međutim, ponešto drugačija:

»Kao što i sami vidite, etno salaš je u dosta lošem stanju i plan je da sljedećih godina na ovom prostoru izgradimo Risarski salaš, koji će biti namijenjen za turizam i koji će biti u funkciji tijekom cijele godine. Tako ćemo imati mogućnost da našu baštinu i proizvode pokazujemo zainteresiranima ne samo na Takmičenju risara. Detaljna građevinska rekonstrukcija Risarskog salaša stajala bi oko 50.000 eura i nadam se da će nam u tome pomoći i Grad, i Pokrajina, i Republika, kao i Hrvatska.«

Dok te sljedeće godine, koje se tiču rekonstrukcije Risarskog salaša, ne dođu posjetitelji će, kao i ove i mnoge ranije, jednom godišnje biti u prilici izaći u Đurđin kako bi u ranim jutarnjim satima pogledali kako su se nekad »plela uža«, i sami sjesti na bale slame i uživati u »risaraskom ručku«, a zatim pratiti skraćenu verziju kompletne žetve: od ručnog košenja, preko prikaza rada na vršalici, pa do gledanja nekadašnjih dječjih igara, kušanja tarane (bilo je sedam natjecateljskih ekipa) ili pak »fanaka« (krafni).

Z. R.

  • Kaleidoskop
  • Kaleidoskop
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay