Tema

Povratna karta, u oba smjera

Iako razmjerno poznato, s ove vremenske distance zvuči gotovo nestvarno da je šezdesetih, a posebno sedamdesetih godina prošloga stoljeća Subotica bila među najjačim industrijskim centrima u Jugoslaviji – s oko 60.000 zaposlenih tek je malo zaostajala u odnosu na vodeći Zagreb i drugoplasirani Beograd. U to vrijeme gotovo da nije bilo značajnijeg subotičkog poduzeća ili tvrtke koja nije imala svoje radničko odmaralište negdje na Jadranskom moru. Rovinj, Krk, Mali Lošinj, Tribunj, Sumartin, Orebić... bila su mjesta u kojima su godišnji odmor provodile tisuće subotičkih obitelji, čineći na taj način more dostupnim i onima s najtanjim novčanikom.

Među pobrojanim mjestima svakako se izdvaja Orebić, ne toliko po snazi kolektiva (najveći dio njih je u to vrijeme poslovao pozitivno) koliko po njihovom broju. U tom je mjestu, naime, bilo dva odmarališta za radnike desetak subotičkih poduzeća i u to su mjesto na ljetovanje odlazile generacije i generacije Subotičana. Od toga vremena, dakle nekih šezdesetak godina unazad, datiraju prve konkretnije veze između Subotice i Orebića koje nisu prekidane sve do raspada Jugoslavije, a ubrzo nakon toga i nestanka dobrog dijela poduzeća koja su tamo (i ne samo tamo) imala odmaralište.

Ode li se danas do Orebića preko Bosne i Hercegovine ili pak kroz Hrvatsku autocestom (za to je u oba slučaja potrebno 12-13 sati vožnje) mnogima će se na prvi pogled učiniti da su veze sa Suboticom prekinute prije tridesetak godina. Ali... ako imate dobrog vodiča i domaćina, kao što je to imao doljepotpisani, (u)vidjet ćete da to baš i nije tako.

Detekcija akcentom

Recimo, Natalie Zokić rado se odazvala pozivu na kratak razgovor s radnom temom »Veze Subotice i Orebića« iz jednostavnog razloga što je i sama podrijetlom Subotičanka:

»Majka Anna je ovdje šezdesetih godina preko Minerve dolazila na ljetovanje i tu se upoznala s ocem s kojim se 1969. vjenčala u Subotici. Iako sam ja rođena u Australiji, gdje su se roditelji preselili, u Suboticu sam uvijek, po povratku u Orebić, za vrijeme zimskog rasupsta voljela otići kod svojih bake i djeda Etelke i Ferenca Kozme, a 1982. sam dva mjeseca i išla u Osnovnu školu Jovan Mikić u Subotici. S nekim od tadašnjih školskih drugova i danas sam u kontaktu.«

Natalie Zokić kaže da odnos Orebićana prema Subotičanima nije promijenio ni rat devedesetih niti konstantno zategnuti odnosi Hrvatske i Srbije nakon toga:

»Odnos je i dalje ostao prijateljski, bar ja to tako vidim i osjećam. Naravno, uvijek se nađe netko tko je u stanju to pokvariti, ali većina ljudi, posebno onih starijih, rado se sjećaju Subotičana koji su dolazili ljeti.«

Kao primjer za to navodi da je u Orebiću živjelo ili sada živi dosta Subotičana: pokojni Imre Dukai i Ruža Vuletić, te Geza Vlahović, a kuće su ovdje kupili i svake godine tu ljetuju Sándor Töri i Sándor Török. Iako je po majci Mađarica, koji joj je na neki način bio i prvi jezik, za mađarski danas kaže da ga samo razumije ali ne i govori. Dokaz za to je i njen savršen izgovor glasova »ö«, »ő«, razlikovanje »a« i »á«, a prva riječ koje se sjeća da je naučila na mađarskom je »rendőrség« (policija), naravno s tečnim izgovorom.

Naša sugovornica kaže, u što smo se kasnije i sami uvjerili, da je nekadašnje odmaralište kog su zajednički kupili Minerva i Jugokoža danas u oronulom stanju. Poslije rata u Hrvatskoj, kaže ona, tu je bila orebićka policija (koja danas ne postoji, a najbliža je na Korčuli). Uglavnom, danas je to imovina ni na nebu ni na zemlji (prije svega zbog neriješenih vlasničkih odnosa), o kojoj, bar na papiru, skrbi orebićka općina. Što se, pak, subotičkih turista danas tiče, Natalie Zokić odgovara kratko:

»Ima ih i više nego što bi čovjek pomislio. Ja to lako prepoznajem, po karakterističnom naglasku. Svake godine dolaze novi, a ima i onih koji su tu svakoga ljeta.«

Pjevajući u grad svoje mladosti

Iako je rođeni Orebićanin, Lovro Katalinić itekako ima veze sa Suboticom: osamdesetih godina u ovom je gradu završio Višu tehničku školu, a zatim se i zaposlio u Severu, a nakon povratka 1989. u rodno mjesto sa suprugom Biljanom Pavlović iz Crvenke (koja je u Subotici završila Ekonomski fakultet), kontakt sa Suboticom obnovio je preko klape Geta, čiji je predsjednik donedavno bio. Od osnutka 2009. temelj njihovog repertoara čine tradicionalne dalmatinske, a capella, pjesme u što su se iz godine u godinu od 2012. mogu uvjeriti i Subotičani:

»Zahvaljujući susretu s predstavnicima Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, odnosno njihovom ravnatelju Tomislavu Žigmanovu i Draganu Kovaču, mi smo uspostavili prvi kontakt i prije sedam godina prvi puta smo gostovali u Maloj gostioni na Paliću, a naziv tog 'projekta' bio je 'Most na suho'. Od te godine samo smo jednu izostali, a nastupali smo i na Festivalu ljubavi i vina i u Bunjevačkom kolu, a ono što je posebno zanimljivo je da se uvijek radilo o humanitarnim koncertima. Na takve stvari se uvijek rado odazivamo, a mogu reći da smo u Subotici uvijek bili dobro primljeni i rado viđeni gosti. Sada smo sve to proširili i na Sombor i Novi Sad, na što smo također ponosni.«

Katalinić kaže i kako Subotičani, zahvaljujući ponajviše Marku Žigmanoviću koji je (bio) uključen u organizaciju Festivla ljubavi i vina, dolaze u uzvratne posjete u Orebić i na Korčulu, ali i privatno na ljetovanje. Kako navodi, Subotičani su zapravo imali bitnu ulogu u razvitku turizma u Orebiću prije šezdesetak godina, a vlastitu vezu sa Suboticom imao je i preko djeda koji je bio domar u Minervinom odmaralištu, a sam Katalinić u njemu je živio sve dok njegova obitelj nije kupila svoju kuću:

»To odmaralište je nudilo i ugostiteljske sadržaje u kom su radili Orebićani. A znate kako je: Orebić je malo mjesto, ljudi se ne samo međusobno znaju nego su i upoznavali svoje goste, vrlo brzo s njima se i sprijateljili, bilo je tu i brakova... Stoga mogu reći da su Subotičani i danas rado viđeni gosti u Orebiću baš kao što sam i ja uvijek izuzetno dobro primljen u Subotici.«

»Tu je moj dom«

Naš domaćin i osoba koja nas je povezala sa sugovornicima koji imaju vezu sa Suboticom Csaba Sepsey i sam ima kuću u Orebiću za koju kaže kako je zapravo to njegov dom. Kupio ju je 1987., slučajno:

»Budući da je u Orebiću bilo puno Subotičana, neki su tamo i živjeli, preko Imrea Dukaija, koji je u vrijeme gradnje subotičkog odmarališta bio šef gradilišta a kasnije se tu i oženio i ostao, saznao sam da ima dio kuće na prodaju, i to na odličnom mjestu. Mogu reći da sam imao puno sreće, jer sam ju kupio po vrlo niskoj cijeni, recimo jednog tadašnjeg Zastavinog automobila. Nikad prije toga nisam bio u Orebiću, ali sam od Subotičana o njemu puno lijepoga čuo, tako da se nisam mnogo dvoumio.«

U početku, kaže, s obitelji je u Orebić odlazio nekoliko puta godišnje, ne samo na ljetovanje nego kada god se ukazala prilika, poput Dana rada, Dana Republike i slično. Rat je, međutim, utjecao na to da sve do 2001. nije mogao posjetiti vlastitu kuću o kojoj su, koliko su već mogli, računa vodili mještani. Pa ipak, i njegova je kuća u tom razdoblju doživjela sudbinu mnogih koje su bile bez domaćina:

»U to je vrijeme i u Orebiću bilo puno izbjeglica, uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Kada su odlazili, gotovo su je ispraznili: pokućstvo, plinske boce, alat, šivaći stroj... i sve što su stigli.«

Prvi kontakt s Orebićanima 2001. bio je, kaže, malo rezeriviran, ali se to vrlo brzo promijenilo, s obzirom na to da su znali da Sepsey nije bio od onih koji su prije toga u Hrvatsku odlazili s oružjem.

»Iako imam kuću i u Subotici i tu i živim, mirne duše mogu reći da se u Orebiću danas osjećam doma. Sa susjedima imam i više nego dobre odnose, a kako i ne bih kada zaista vode računa o kući kada god nisam tu. Za sve ovo vrijeme i upoznao sam i zavolio Orebić«, zaključuje Sepsey.

Z. R.

Okvir

Od subotičkih tvrtki odmarališta u Orebiću imali su Minerva, Jugokoža, Integral, Fidelinka, Jovan Mikić, Trgopromet, IGV..., a u ukupno 240 apartmana od lipnja do rujna dio godišnjeg odmora u ovom je mjestu, po riječima Sepseyja, provodilo oko 6.000 Subotičana. Jedno od dva subotička odmarališta prije 18 godina kupio je povratnik iz Kanade Ante Šunjo koje je, kaže, platio 250.000 eura. Od četrdesetak soba odmaralište je pretvorio u 16 apartmana, a na upit koliko je nakon kupovine još uložio u osuvremenjivanje objekta kaže da ni sam ne zna, dodajući da je zbog sve veće zahtjevnosti turista iz godine u godinu primoran na daljnja ulaganja ukoliko želi pratiti aktualne trendove u turizmu, odnosno imati goste.

Zlatko Romić