Katica i Josip Pašić rođeni su Monoštorci, ali ih je Josipova želja da se bavi psihoanalizom prije pol stljeća odvela do Amerike, koja je postala njihov drugi dom. Oboje su po struci psihijatri, a svoju profesionalnu afirmaciju ostvarili su u »obećanoj zemlji«. I ne samo da su se u tu »obećanu zemlju« uputili njih dvoje, već su za sinom lječnikom i kćerkom, pred kojom su tek bile studije, krenuli i roditelji. Katica danas radi u privatnoj praksi, a Josip se bavi dubokom analizom i psihoanalizom, drži predavanja i seminare, pa kao predavač često gostuje i u Beogradu.

Monoštorski dani

Katica (71) i Josip (78) djeca su Elizabete Fišer Pašić (obiteljski nadimak Sedmak) i Antuna Pašića (obiteljski nadimak Stankovi). Monoštorski život Katica i Josip živjeli su do 1969. godine. Iza Josipa je tada bio studij medicine u Zagrebu i nekoliko godina lječničkog staža u Somboru i Monoštoru. Iza Katice završena gimnazija u Somboru. A onda je Josip odlučio ostvariti svoj san.

»U gimnaziji sam pripremao seminarski rad iz nuklearne fizike koja je tek bila u povoju, literature je bilo malo i nama u srednjoj školi bila je nedostupna, pa se moj profesor potrdudio i angažirao univerzitetskog profesora Dragišu Ivanovića iz Beograda, koji je bio učenik Alberta Einsteina. Profesor Ivanović bio je toliko zadovoljan mojim radom da je rekao da za studij fizike neću morati polagati prijemni. Međutim, kada je čuo da me ne interesira fizika već medicina, bio je toliko razočaran da je moj rad bacio na pod uz riječi: ‘Svaka budala može studirati medicinu’. Ali ja sam imao svoj cilj – psihoanalizu, što je tih godina bilo kod nas, kao i nuklearna fizika, tek u povoju«, kaže Josip, koji se u svom naumu nije pokolebao ni nakon studija, ni lječničke prakse.

Prva američka adresa bio je Milwaukee. Katicu je čekalo učenje jezika i studij medicine, poslijediplomski i doktorski studij. Josipu su vrata za psihoanalizu bila otvorena, a svoju naobrazbu nastavio je u psihijatriji i to izučavajući Jungovu analizu. Danas su njihova imena poznata u stručnoj javnosti, a usprkos godinama i dalje se su aktivni u svojim profesijama.
Katicini i Josipovi vršnjaci iz Monoštora vjerojatno još i danas pamte kružoke koje su organizirali. Bili su ti kružoci zapravo druženja vršnjaka.

»Čitali smo poeziju, romane, slušali klasičnu glazbu, diskutirali. Zamislite, tih 60-tih u našoj ulici mogao se čuti Bach. I kada smo odlazili, reakcija naših susjeda bila je: ‘Tko će nama puštati tako lijepu glazbu’«, prisjeća se Katica, a Josip se nadovezuje sjećanjem kako im je u 10 sati navečer svećenik dao ključ od crkve pa se crkvom orio Dvořákov Requiem.

Američki dani

Josip se u slobodno vrijeme voli latiti kuhače i šerpe. Kaže, ima oko tisuću knjiga s receptima. A među jelima koja sprema su i ona tipična monoštorska – paprikaš. Poslije pol stoljeća Ameriku doživljava kao oazu u pustinji. Jednostavno, kaže »gdje si, tamo moraš živjeti«. Na naše pitanje koliko mu poslije toliko godina znače dolasci u Monoštor Josip odgovara da voli doći u svoje rodno mjesto, ali i da isto tako voli biti na bilo kom drugom mjestu.

»Nikada nisam volio granice. Gdje god da sam ja sam kod kuće«, iznosi Josip svoje stajalište. A nema dijela svijeta u kome nije bio i svaki mu se na svoj način dopao. Katica to ipak gleda pomalo drugačije i dolazak u Monoštor za nju je svaki puta povratak kući. Prigoda je to za susrete s društvom iz monoštorskih dana.

»Ja sam poslije studija čak razmišljala da se vratim u Monoštor, ali prigodom jednog boravka u selu usnila sam san u kojoj mi naš seoski veterinar koji je imao lijep, upečatljiv glas kaže ‘svatko se mora vratiti kući’. Shvatila sam da ne misli na Monoštor već Ameriku, jer kuća je tamo gdje ti osjećaš da si doma. Odmah drugi dan poslije tog sna već sam ljetela za Ameriku i znala sam da ću tamo definitvno ostati«, kaže Katica.

Danas Katica i Josip žive u Chicagu, ali godine i dalje nisu prepreka da budu gdje god požele. Poslije Monoštora put će ih odvesti u Njemačku, pa nazad u Ameriku, a odatle tko zna u koji kraj svijeta.

Z. V.