Intervju Intervju

Ignoriranje postojanja i uspjeha

Ako izuzmemo čitatelje Hrvatske riječi i malobrojne vrhunske sportske eksperte, javnosti u Srbiji vjerojatno je nepoznato da u ovoj zemlji uopće postoji nešto što se zove Nogometna reprezentacija Hrvata iz Srbije. Iako je za 15 godina postojanja postigla značajne uspjehe na natjecanjima hrvatskih i europskih manjina (dvije zlatne, dvije srebrne i tri brončane medalje), što bi se i ovdje s ponosom, makar u sportskim vijestima, moglo isticati, Nogometna reprezentacija Hrvata iz Srbije posve se uklapa u opću sliku ignoriranja i prešućivanja aktivnosti ovdašnje hrvatske zajednice u Srbiji. O tome na svoj način svjedoče i riječi našeg sugovornika, glavnog koordinatora Nogometne reprezentacije Hrvata iz Srbije Petra Kuntića. Zapravo, da nije bilo nedavne utakmice s Nogometnom reprezentacijom Srba iz Hrvatske u Tavankutu postojanje Nogometne reprezentacije Hrvata iz Srbije bilo bi ovdašnjoj javnosti poznato baš kao i njihov prvi susret prije tri godine u Vukovaru na koji se nisu udostojili doći ne samo predstavnici konzulata Srbije u tom gradu (da pozdrave i svoje državljane hrvatske nacionalnosi i sunarodnjake iz Hrvatske) nego ni predstavnici Hrvatskog nogometnog saveza i Fudbalskog saveza Srbije da na simboličan način obilježe »povijesni« susret nogometnih predstavnika dvije manjine koje su u svojim državama nerijetko suočene s brojnim problemima i koje svojim primjerom pokazuju političarima da postoji i drugi put u građenju odnosa između dvije države. Govoriti u takvoj situaciji s Petrom Kuntićem samo o nogometu znači ujedno ne zaobilaziti i brojne probleme koji prate ovu reprezentaciju. Uostalom, kao potvrdu naprijed rečenog, ali i kao uvod za kasniji razgovor, poslušajmo njegov odgovor na pitanje kakav status ima Nogometna reprezentacija Hrvata iz Srbije na adresama Ministarstva sporta i omladine i Fudbalskog saveza Srbije:

Iako postojimo petnaest godina i za to vrijeme smo po Europi više puta nastupali na prestižnim natjecanjima i osvajali značajne rezultate, uključujući i prva, druga ili treća mjesta, do sada nije bilo nikakvog zanimanja Fudbalskog saveza Srbije za našu reprezentaciju. Prije bih to mogao nazvati indiferentim odnosom prema našem postojanju i aktivnostima. A tu je ipak riječ o igračima naše reprezentacije koji nastupaju u domaćim klubovima, dakle onima koji se natječu u Srbiji i koji Srbiju predstavljaju na natjecanjima. Međutim, zahvaljujući aktivnostima predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislavu Žigmanovu i nogometnog menadžera Milana Martinovića mi smo u povodu utakmice s reprezentacijom Srba iz Hrvatske prvi puta bili primljeni u Fudbalski savez Srbije.

Oni su ipak morali znati za vaše postojanje, s obzirom na to da ste legalno registrirani. Jeste li im se, uključujući i Ministarstvo sporta Srbije, do sada obraćali ne samo da ćete negdje nastupati i predstavljati državu iz koje potječete nego i za logističku pomoć?

Svaki puta kada smo negdje nastupali morali smo im se obratiti, jer je to uvjet da se uopće negdje pojavimo. Svaki igrač, primjerice, mora dobiti dozvolu matičnog kluba za nastup za Nogometnu reprezentaciju Hrvata iz Srbije; mora donijeti iskaznicu i potvrdu o urednom liječničkom pregledu. Također, po našem statutu, da bi netko igrao za našu reprezentaciju mora imati dokaz da mu je barem jedan od roditelja Hrvat. Što se ostalog tiče, već sam rekao: do sada nisu pokazivali nikakvo zanimanje za naše postojanje.

Kakvi su dojmovi nakon sastanka u Fudbalskom savezu Srbije: smatrate li da će se odnos promijeniti na bolje?

Kao što je i do sada bilo, mi se i dalje nadamo da će taj odnos biti bolji. Ali, sve to ovisi o potezima Fudbalskog saveza Srbije. Ipak, mogu reći da je na samom sastanku bilo vrlo uočljivo da su se djelatnici Fudbalskog saveza Srbije zainteresirali za sustav manjinskog natjecanja, posebno kada su vidjeli materijale koje sam im donio s natjecanja koje je organizirao Hrvatski nogometni savez. Konkretno, jedan od prijedloga nakon toga bio je onaj zamjenika predsjednika Fudbalskog saveza Srbije da bi možda dobro bilo organizirati nogometni turnir reprezentacija nacionalnih manjina koje žive u Srbiji. Ostvarenje takve ideje sigurno bi imalo smisla, jer je sport jedna od grana života koja neutralizira negativne efekte politike, posebno kada je riječ o odnosima domicilnih i matičnih država. To je posebno značajno za hrvatsku nacionalnu manjinu, jer od 57.000 izjašnjenih Hrvata na posljednjem popisu stanovništva u Srbiji aktivno je tek možda oko 5.000: članovi su kulturno-umjetničkih društava, politički su aktivni.... Ostalih, čak i do 25.000, tek su povremeno aktivni, dok postoji veliki broj onih koji se nisu ni u što uključili niti su na bilo koji način društveno aktivni. Upravo stoga su nogomet ili bilo koji drugi sport prava prilika da se animraju pojedinci koji do sada sebe nisu pronašli ni u kulturi ni u politici niti u bilo kom drugom segmentu aktivnosti hrvatske zajednice u Srbiji. Većinu nogometaša ne zanima niti politička aktivnost niti da budu uključeni u neku kulturnu udrugu. Oni vole nogomet i to je to. Što se naših reprezentativaca tiče, oni su svjesni svoje nacionalne pripadnosti i uvjeta pod kojim nastupaju i drago mi je što je za ovih petnaest godina kroz reprezentaciju prošlo oko 120 nogometaša. Konačno, rezultat toga je da smo, bar kod njih, zaustavili asimilaciju i uključili ih u spomenutih 5.000 aktivnih Hrvata. To su možda i nove zadaće za našu zajednicu da se i na druge načine aktiviraju naši pripadnici. Sport je svakako jedan od boljih načina za to.

Otkuda su sve igrači koji nastupaju za reprezentaciju vojvođanskih Hrvata; kako do njih dolazite?

Sva natjecanja – bilo da je riječ o Svjetskom prvenstvu hrvatske dijaspore, bilo Europskom prvenstvu hrvatske nacionalne manjine ili pak Europskom prvenstvu nacionalnih manjina – organiziraju se u drugoj polovici lipnja. Naše aktivnosti počinju u ožujku kada naš izbornik Marinko Poljaković i tehnički tajnik reprezentacije Ivan Budinčević i ja obilazimo terene uglavnom u Vojvodini i pratimo nastupe nogometaša o kojima smo informacije već ranije dobili od naših bivših ili sadašnjih igrača. Osim toga, redovito pratimo izvješća medija o klubovima u pokrajinskim, regionalnim ili lokalnim ligama i ako vidimo da netko konstatno odskače, odlazimo kod njega i razgovaramo s njim. Također, ima i onih nogometaša koji nastupaju u inozemstvu, konkretno u Mađarskoj, ali i oni su nam poznati zato što su ranije nastupali za ovdašnje klubove.

Koliko je nacionalni moment kao uvjet nastupa za reprezentaciju, odnosno samo ime reprezentacije »faktor rizika«? Drugim riječima: događa li se da vas netko upravo iz tih razloga odbije, bilo da je u pitanju strah ili neki drugi motiv?

Događa se. I sada smo imali slučaj da dva izvanredna igrača iz Sombora nisu imali snage nastupiti za reprezentaciju iako su nam to obećali. Osim toga, bilo je odbijanja i zbog toga što igrači nisu znali kako će klub za koji nastupaju reagirati: hoće li ga pustiti da nastupa za našu reprezentaciju ili ne. Tu, naravno, treba u obzir uzeti i činjenicu da igrači često mijenjaju klubove, pa kad se sve to u uzme u obzir, onda su i odbijanja normalna pojava. I pored svega toga, mnogo je više onih koji prihvate iz prve i oduševljeni su što će nastupiti za reprezentaciju Hrvata iz Srbije. Kao što vidite, to je zaista puno posla i napora i zajednička rečenica nas trojice za ovih petnaest godina aktivnosti svakog travnja ili svibnja je »treba li uopće ovo nama?«.

Spomenili ste ideju Fudbalskog saveza Srbije o organiziranju turnira reprezentacija nacionalnih manjina. Koliko takvih reprezentacija u Srbiji uopće postoji u odnosu na 23 registrirane nacionalne manjine?

Mislim da osim vojvođanskih Mađara i nas nitko drugi nema svoju nogometnu reprezentaciju. S njima smo igrali prijateljsku utakmicu u Mórahalomu i bili smo skupa na Prvenstvu europskih manjina u Južnom Tirolu, gdje smo mi dogurali do polufinala dok su oni ranije ispali. Ali, mogu reći da zaista imaju jaku momčad. Stoga je ta ideja o organiziranju turnira jako dobra, ali da ne bi ostalo sve samo na ideji mislim da bi ključne aktivnosti u tom pravcu morali zajednički poduzeti i Ministarstvo sporta i omladine i Fudbalski savez Srbije. Uvjeren sam da bi realizacija takve ideje dala dobar rezultat, ne samo za nacionalne manjine nego i za društvo u Srbiji općenito.

Je li odnos Hrvatskog nogometnog saveza prema reprezentaciji Hrvata iz Srbije bolji u odnosu na onaj Fudbalskog saveza Srbije?

Mogu reći da u posljednjih deset godina imamo izvanredan status u Hrvatskom nogometnom savezu. I kada je riječ o mlađim kategorijama i kada je riječ o našim natjecanjima, oni nas prate i podržavaju. Evo, ove godine su nas prvi puta malo i materijalno pomogli iako to ne čine redovito. Ali, i za to postoji objašnjenje, jer bi materijalnom potporom nama učinili presedan koji bi doveo do problema s kojima kasnije ne bi mogli izaći na kraj. Međutim, i pored toga, zahvaljujući našem dobrom statusu u Hrvatskom nogometnom savezu i njihovog dobrog odnosa s Fudbalskim savezom Srbije u posljednje vrijeme zajednički lobiraju za nas. Primjerice, iako to možda zvuči nevjerojatno, od toga hoće li nas netko pustiti na teren da treniramo ili ne, pa do mnogo složenijih stvari kakav je sam nastup na nekom natjecanju.

Što vam je još, osim novca, kao reprezentaciji gorući problem?

Evidentno je da nam je novac, odnosno novac za prijevoz, najveći problem. Ali, događa nam se da se isti problem pojavi i prilikom samog boravka na nekom natjecanju. Primjerice, dok prilikom Europskog prvenstva nacionalnih manjina reprezentativci Katalonije, Južnog Tirola, Lužičkih Srba, Koruških Slovenaca ili iz neke druge bogate zemlje bez problema borave u hotelima s četiri zvjezdice mi već godinama spavamo u atomskom skloništu koje je besplatno. Onda nam se, međutim, pojavljuje problem plaćanja hrane. Kao što vidite, sve nam je problem i sve se vrti oko novca za čiju se nabavu dovijamo na razne načine, jer ništa sustavno nije riješeno. Osim novca mi drugih problema nemamo, jer sve radimo čista srca i zato što to volimo. Primjerice, jako vodimo računa o našoj opremi. Još i sad imamo prvi komplet opreme koju nam je osobno prije petnaest godina kupio generalni konzul u Subotici Davor Vidiš. Jednostavno, znamo da ako s tim budemo imali problema, teško ćemo se imati kome obratiti.

Možete li u idealnim uvjetima zamisliti ovu sliku: reprezentacija vojvođanskih Hrvata ima i svoju pionirsku i juniorsku ekipu, ima više trenera i stručno vodstvo, na raspolaganju za nastup im je nekoliko suvremenih stadiona, ima materijalnu i logističku potporu i domicilne i matične države, mediji prate i bilježe svaki vaš uspjeh...?

Hrvatski nogometni savez je sada pokrenuo inicijativu da se na Svjetsko prvenstvo hrvatske dijaspore dovedu tri ili četiri najtalentiranija nogometaša iz različitih država, a da su mlađi od osamnaest godina kako bi mogli pratiti njihov nastup na natjecanju, ali i kasnije. Također, bilo je riječi i o tome da se na ovo natjecanje dovede i jedna ekipa mlađih. Naravno da osobno podržavam bilo kakvu aktivnost kada je riječ o mladima, ali za nas su stvari koje ste naveli za sada misaona imenica i teško mi je zamisliti ostvarenje bar neke od njih.

Kao trener i izbornik Marinko Poljaković ostvario je značajne rezultate s reprezentacijom Hrvata iz Srbije. Koliko i na koji način radi s igračima?

Kada smo prije petnaest godina u Hrvatskom nacionalnom vijeću dobili dopis Hrvatskog nogometnog saveza, koji je organizirao natjecanje nacionalnih manjina, tadašnji predsjednik Izvršnog odbora HNV-a Lazo Vojnić Hajduk predložio je da ja budem koordinator cijele akcije. Tako sam na temelju razgovora sa svojim prijateljima koji poznaju sport i nogomet dobio informaciju da je Marinko Poljaković najpodesniji da bude trener i mogu reći da nismo pogriješili u tom izboru. On je u ovih petnaest godina ne samo ostvario velike rezultate nego je unio i nevjerojatnu energiju, bez ikakve materijalne nadoknade. Danima je obilazio terene i igrače, telefonirao i osobno razgovarao s njima, dogovarao se i ima zaista pobjednički mentalitet, jer je u stanju prosječnog igrača na treningu ili u svlačionici pretvoriti u onog koji daje maksimum za reprezentaciju za koju igra. Rezultat toga su prva, druga, treća ili četvrta mjesta na svim natjecanjima na kojima smo nastupili, a ta natjecanja su bila izuzetno jaka i prestižna. To jeste zasluga i logistike koju predvodimo Ivan Budinčević i ja, ali je u svakom slučaju alfa i omega svih uspjeha prvnestveno Marinko Poljaković. To sigurno nije slučajno, jer je Marinko Poljaković svojedobno bio trener omladinske reprezentacije Jugoslavije, a trenirao je i nogometaše AIK-a iz Bačke Topole, Novog Kneževca, subotičke Bačke...

Što za Vas osobno više predstavlja utakmica između reprezentacija Hrvata iz Srbije i Srba iz Hrvatske: sportsko nadmetanje dviju momčadi ili politički događaj velikog značaja?

Za mene je to bila revanš utakmica za koju smo mi preuzeli obvezu, jer smo prije tri godine odigrali prvi meč s reprezentacijom Srba iz Hrvatske u Vukovaru. To je ujedno bila i njihova prva utakmica uopće i na taj smo im način mi dali i legitimitet. Da nisu igrali s nama, morali bi tražiti nekog drugog protivnika i pitanje bi li i koga našli. Dakle, ja sam to shvatio kao revanš što se tiče sportskog nadmetanja. Međutim, to je sve dobilo mnogo širu dimenziju u koju su se uključili i političari iz obje države, i nacionalna vijeća, i kulturno-umjetnička društva... Po meni je to dobro, jer treba što više razgovarati i to je prilika za dogovore i izvan sporta. Mi u nogometu smo tu da pomognemo, a igrači se poznaju i prijatelji su.

Intervju vodio: Zlatko Romić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika