Iako su osvojili četvrto mjesto, reprezentativci vojvođanskih Hrvata vratili su se zadovoljni ovim rezultatom iz Zagreba, gdje je od 24. do do 29. lipnja održano IV. Svjetsko nogometno prvenstvo klubova koje su utemeljili Hrvati izvan Hrvatske i klubova nacionalnih manjina.

Tako za Hrvatsku riječ kaže glavni koordinator nogometne selekcije vojvođanskih Hrvata Petar Kuntić, ističući da je i sam nastup na Svjetskom prvenstvu veliki uspjeh:

»Da bi netko uopće stigao na ovo prvenstvo, morao je proći kroz sito i rešeto u svojim domicilnim državama i na svojim kontinentima i naći se među šest najboljih svjetskih selekcija. U našem slučaju, prvo smo 2017. morali izboriti prvo mjesto u konkurenciji osam reprezentacija gdje Hrvati imaju status nacionalne manjine, te smo nakon toga 2018. sudjelovali na Europskom prvenstvu gdje su bili ne samo klubovi koje su utemeljili Hrvati nego i klubovi nacionalnih manjina i zahvaljujući osvojenom drugom mjestu, odnosno igranju u finalu, dobili smo poziv na upravo završeno Svjetsko prvenstvo.«

Na rubu regularnosti

Samo prvenstvo za reprezentaciju vojvođanskih Hrvata počelo je i više nego dobro, jer su u prvoj utakmici (u B skupini) svladali momčad Slavonije iz Berna (Švicarska) s uvjerljivih 5:1. Recimo samo toliko da su zgoditke za našu reprezentaciju postigli Srđan Orčić (tri), te Dario Vojnić i Attila Kemény, dok je počasni zgoditak za Slavoniju dao Branimir Radoš. Nakon toga, u drugom kolu reprezentacija vojvođanskih Hrvata doživjela je uvjerljiv poraz (5:0) od finaliste, odnosno doprvaka Svjetskog prvenstva Croatie iz Toronta (Kanada), a u utakmici za treće mjesto protiv NK Pajde iz Möhlina (Švicarska) izgubili su još uvjerljivijim rezultatom – 8:0! Ovakav rezultat na Svjetskom prvenstvu Kuntić uspoređuje s nastupom Dinama ili Crvene zvezde u Ligi prvaka, gdje svaki bod (a kamoli prva tri) predstavljaju veliki uspjeh. On, naime, navodi da su se tri momčadi (prvak San Pedro iz SAD-a, doprvak Croatia iz Torontoa i NK Pajde) po svojoj kvaliteti vidno izdvajale u odnosu na Slavoniju iz Berna, Canberru (Australija) i našu. Iza toga, međutim, stoji nešto što bi se moglo nazvati miksom ruba regularnosti samog natjecanja, nekorektnog pristupa prvoplasiranih ekipa i nespremnosti samog organizatora da osigura jednake uvjete svakom natjecatelju. Petar Kuntić objašnjava o čemu je riječ:

»Dok po statutu klubova koje su utemeljili Hrvati u momčadi ne mora nastupiti nijedan Hrvat, u našoj reprezentaciji može nastupiti samo onaj kome je makar jedan roditelj Hrvat, i po tome smo bili jedina takva momčad na ovom prvenstvu. Međutim, ono što je posebno problematično je da su neki od prvoplasiranih klubova za ovo Svjetsko prvenstvo angažirali i prvoligaške igrače iz Hrvatske tako da ih po kvaliteti jednostavno nismo mogli pratiti. To je samo po sebi neravnopravno natjecanje i mi smo vrlo oštro prosvjedovali zbog toga. Nismo namjeravali napustiti Svjetsko prvenstvo, ali smo inzistirali na tome da ovo bude posljednje natjecanje koje se odvija pod opisanim uvjetima. Mi nemamo ništa protiv da svi imaju jake klubove, ali da se prije dolaska u Zagreb pronalaze najbolji nogometaši koji će nastupiti za Croatiu iz Torontoa i pogotovo San Pedra smatramo nedopustivim. Na sreću, isti stav ima i Hrvatski nogometni savez, te se nadamo da će za četiri godine nastupiti isključivo igrači koji su registrirani u određenom klubu, a ne da se uoči natjecanja pojačavaju vrlo kvalitetnim nogometašima koji inače ne nastupaju za njih. Da toga nije bilo, uvjeren sam da bismo bili ravnopravan protivnik svima na ovom Svjetskom prvenstvu.«

Na put bez kune

Ništa ljepši dojmovi nisu niti kada je riječ o samom odlasku na Svjetsko prvenstvo. Kuntić kaže da su jedva stigli do Zagreba, prije svega zbog nedostatka novca. Kako navodi, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kao pokrovitelj Svjetskog prvenstva, nije za put naše reprezentaciju izdvojio ni kune, pa su se sami morali snalaziti kako znaju i umiju. Najveću pomoć u tome, i to lobiranjem kod određenih institucija, dali su im predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislav Žigmanov, predsjednik i koordinator slične udruge Srba iz Hrvatske Milan Martinović, te župan Vukovarsko-srijemske županije Božo Galić.

Ipak, osim spomenutih problema, Kuntić ističe i jednu ljepšu i po mnogo čemu jedinstvenu značajku upravo završenog Svjetskog prvenstva. Kako kaže, Hrvatski nogometni savez jedina je asocijacija na svijetu koja organizira ovakve manifestacije, a ovoga puta to je bilo i uz (opisanu) potporu Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Hrvatske matice iseljenika i Hrvatskog svjetskog kongresa. Upravo zahvaljujući ovim aktivnostima HNS-a (otkrivanju nadarenih igrača i u najranijoj dobi), kaže naš sugovornik, za reprezentaciju Hrvatske kasnije su zaigrala i takva imena kao što su Niko i Robert Kovač, Džo Šimunić ili pak Ivan Rakitić.

»Nama je jasno da dolazak šest najboljih momčadi na Svjetsko prvenstvo ne znači da ćemo među tih 120 igrača izvući i jednog reprezentativca Hrvatske, jer bismo već odavno znali za njega, ali se ta veza s HNS-om stalno produbljuje i već od malih nogu se prate nadareni pojedinci širom svijeta«, kaže Kuntić.

No, dok momčadi poput kanadskih, američkih, švicarskih ili australskih ne samo da nemaju problema s daleko skupljim prijevozom do Hrvatske nego niti onih na koji način pridobiti nekoga da zaigra za njih za tu priliku, reprezentacije poput vojvođanskih Hrvata mole, lobiraju i štede čak i za deterdžent za pranje dresova koje im je prije desetak godina nabavio nekadašnji hrvatski konzul u Subotici Davor Vidiš. U takvom omjeru snaga, složit će se svaki objektivni čitatelj, osvojeno četvrto mjesto u Zagrebu zaista i jest uspjeh.

Z. Romić