Prošlo je mjesec dana od kada se šef Delegacije Europske unije Sem Fabrizi sastao s premijerkom Anom Brnabić u Beogradu kako bi joj uručio godišnji izvještaj Europske komisije o napretku Srbije u procesu eurointegracija. U izvješću Europske komisije ima stvari koje izazivaju zabrinutost, pri ovome mislim naravno na harmoniziranje zakonskih propisa u skladu s europskim standardima, mada je Fabrizi ocijenio kako je izvješće izbalansirano. Zvuči kontroverzno, a ako je već tako, to bi valjda trebalo značiti – red onoga što je dobro, pa red onoga što nije dobro, pa da uravnoteženo nešto ne bi preteglo. Fabrizi je retoričkom stilistikom dodao i zapršku, ocjenjujući kako je izvješće oštrije u odnosu na prethodno, a ustvrdio je kako proces eurointegracija Srbije sve više ide naprijed – te da je jasno što, koliko i kako treba raditi u svakom području.

Pretpostavljam kako se to ovdje znalo i prije i u vrijeme potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2008. godine, samo nekako ta spomenuta harmonizacija zakonskih propisa sporo ide. Za sada Srbija nije otvorila ni polovinu pregovaračkih poglavlja, provođenje reformi je i do sada označeno kao nedovoljno. Od 35 pregovaračkih poglavlja, otvoreno je 16, privremeno su zatvorena 2, a ostalo je još za otvoriti 19 poglavlja.
Na kome je odgovornost za spore reforme? Sada, prije svega na aktualnoj Vladi. To je posao Vlade. Je li tako i u praksi? Pa kako bi moglo drugačije? Pada vam sada na pamet predsjednik Aleksandar Vučić? Ti poslovi nisu u njegovoj ingerenciji. No, drži li se Vučić po strani od svih tih poslova koje treba raditi Vlada? Znamo i sami kako stvari stoje, pa se nećemo prevariti u odgovoru, kao i kad nas u ove sparne dane spopadne pomisao: zimo, vrati se, sve ti je oprošteno, jer će nam se odmah upaliti lampica u mozgu i sjetit ćemo se cijene grijanja.

Jednostavno rečeno, Srbiju u procesu eurointegracija očekuje reformiranje države po europskim standardima, a u toj priči ne važi samo formalno ispunjavanje obveza. Nadam se da će vremenom u nekom budućem izvješću prevagnuti red po red onoga što je dobro i onda super. Dobro za većinu građana Srba, a dobro i za manjine, jer proces europskih integracija predstavlja put i način unaprjeđenja položaja nacionalnih manjina, isto kao i kvaliteta života ovdašnjeg većinskog naroda. A dotle će neki građani i dalje moći obožavati Rusiju i predsjednika Vladimira Putina, dok njihova djeca odlaze raditi ne baš u Rusiju nego prije u neku od država EU. Čini mi se da se stvari ipak neće najbolje posložiti u dogledno vrijeme, sve dok građani ne shvate da ih EU ne treba interesirati kao »članstvo zbog članstva« nego zbog uređivanja ovdašnjeg društva i poboljšavanja standarda života građana.

Neki politički analitičari postavljaju pitanje treba li Srbiji »kum« koji bi gurao prema članstvu. Možda i treba, a interesantan je dio iz članka koji je davne 2014. objavio zrenjaninski Centar za razvoj civilnog društva Posljedice regionalne politike Srbije po nacionalne manjine, gdje se navodi: »Aktualna vlast, kojom dominira SNS, strateški se orijentirala ka savezu s Budimpeštom, kao regionalnim partnerom i kapijom za ulazak u EU«. Tvrdnja ne zvuči problematično, ali vrijedi razmisliti o sljedećoj tvrdnji iz tog članka: »Pozicija Beograda u odnosu prema hrvatskoj nacionalnoj manjini u Srbiji je osnažena. Uz podršku Budimpešte, Zagreb postaje manje važan za Beograd«.

Uzimajući u obzir kako su i danas ovdje na vlasti produžene političke strukture iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je drmala politika Slobodana Miloševića i ekipe, ne začudi me kada sretnem poznanike koji su zamoreni onima koji su na vlasti i onima koji prosvjeduju protiv te aktualne vlasti, pa na moje pitanje »kako ide, stari moj?«, odgovore: »a, evo ništa – pkb«. Poso, kuća, birtija.

Uzmemo li u obzir istraživanja Demostata, prognoze baš i nisu najbolje u svezi autoritarnog sustava vladanja. Prema tim istraživanjima, čak 61 posto ispitanika odgovara da nema problema s tim. Podijeljenost u društvu je očigledna, do dijaloga između vlasti i oporbe ne dolazi, a u svezi mogućnosti okruglog stola vlasti i oporbe u Srbiji filozof i politički analitičar Đorđe Vukadinović kaže kako mu taj spor »više nalikuje na sukob dvije slabosti nego na dvije političke snage«.

Znanstvenci tvrde kako nam je za mentalno zdravlje povremeno potrebna digitalna detoksikacija – vrijeme provedeno bez računala i mobitela. Vikend je pred nama, a onda u ponedjeljak, pravo k EU i mogućnostima okruglog stola.

Z. S.