Istraživanja javnoga mišljenja kao i ona koja su dio socioloških, ekonomskih, antropoloških ili politoloških studija naročito su popularna za ovdašnje medijske analize i komentare. Iako se statistika, »naša dika«, može tumačiti kao dobar sluga, ali loš gospodar znanosti, u baš svim znanstvenim disciplinama ova grana matematike obilato se rabi, iz čega se dobivaju rezultati vrlo pogodni za različita tumačenja.

U javnome diskursu u Srbiji ta, pak, tumačenja imaju jednu zajedničku značajku. Evo nekoliko citata iz domaćega, prilično dobro čitanoga tiska i popularnih portala, u kojima se svako malo predstavljaju različita istraživanja. Njima, po pravilu, članci počinju, a njihovi su dijelovi masnim slovima istaknuti u naslovima. »Čak 1,1 milijun Srba, odnosno 15,5 posto stanovnika zemlje, kod liječnika opće prakse ide deset i više puta godišnje, što je Srbiju svrstalo na drugo mjesto u Europi.« »Srbi su, iako uštede gotovo duplo manje, zadovoljniji onim što uštede od svojih susjeda«. »Više od dvije trećine Srba pati od kronične iscrpljenosti na poslu ili je bilo na ivici iscrpljenosti – tzv. sindrom izgaranja na radnom mjestu jedino Ruse pogađa više nego Srbe«. »Kako Srbi kupuju? Ako je na popustu, nije važno što je.« »Srbi puše sve više! Za četiri godine registrirano čak 490.000 novih pušača.«

Istaknuti dijelovi ovih članaka zanimljivi su, lako hvataju pažnju i, pretpostavljeno, dobro prodaju medijske proizvode. No, da li bi Mađari, Bošnjaci, Romi, Hrvati i ostali građani Srbije koji nisu Srbi mogli odahnuti nakon što ih pročitaju? Na njih se, ako je vjerovati predstavljenim rezultatima, svi ovi obeshrabrujući nalazi statističara ne odnose. Oni, primjerice, ne znaju za iscrpljenost na poslu, vrlo su brižljivi potrošači i preferiraju proizvode s višim cijenama, puše sve manje i nisu skloni hipohondriji... Žive, sudeći po naslovima navedenih članaka, životima sretnika u okruženju koje, ako uzmemo zdravstvena istraživanja, jedva preživljava i to na rubu totalnoga zdravstvenoga kolapsa. Ukoliko bismo povjerovali u rezultate nekih drugih istraživanja ovako naslovljenih i intoniranih, zaključci bi bili još apsurdniji, a mogao bi se steći i dojam da su svi narodi osim Srba u Srbiji pripadnici multinacionalne elite pošteđene od baš svega što tišti ogromnu većinu njihovih susjeda – pripadnika naroda kojega u Srbiji ima 82,86% od ukupnog broja stanovnika.

To, naravno, nije slučaj. Zamka istraživačko-novinarskoga »šovinizma« u ovim slučajevima je što se mizantropno odnosi prema većinskome narodu pokušavajući igrati na kartu niskih strasti svojih konzumenata: izrugivanja, ismijavanja, mentalitetskoga osuđivanja i lažne brige. Ukoliko je to uopće za utjehu, ni Hrvati u Srbiji nisu bolji od Srba kada je strast prema pušenju u pitanju, a niti Mađari u Srbiji ne uspijevaju uštedjeti više nego li ostali građani ove zemlje. Kako to znam? Istraživanja jednostavno nisu reprezentativna ukoliko ne obuhvaćaju kvalitetne uzorke, relevantne za predmet koji se istražuje, što, u spomenutim nalazima, podrazumijeva razmjernu zastupljenost (i) pripadnika svih naroda u istraživanju.

Iza ovakvih medijskih smicalica stoji, s druge strane, veća opasnost: poistovjećivanja građana Srbije s pripadnicima najbrojnijega naroda u njoj i imenovanja svih njih nazivom većinskoga naroda. Na nju ne nasjedaju samo mediji. Vrlo je puno uzroka tome i oni nama, pripadnicima manjinskoga naroda, možda i nisu lako razumljivi. Teško se može reći da su, gledamo li primjerice, definiciju Srbije kao »države srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive« u članku 1. Ustava Republike Srbije, čitatelji srbijanskih medija dovoljno educirani o tome da je duboko pogrješno poistovijetiti državu i pripadnike najbrojnijega naroda u njoj. Oni su i »ustavno« na prvome mjestu, a »svi građani koji u njoj žive« su, slengom većinskoga jezika u Srbiji rečeno, samo »boranija«.

Naravno, nađu se i mediji koji su senzitivni na finese ovakvih rezultata, ili pak stvarno i jednostavno – žele prenijeti istinu. Neka bude bjelodano, primjerice da je »Srbija na 13. mjestu među zemljama Centralne i Istočne Europe po učestalosti hipertenzije među muškarcima, a na 5. mjestu kada su žene u pitanju, prema čemu povišen krvni tlak ima već svaki treći muškarac i svaka četvrta žena«. Također, »šest od deset građana u Srbiji vjeruje policiji, što je na svjetskoj razini od 60 do 90 posto. Istovremeno, sedam od deset ispitanika smatra da je policija korumpirana, dok je za tri četvrtine građana ona podređena političkim interesima«.

M. T.