Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Ostala su samo sjećanja

Pinterovići, Bošnjakovi, Darabašići, Vladići, Martinovići, Fišerovi, Marošičevići, Kovačevi, Nikolići, samo su neke od obitelji koje su nakon ratnih devedesetih godina ostale živjeti u svom Gibarcu, selu koje je prije ratnih 90-ih godina bilo nastanjeno većinskim hrvatskim stanovništvom. Danas u njemu žive drugi ljudi. Njeguju se drugi običaji, a starosjedioci Gibarca trude se očuvati svoje običaje od zaborava, kao i uspomene na davno prošla vremena. S ponosom kažu da je njihovo selo bilo specifično, da ga je odlikovalo zajedništvo, koje je unatoč činjenici što ih je danas sve manje, ostalo i do dan danas. Glavno mjesto okupljanja Gibarčana danas je crkva posvećena svetom Ivanu Nepomuku, koja je 2011. godine proslavila veliki jubilej, 200 godina od gradnje. Potpuno obnovljena, crkva svjedoči o ljudima koji su nekada živjeli tu, koji su tu ostali i kojima je Gibarac ostao u srcu. U njoj se danas jednom tjedno na svetoj misi okupljaju starosjedioci Gibarca, a na velike blagdane i kirbaj, u velikom broju i prognani Gibarčani, koji danas žive diljem Hrvatske i svijeta. Posjetila sam Gibarac lipanjskog nedjeljnog popodneva i neke drage ljude. Neki od njih su sa mnom s radošću podijelili uspomene na neka davno prošla vremena.

Zajedništvo

Koliko se voli svoje rodno selo najbolje svjedoči primjer bake Anice Pinterović koja je svoje uspomene i sjećanje na  prošla vremena u Gibarcu, ljude koji su nekada živjeli tu, opjevala u svojim pjesmama koje je objavila u knjizi Da Gibarac živi. Ova vrijedna 82-ogodišnja baka podijelila je s nama svoja sjećanja.

»Danas kada se sjećam prošlog vremena, shvaćam da je Gibarac bio jedinstven i drugačiji od drugih sela. U njemu su nekada živjeli većinom Hrvati. Momci su se ženili uglavnom s curama u selu, ali i s onima koje su živjele u Tovarniku, Kukujevcima, Bapskoj. Oni koji su tada otišli, ostali su vezani za svoje selo, baš kao što su prognani Gibarčani ostali i danas. Ono što je nas krasilo to je zajedništvo, koje se najviše osjećalo prilikom organiziranja raznih događaja. Krasila nas je i dobra organizacija. Uvijek se znalo tko je za što zadužen, posebice u svatovima. U selu se znalo tko će biti krtani i reduše, znalo se tko će biti djever, tko čaja, ardžebule i u cjelokupnoj organizaciji je sudjelovalo cijelo selo. Svaki dio godine je bio lijep na poseban način. Od božićnog vremena, Nove godine, poklada, korizmenog vremena, Uskrsa, kirbaja, Duhova i drugih svečanih događaja. Tada se i oblačilo na poseban način, posebice kada se odlazilo u crkvu«, sa sjetom se prisjeća naša sugovornica.

Kako nam tijekom razgovora kaže, žao joj je što se danas ljudi manje druže. Prisjeća se vremena kada su se nekada ljudi lijepo družili kako na igrankama, tako i po kućama. A i na ulici je bilo više djece koja su se bezbrižno igrala po cijeli dan.

»Danas kada izađem na ulicu nije važno što su tu nastanjeni neki novi ljudi, nema više te graje djece na ulici, niti većeg druženja. Ljudi su nekada znali što se događa u selu: što je tko kupio, tko je prodao konja, kome se oždrijebila kobila, tko je bio na vašaru, tko se napio, zaljubio... Ali to nisu bili zlonamjerni razgovori, niti ogovaranje. Jednostavno, ljudi su živjeli takav život, voljeli su znati sve,  radovali su se tuđoj sreći, pomagali u nesreći i uvijek bili tu jedni za druge.«

Samo sjećanja

Danas su ostala samo sjećanja na ta lijepa vremena. Starosjedioci Gibarca danas su se prilagodili novim ljudima, nekom drugačijem životu, a crkva svetog Ivana Nepomuka postalo im je jedino mjesto okupljanja.

»Mene su novi mještani lijepo prihvatili. Prilagodila sam se novom životu. Družim se sa svima, a redovito održavam kontakte i sa svojim prijateljima, starosjediocima, ali i s Gibarčanima diljem svijeta. Tužno je što nas je svakim danom sve manje. U selu su uglavnom staračka domaćinstva i svijet umire. U crkvi se sastajemo jednom tjedno i bude nas tek desetak. Ono što me raduje jest što u Šidu postoji hrvatska udruga koja čuva i njeguje naše običaje, a i nošnja koju nose mladi urađena je po uzoru na gibaračku nošnju, što me posebno čini sretnom. Da mi je netko negdje ponudio dvorac i puno papira što se zove novac da odem odavde, ja ipak ne bih. Jer ovdje je moj dom, moja sjećanja na lijepa vremena. Kada mi dođu djeca u posjet, puno mi je srce. Tada moja kuća oživi, a ožive i uspomene na lijepo djetinjstvo i vremena kada nas je kuća uvijek bila puna.«

Crkva – utočište i nada

Crkva svetog Ivana Nepomuka joj je utočište. U nju svakodnevno odlazi, moli se i nada da će u njoj biti više ljudi.

»Oduvijek sam se molila da crkva ostane u selu, da se ne poruši, jer mi puno znači. Danas vidim da je Bog uslišio moje molitve i da je moja ljubav prema crkvi, prema selu, djeci i cjelokupnoj zajednici, uslišena. To moju dušu ispunjava. Hvala Bogu što je nas nekoliko obitelji ostalo ovdje da njegujemo i čuvamo naše narodno i kulturno blago i uspomene na lijepa prošla vremena. Zahvalna sam Bogu na tome i mislim da sam i sama tome doprinijela, kako svojom molitvom tako i svojom ljubavlju prema rodnom selu«, kaže nam na kraju razgovora baka Anica.

I pored dobre volje da razgovaram s još nekima od starosjedelaca, nisam uspjela. Neki su tog nedjeljnog popodneva bili odsutni, neki su odmarali, a neki su obećali razgovor za neku drugu priliku. U svakom slučaju, svjedočanstva bake Anice i zapisi dovoljno govore o tome koliko se može voljeti rodno selo i kako se ponosno čuvaju uspomene na sve ono što je bilo lijepo nekada, kada su Gibarčani živjeli u njemu.

S. D.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay