Intervju Intervju

U Hrvatskoj jača svijest o važnosti zdrave hrane

U okviru nedavnog studijskog putovanja na prvi međunarodni Eko festival u Valpovu (24. i 25. svibja) ekološki proivođači iz Vojvodine posjetili su i imanje Alojsa Juga u Koški, mjestu nedaleko Našica. Tom prilikom oni su se upoznali s osnovama proizvodnje na ovom obiteljskon gospodarstvu. Predstavljajući ukratko u razgovoru za Hrvatsku riječ svoje imanje, tridesettrogodišnji Alojs Jug kaže da je obiteljsko gospodarstvo osnovala njegova majka Marica 2000. godine. Gospodarstvo, kaže on, ima deset hektara na kom se proizvodi ekološka jabuka, kruška i šljiva koje kasnije prerađuju u svom pogonu. Što se samih prerađevina tiče, OPG Alojz Jug proizvodi sokove, pekmez i jabučni ocat i to, kako kaže, zbog toga što je prvu klasu voća, pa još upakiranu i sa svim potrebnim certifikatima i deklaracijama u Hrvatskoj i danas teško prodati: Tržište ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj još ni danas nije toliko razvijeno da bi se u cijelosti mogla prodati sva prva klasa, tako da smo krenuli u preradu, prvo u sokove, a poslije i u džemove, odnosno pekmeze. Što se tiče prerade voća u sokove, radimo s kapacitetom otprilike tri i pol tone na sat, a pekmeze dnevno do tone.

Kolika vam je onda godišnja proizvodnja prerađenog voća i koliko je prosječan rod na imanju?

To je zaista teško reći, jer sve zavisi od godine do godine. Ali, recimo prošle godine preradili smo oko 500 tona jabuka, što za sokove, što za pekmez, ocat... Od toga dio radimo za nas, a dio koji uslužno radimo za neke druge tvrtke.

Što vas je kao obitelj motiviralo da se bavite ekološkom proizvodnjom, a ne konvencionalnom?

Moji roditelji u biti su cijeli život živjeli i radili u inozemstvu. Majka je vidjela da se tamo sve više počela razvijati ekološka poljoprivreda i da se sve više počelo paziti na zdraviji život tako da kada smo se, isključivo radi školovanja, vratili u Hrvatsku počelo se i kod nas razmišljati o pokretanju ekološke proizvodnje.

Koliko je ekološka proizvodnja skuplja u odnosu na konvencionalnu, kako po samim ulaganjima tako i u konačnoj cijeni proizvoda?

To je relativna stvar i zavisi od mnogo faktora, ali u prosjeku to izađe između 30 i 40%. Možda zvuči apsurdno, ali mi ponekad imamo manje tretiranja nego u konvencionalnoj proizvodnji i to nas onda izađe i jeftinije. Ali, s druge strane, mi imamo puno više ručnog rada i prolivenog znoja.

Čime tretirate svoje voće?

U posljednje vrijeme postoje dosta dobri programi raznoraznih tvrtki koje nude certificirana ekološka sredstva. Iako ima i domaćih proizvođača, ipak je većinom riječ o uvoznim sredstvima iz Italije, Njemačke...

Kako se snalazite kada je riječ o repromaterijalu, konkretno sadnicama?

Na sreću, u Hrvatskoj i danas postoji dosta dobro razvijena rasadničarska industrija i imamo dosta dobrih tvrtki koje rade dobre sadnice. Ali, otkako smo u Europskoj uniji mnoga su nam vrata otvorena i imamo mogućnost uvoza i nekih drugih sadnih materijala koji kod nas nisu zastupljeni. Sve u svemu, u tom se segmentu proizvodnje ne možemo požaliti.

Koliko država, odnosno Ministarstvo poljoprivrede prije svega, pomaže ekološku proizvodnju; koliki su poticaji?

Nemojte me striktno držati za riječ, ali mislim da su poticaji prošle godine iznosili 700 eura po hektaru trajnog nasada, plus 20% za prijelazno razdoblje. To znači da oni koji su se nedavno odlučili za ekološku proizvodnju dobijaju oko 900 eura po hektaru.

Jeste li zadovoljni tim iznosom?

Kad izračunate cjelokupnu investiciju u ekološku proizvodnju, svakako da smo zahvalni za svaku kunu koju dobijemo. Ali, ako je riječ o ozbiljnoj proizvodnji poticaji su samo stimulacija da se radi još bolje i odgovornije. Drugim riječima, ako se radi ozbiljno, mislim da bi se čak moglo korektno živjeti i bez poticaja. S druge strane, sve smo više svjedoci vremenskih neprilika, od mrazeva, velikih kiša, suša i sličnog i to su sve faktori koji ozbiljno mogu narušiti proizvodnju tako da je logično da novac iz poticaja itekako dobro dođe.

S obzirom na veličine investicija, motivira li država i nekim drugim programima poljoprivrednike da se počnu baviti ekološkom proizvodnjom?

U posljednjih nekoliko godina, otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju, ekološka poljoprivreda je dodatno bodovana na programima ruralnog razvoja. Konkretno, ako ste ekološki poljoprivrednik, pa uz to još i mlad, možete dobivati dosta velike iznose povrata uloženih sredstava koji iznose i do 70% povratne investicije.

Kakva je situacija u Hrvatskoj kada je riječ o skladišnim prostorima u ekološkoj proizvodnji, plasmanu robe, tržištu...?

Ako mislite na probleme, mogu vam reći da toga ima svugdje i da će toga uvijek i biti. Ali, mogu reći da država i tu poduzima pozitivne mjere i kroz poticanje izgradnje skladišnih prostora, ali i kroz određene mjere koje za cilj imaju uređenje i poboljšanje tržišnih uvjeta što svakako pomaže primarnim proizvođačima. S druge strane, mi smo ulaskom u Europsku uniju »upali u jedan bazen« u kom smo se skoro izgubili, jer su i tržište ali i konkurencija preveliki da bismo u tome mogli igrati značajniju ulogu. Dakle, koliko smo god benefita dobili ulaskom u Europsku uniju, toliko smo i zatrpani stranom robom koja je nerijetko jeftinija od domaćih proizvoda. Naravno, tu značajnu ulogu igra i uvozni lobi, koji je u Hrvatskoj prilično jak i svaka mjera države koja za cilj ima pomoći domaćem proizvođaču svakako da je dobro došla.

Postoji li nelojalna konkurencija i unutar ekoloških proizvođača unutar same Hrvatske?

Teško da se to baš može tako striktno okvalificirati, ali mi smo svakako dijelom i zbog toga suosnivači tvrtke Ekogos, proizvođačke organizacije čiji je osnovni cilj zajednički nastup na tržištu. Objektivno gledajući, mi sa svojih deset hektara nemamo previše sirovinske baze da bismo samostalno mogli izvoziti ili se jednostavno naći i opstati na tržištu. Hvala Bogu, i većina proizvođača u Hrvatskoj svjesna je toga da sa svojih dva, tri, pet ili deset hektara ne predstavlja ništa značajno na tržištu, posebno kada je riječ o izvozu i zbog toga se i udružuju. Nas u Ekogosu, dakle ekoloških proizvođača iz Slavonije i Baranje, ima 47, i neka nam je prosjek deset hektara, to je već 470.

Uspijete li sve prodati što proizvedete, jeste li zadovoljni?

Uvijek, naravno, ima poteškoća, ali za sada u tome uspijevamo i naravno da smo zadovoljni. Uvjeren sam da bismo uspjeli prodati i da možemo proizvesti više, ali dobro je i ovako. Ali, tu se vraćamo i na dio priče o nedostatku skladišnih kapaciteta, ali i na onaj dio koji se tiče izravnog nastupa prema trgovačkim lancima. Problem nam je i prodaja upakiranog finalnog proizvoda tako da za sada uglavnom prodajemo sirovinsku bazu i tu nam je svakako u planu da učinimo nešto.

Koliko vam je Jadransko more iskorištena šansa, posebno kada je riječ o ljetnim mjesecima?

Načelno, mogu reći da tu pogodnost koristimo. Turistički biznis je dosta proračunat, jer se, primjerice, zna koliko se može potrošiti za jedan doručak, ručak ili večeru za gosta. Ali, imamo dosta hotela na moru s kojima surađujemo, iako bi brojka, naravno, uvijek mogla biti veća. Konačno, i njima je u interesu da se mogu reklamirati time da nude zdravu, ekološku hranu, ali se razmimoilaženja znaju događati prilikom ugovaranja otkupne cijene naših proizvoda. No, i pored svega toga, mislim da možemo biti zadovoljni.

Izvozite li svoje proizvode?

Da, izvozimo. Nije to puno, ali izvezemo u Sloveniju, Njemačku...

Kakav je sustav kontrole ekološke proizvodnje; jesu li česte, rigorozne...?

Mislim da mjerodavna nadzorna tijela u Hrvatskoj taj posao odrađuju jako dobro. Imamo standardne jednogodišnje preglede, što je i normalno, a mimo toga imamo i izvanredne kontrole i još nam i iz Ministarstva šalju inspekciju u nadzor. Sve u svemu, mislim da u prosjeku godišnje imamo sedam-osam kontrola koje su vrlo uspješne i koje na vrijeme riješe probleme koji se jave ili se mogu javiti u proizvodnji.

Je li »papirologija« u proizvodnji komplicirana ili jednostavna?

Poprilično je složena. Mislim da smo se sami dosta zakomplicirali s raznoraznim standardima. Umjesto da se odrađuje jedan standard, koji je unificiran za cijelu Europu. Mi trenutno moramo imati po pet-šest certificirajućih standarda kako bismo mogli izvoziti ili bilo što drugo. Zbog toga, umjesto jednog, mi pet puta radimo isti posao i naravno da nam to i otežava i zagorčava proizvodnju. Koliko znam, Nijemci sada sve to pokušavaju svesti na jedan certifikat i to je nešto što će sigurno svatko pozdraviti i poželjeti da zaživi i u Hrvatskoj.

Surađujete li s eko proizvođačima u Vojvodini i Srbiji?

Bilo je nekih kontakata. Znam da smo jednom uvozili ekološku kupinu, a postoji i komunikacija između samih udruga s ove i one strane Dunava. Što se prodaje na tržište Srbije tiče, ona ide isključivo preko naših distribucijskih partnera. Ali, s obzirom na to da smo jako blizu jedni drugih, uvjeren sam da postoje mnoge šanse koje bi se tek mogle iskoristiti.

Intervju vodio: Zlatko Romić

 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay