Kultura Kultura

Još živi široki osmjeh Ivana Hajtla

Jedna kuća u danas ultrapopularnoj ulici Laze Telečkog u Novom Sadu priča svojim posjetiteljima od petka, 31. svibnja, dvije kazališne priče. Toga dana u njezino su ime progovorili kazalištarci, rodbina, prijatelji i čuvari uspomena na Ivana Hajtla. Kuća na broju 15, naime, poslužila je toga dana oživljavanju uspomene na velikoga glumca, koji je svojom pojavom obilježio kazališne daske, televizijske ekrane i filmske scene druge polovice prošloga stoljeća u Vojvodini. Pojavile su se toga dana (a tijekom najuzbudljivijega dijela Sterijinoga pozorja) ispred kuće izloženi kazališni plakati, najave predstava i fotografije Hajtla na sceni. Sve što je prikazano tiskano je u istoj toj kući, u kojoj se do prije 15 godina nalazila tiskara Talija Srpskog narodnoga kazališta (SNP) kojoj, u borbi s tržišnom konkurencijom, nije pomogla niti muza čije je ime nosila.

Kuća koja priča

U stanu čiji prozori gledaju na vrevu Zmaj Jovine ulice od 1958. do 1983., kada je umirovljen, živio je Ivan Hajtl sa svojom suprugom Marom i sedmero njihove djece. Povijest kuće, doduše, počela je ranije. Kako je na otvaranju izložbe Ivan Hajtl i tiskara Talija: jedna kuća, dvije kazališne priče rekao Robert Čoban, inicijator izložbe i vlasnik Color Press Group, kuća je pripadala je trgovačkoj obitelji Milutinović i stara je preko 160 godina.

»Nacionalizirana je nakon II. Svjetskog rata i data SNP-u. Na mjestu staja i stana za konjušara napravljena je kazališna tiskara. U prednjem dijelu, Kazalište je 1958. uselilo svoga tada mladoga glumca, pristigloga iz Sombora, i to u krojačnicu, koja je bila neka vrsta privremenoga smještaja. Obitelj Hajtl je tu ostala idućih četvrt stoljeća, provevši divne dane. Dolazili su im brojni beogradski reditelji i glumci. Odužili smo veliki dug i prema Ivanu Hajtlu i prema povijesti SNP-a i pružili poruku da ovaj grad ne zaboravlja ono što je bilo vrijedno u njemu«, kazao je Čoban.

Glumačke i životne uloge

Jovana Važić, najmlađa unuka Ivana Hajtla, ističući bojne uloge svojega djeda (a bilo ih je preko 70, po riječima upravnika SNP-a Zorana Đerića), istaknula je njegovu najvažniju, životnu ulogu – oca, muža, djeda i pradjeda. »Bio je privilegij živjeti u jednoj takvoj obitelji, ispunjenoj ljubavlju, razumijevanjem i podrškom. Djed Ivan je volio i slavio život«, kazala je Važić.

Otvarajući izložbu, pokrajinska tajnica za kulturu, javno informiranje i odnose sa vjerskim zajednicama Dragana Milošević istaknula je je da je Hajtl na »odličan način dočaravao život maloga čovjeka, i beskrajno prisno donosio svaku od uloga. Često sam čitala da je po svom stasu on djelovao kao velik, goropadan čovjek, od koga se očekuje da nekoga udari na sceni, no on ga je pomilovao«, kazala je Milošević.

»Studija vojvođanskoga seljaka«

Hajtl je bio glumac hrvatskoga podrijetla. Rođen je u Osijeku prije 101 godine. Vrlo se rano počeo amaterski baviti glumom. Prvi je poluprofesionalni aranžman imao u Narodnom kazalištu u Somboru (1948-50), gdje je nakon toga bio i stalno angažiran, te djelovao i u kazališnoj trupi ondašnjega Hrvatskoga kulturnoga društva Vladimir Nazor. U SNP je prešao osam godina kasnije. Briljirao je u plejadi rola, no najupečatljiviji je bio u komedijama, tumačeći komične likove iz pučke svakodnevice. Čuvenom ulogom Mirka Bezara, dobroćudnoga Lale u komediji Selo Sakule, a u Banatu Zorana Petrovića, za koju je dobio i Sterijinu nagradu 1970. godine, ostao je zauvijek u sjećanju nostalgičnih ljubitelja prikaza vojvođanskoga ruralnoga ugođaja. Na Susretu vojvođanskih kazališta 1970. dobio je nagradu za ulogu Makse Svilokosića u predstavi Adam i berberin. Nositeljem je diplome Zajednice profesionalnih kazališta Vojvodine za dugogodišnji rad i postignute uspjehe na unaprjeđenju kazališnoga stvaralaštva u Vojvodini. Na festivalu u Puli dodjeljena mu je 1975. diploma za »studiju lika vojvođanskoga seljaka« iz fima Hitler iz našeg sokaka. Dobitnikom je i Listopadske nagrade Novog Sada, Iskre Kulturno-prosvjetne zajednice Vojvodine. Zlatnu medalju Jovan Đorđević SNP mu je dodijelilo 1978. Preminuo je u Novom Sadu 4. svibnja 2005. godine. Dvanaest godina nakon njegove smrti jedan prolaz u blizini glumčeve kuće, koji spaja ulice Zmaj Jovinu i Ilije Ognjanovića, poneo je naziv po Hajtlu.

M. Tucakov

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay