Proslavili smo Božić. Ostale su drage uspomene. Ulazimo u jedno ugodno zimsko razdoblje koje se u puku naziva »poklade«. U ne tako davna vremena to je bilo razdoblje najintenzivnijega druženja koje nije »pritiskala« dinamika vremena. Ljudi su se susretali, družili, razgovarali i tako bivali jedni drugima bliži, draži i u svako vrijeme su mogli računati jedni na druge. Novi način života je izmijenio sociološku sliku takve idile i sobom donio stvarnosti koje su manje idilične. Osnovni problem se ponovno i ponovno vraća na problem obitelji. Naime, sve ono što je vrijedno nicalo je, nastajalo i raslo kroz obitelj. Ona je u malom kao i u društvenom smislu odražavala stvarnost jednoga naroda i davala pečat. Ta se stvarnost na izvana promijenila ali je ta promjena imala utjecaj i na samu bit pa je nastala kriza obitelji, a time i kriza društva. Razmislimo malo o Božanskoj dimenziji obitelji koja se je baš oko Božića imala prilike naći i razmišljati o sebi.
PO SLICI BOŽIJOJ: Stvarnost i slika obitelji čini se da je Bogu najdraža. On je stvorio čovjeka u slici obitelji, kao muškarca i ženu i mogućnost djece među njima. Bog je sebe također objavio kao Oca, Sina i Duha Svetog. Otac i Sin su očito termini, pojmovi i slike obiteljskog života. I ne samo to! Bog je svoga Sina poslao da bude čovjekom. Ali on je i tu već stvorio jednu novu obitelj. To su Josip, Marija i Isus. Tako na zemlji imamo neku vrstu novoga trojstva. Najprije obiteljsko Trojstvo na nebu: Otac, Sin i Duh Sveti, zatim obiteljsko trojstvo na zemlji: otac, majka i djeca, te napokon nebesko-zemaljska obitelj: Josip, Marija, Isus. Tako se obitelj ukorijenila na nebu i na zemlji, ali se protegla i kao most između neba i zemlje.
    Obiteljskim je znakom obilježen svaki od nas. Svaki čovjek je muško ili žensko, a to znači da u njemu postoji već relacija prema drugom spolu, i zajedno s njime prema djeci koja bi se iz obitelji trebala roditi. Otkrivamo da je svaki čovjek u samom sebi i u svojoj srži obilježen obitelju. On dolazi po obitelji na svijet, živi u obitelji, stvara obitelj i u njoj rađa nove ljude.
NAJSVETIJA STVARNOST: Živeći ovdje u obitelji, umirući ulazi u trojstvenu obitelj svemogućeg Boga. Tako nam se otkriva obitelj kao najsvetija stvarnost među nama, kao čudesno stvaralaštvo čovjeka, kao mjesto gdje čovjek živi, odrasta i umire. Obitelj je stoga i najvažnija stvarnost na zemlji. Kroz nju i iz nje izlazi svaki čovjek. Stoga treba upravo nju učiniti sposobnom, mirnom i zadovoljnom kako bi država imala mirne građane, a Crkva vjerne vjernike.
    Potrebno je stoga vratiti onom središnjem istraživanju obitelji, braka, čovjeka. Potrebno je najprije znati kleknuti, biti ponizan i svjestan da je obitelj stvarnost koja je nama ljudima po naravi nedostupna. Nedostupna jer u sebi nosi transcendentalnost Boga koji je obitelj, na nama nedokučiv način. Većina naših obitelji živi samo svoju ovozemnu dimenziju. Kad su dvoje stupili u brak, počinje njihova briga oko mjesta zajedničkog stanovanja, materijalnog uzdržavanja obitelji, stjecanja materijalnih dobara. Nutarnji život obitelji većinom je već uhodana kolotečina. Poput malog poduzeća, zna se što tko treba raditi da bi sve funkcioniralo. Ako tomu pridođu problemi izvana, neimanje stana ili zaposlenja, premale plaće, bolesti djece, teškoće u njihovu školovanju – tada se sva energija supružnika, a i djece, dakle obitelji, usmjerava k nadvladavanju tih teškoća. Za dublji život obitelji, onaj nutarnji, duhovni život, kao da ne ostaje ni vremena, ni snage, ni interesa. A bez toga, bez sve dubljeg suživljavanja, sve dublje ljubavi, sve veće nutarnje povezanosti, povjerenja, sigurnosti, mogućnosti da svaka jedinka obitelji izrazi sebe u obitelji, bude tu prihvaćena i ukorijenjena – bez toga obitelj umire. Ona postaje samo sustanarstvo mrzovoljnih osamljenika natjeranih da zajedno stanuju.
NADA U NOVU GENERACIJU: Kako pronaći nutarnju snagu za drugačiji način događanja i življenja u obitelji? Ne preostaje mi drugo, ni meni ni vjernicima, nego se nadati pomoći odozgor, od Onoga koji je jedini sposoban objediniti razjedinjeno, pomiriti zavađeno i sagraditi »generaciju mosta«, jer nam upravo ta generacija nedostaje. Generacija koja može povezati starije i mlađe, bogatije i siromašnije i pomiriti zavađene. No, moram reći da to može učiniti samo Bog. Zato ću za ovo prelo moliti da se konačno – unatoč razdvojenosti – ipak dogodi kao slavljenje onih vrednota radi kojih je prelo i nastalo. I vratimo se sada obnovi obitelji sa porukom: Istraživanjem Isusove obitelji, života Marije i Josipa, njihovih motiva i opredjeljenja. Još više – istraživanjem Boga koji nam se objavio kao obitelj. Kako istraživati? Kleknuti pred njega i darovati mu svakodnevno bar nekoliko minuta vremena da nam se on otkrije, dati Bogu mogućnost da svoju stvarnost polako pretače u naše duhovne prostore. Spoznaja, novost života i snaga za njega, doći će u nas iznutra, polako i gotovo neprimjetno. Nove oči za naše obitelji, nove uši, novo srce – darovat će nam Božja prisutnost u kojoj svakodnevno boravimo u molitvi. Nutarnja praznina ispunit će nas sadržajem.