Intervju Intervju

Očuvanje kulturne baštine – moralna obveza i zadovoljstvo

Dužnost predsjednice najmlađe udruge u Srijemu obnaša Katica Naglić inženjerka termotehnike u mirovini. Zahvaljujući svom predanom radu, upornosti i svojim menadžerskim sposobnostima stečenim tijekom dugogodišnje profesionalne karijere, udruga u Surčinu postigla je za vrlo kratko vrijeme mnogo toga u smislu očuvanja kulturne baštine u Srijemu. Pred njima su novi izazovi i dugoročni planovi, koji će prema riječima predsjednice ove udruge, u suradnji s relevantnim institucijama, u dogledno vrijeme biti realizirani.

Rođeni ste i odrasli ste u Surčinu. Tu ste završili i osnovnu školu, a nakon završene gimnazije i Mašinski fakultet u Beogradu. Kakve su Vam uspomene i sjećanja na to razdoblje života?

Rođena sam 1956. godine u Surčinu kao najmlađe dijete tate Mate i mame Roze Naglić. Bilo nas je petero djece: Marija MarinkaJeja, Nikola, koji je umro mali, MarkoBata, NikolaBaća i ja. Osnovnu školu završila sam u Surčinu. Prve dvije godine išla sam u školu koja je pored naše kuće, nekadašnja hrvatska škola. Kasnije sam »morala« ići u školu kilometar dalje. Bila sam odličan učenik i naravno da je trebalo upisati gimnaziju. Završila sam zemunsku Gimnaziju u koju su išli i moj otac i Čika. U njoj su sve do devedestih godina 20. stoljeća predavali isključivo profesori koji su bili đaci te gimnazije. Bila je to škola s tradicijom i najstroža gimnazija. Nosili smo kecelje, koje su istina bile mini, i oblačili smo ih u parku ispred škole; nismo se šminkale i nismo smjele imati namazane nokte, a dječaci su morali biti obrijani. Završila sam Mašinski fakultet u Beogradu, odsjek termotehnike. U toj godini svega petero inženjera termotehnike je završilo studij i mogli smo birati gdje ćemo raditi. Ipak, ako ti netko ponudi posao i ti ga odbiješ, dobiješ negativne poene na burzi rada. Tako sam ja, izbjegavajući te negativne poene, završila u jednom poduzeću gdje su željeli zaposliti mog kolegu – muškarca. Greškom žene u kadrovskoj službi, primljena sam ja. Poslije nekih petnaest godina rada u poduzeću gdje me baš i nisu željeli na početku, postala sam najprije šef, a onda pomoćnik generalnog direktora za inženjering. Poslije 22 godine rada shvatila sam da moja firma kao i sve velike domaće firme nema budućnost. Mnogi smo tada sa žaljenjem krenuli dalje. Moralo se zaraditi za život. Na poziv direktora jedne strane građevinske firme prešla sam kod njih kao rukovodilac službe za instalacije. Posljednjih par godina poželjela sam otići na gradilište. Ubrzo sam otišla u mirovinu.

Kako pamtite Vaše djetinjstvo i običaje pripadnika hrvatske zajednice?

Imala sam lijepo i sretno djetinjstvo. Bila sam mezimica, 8,5 godina mlađa od najmlađeg brata. Roditeljima, djedu, baki smo se obraćali s Vi. Živjeli smo s djedom i bakom u kući. Familija Naglić je bila seljačka familija. Znao se red, a to ti uđe u krv. Odgajani smo strogo, po katoličkim načelima. U našoj obitelji se redovito išlo u crkvu, na zornice, svibanjske i listopadske pobožnosti, na vjeronauk, sestra je svirala u crkvi, braća su ministrirala. Za Božić nikada nismo išli u školu niti smo radili. Kada sam bila gimazijalka, postavila sam si pitanje jesam li vjernica po rođenju ili uvjerenju? Shvatila sam – oba. Za crkveni god, Presveto Trojstvo, mi smo bili najbogatiji gostima u kraju ali svi i domaćini i gosti, osim reduša, redovito su išli u crkvu. Kao dijete za raspuste sam odlazila kod majke i deše u Starčevo (baka i djed s majčine strane). Naša velika familija bila je vesela, uvijek je bilo pjesme i igre. U našem »ajnfortu« su bile najljepše igranke ljeti za mlade iz šokačkog kraja, bilo je do tridesetak momaka i djevojaka, igralo se i pjevalo uz gramofon. Svi naši drugovi i drugarice bili su zajednički, svi smo se družili u velikoj »kujni«. U toj kujni sve do devedestih godina 20. stoljeća bio je dugačak stol s klupama, otoman, šporet na drva, ranije »waschtisch«, kasnije police, gramofon s pločama, tatine Danice u koje je svake godine upisivao sve što je i kad radio, ali i sve značajne događaje. U toj kujni je svatko mogao naći svoje mjesto. Obje obitelji, i Naglići i Blaženići (s majčine strane), su njegovale stare običaje Hrvata koje su prenosili na nas djecu. Braća su išla u »betlemaše«, redovito smo glancali cipele i stavljali u prozor za Nikolaju i bojali se Krampusa, ali nas je Očenaš spasavao. Farbanje jaja je uvijek bio zajednički doživljaj. Kada mama mijesi božićnjak, sestra je mijesila kolače, a ja sam pravila Adama i Evu.

Osnutkom Hrvatske čitaonice Fischer postajete najprije tajnica, a ubrzo i predsjednica udruge. Koliko smatrate važnim postojanje udruge u vašem mjestu?

Udruga nas je ujedinila, povezala. Pojačala je ton koji je izrazio sve ono što smo do tada živjeli. Također je potakla kreativnost članova.

Hrvatska zajednica u Surčinu je mala, ali rekla bih čvrsto povezana i odlučna u svojim nastojanjima da očuva svoju vjeru i kulturu.

Od nešto malo manje od 600 Hrvata i katolika u Surčinu na nedjeljnoj misi bude pedesetak župljana. Na zornicama, križnom putu, svibanjskim i listopadskim pobožnostima bude nas petnaestak. Za Presveto Trojstvo, Božić i Uskrs crkva je puna. Ako se organiziraju radovi u porti, na crkvi ili ranije na kapeli na groblju, svi rado pomažu. Kada organiziramo proslave, ukoliko nam je potrebna pomoć, imamo donacije u hrani i piću. Kada se daju potpisi za elektora, mi dobijemo za dva. Mislim da to dovoljno govori o nama Surčincima.

Unatoč teškim vremenima u kulturi, uspijevate se izboriti sa svim nedaćama. Kako u tome uspijevate?

U pitanju je veliki rad, a mislim da mi je pomogao odgoj u obitelji, ali i dugogodišnje menadžersko iskustvo. Tata je duboko usadio u nas da kad nešto radiš, da to trebaš raditi kako treba ili nemoj, što je preuzeo od svog djeda Marka. Biti menadžer u velikoj firmi je veliko iskustvo, a ja sam taj posao radila u dvije firme, jugoslavenskoj i svjetskoj. Rad u Udruzi koja se bavi očuvanjem kulturne baštine Hrvata u Srijemu, a ja volim i poštujem našu baštinu, za mene je bila moralna obveza. Sačuvati od zaborava i pokušati prenijeti običaje na mlade je i zabava i zadovoljstvo. Mi smo tek prije tri godine počeli i sve nam treba. Idemo korak po korak. Sakupim ideje voditelja svake sekcije, ali i ideje pasivnih članova i zajedno s upravnim vijećem pokušavamo odrediti prioritete, udovoljiti većini i izbalansirati. Važno je slušati. Nitko nije prorok u svom kraju ali imam veliku podršku, kako članova upravnog vijeća tako i članova društva. Veliku podšku Udruzi daje i njen osnivač, naš župnik Marko Kljajić. Nije lako, ali svi rade srcem čak i kada se griješi.

U kolikoj mjeri je po Vašem mišljenju važna uvezanost i suradnja s relevantnim institucijama?

S relevantnim institucijama iz hrvatske zajednice ostvarili smo dobru suradnju. Također i s Općinom Surčin i s ostalim institucijama u Srbiji »probijamo led«. Lijepa riječ i rajska vrata otvara. Povezanost s hrvatskim institucijama je važna radi povezivanja sa Hrvatima u Srbiji i Hrvatskoj, očuvanja identiteta i podizanja svijesti o vlastitoj nacionalnosti. Povezanost s institucijama vlasti u Srbiji je također važna jer smo državljani Srbije, povezujemo se s ostalim nacijama i prenosimo drugima saznanja o našoj kulturi, običajima i baštini. Povezanost sa svima njima važna je i zbog toga jer su natječaji koje raspisuju sve ove institucije važan izvor financiranja radi održivosti udruga.

Udruga u Surčinu je za vrlo kratko vrijeme postala uspješna i vidljiva široj društvenoj zajednici. Je li to po Vašem mišljenju najveća nagrada za dosadašnji rad?

Nagrada mi je napredak udruge, razvoj svih sekcija, obnavljanje običaja, što iznosimo na vidjelo vezove iz bakinih ormana, izdajemo knjige našeg župnika važne za povijest Hrvata u Surčinu, što se na literarnim večerima, izložbama, manifestacijama naši članove podsjete naše povijesti i oplemene pozitivnom energijom. Što nas prepoznaju van Surčina; to što se zna da u Surčinu postoje Hrvati, čak i tamo gdje do sada to nisu znali.

U kojoj mjeri je postojanje udruge utjecalo na ohrabrenje župljana? Da li se oni danas slobodnije očituju kao Hrvati?

Srijemci rade. Kad naiđu na probleme, trude se riješiti ih. Tako je i u Surčinu. Ne mogu reći da je postojanje Udruge utjecalo na to da se župljani ohrabre, možda i jeste. Mislim da je Srijemac Hrvat uvijek Hrvat. Bilo je razdoblje kada su se malo bojali, neki se i dalje boje što im se ne može zamjeriti poslije svega što se događalo u Surčinu. Ipak, prošlogodišnje prikupljanje potpisa za elektore nas je iznenadilo brojem Hrvata koji su se odazvali.

Kako se Vi danas osjećate nakon brojnih uspjeha udruge? Ima li prostora za još više?

Svaki uspjeh mi čini zadovoljstvo. Kada nas pohvale, kada pročitam tekst o nama ili vidim prilog na TV-u a onda se odmah javlja misao što dalje? Ima puno toga što možemo uraditi. Tek smo malo zagrebali u bogatstvo naših običaja. Još nigdje nismo kao Udruga putovali izvan Srbije, ni u Bačkoj nismo bili. Tako da mislim da i na tome treba raditi.

Koji su Vam planovi u daljnjem radu?

Zajedno s voditeljima sekcija imamo planova ne za jednu već za četiri godine. Jedan od planova nam je izgradnja nove zgrade u porti crkve sa salom za oko 150 posjetitelja s pratećim prostorijama. Od postojeće čitaonice planiramo napraviti etno kuću. Zatim istraživati i zabilježiti običaje, oživjeti ih kroz rad sve tri sekcije. Privući mlade. Krenuti putevima predaka u matične krajeve u Hrvatskoj. Povezati se još više s udrugama iz Srbije i s udrugama iz Hrvatske.

Koja bi bila Vaša poruka Hrvatima u Srijemu, posebice u onim mjestima gdje još uvijek ne postoje hrvatske udruge?

Budimo ono što jesmo. Ponosni, radišni, veseli. Čuvajmo običaje, a sve je to lakše ako se udružimo i povežemo se s drugim udrugama. Više ljudi ima više ideja i zajedno je uvijek ljepše.

Intervju vodila: Suzana Darabašić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay