Tema Tema

Na dnu dna Panonskoga mora

Ministarstvo zaštite okoliša objavilo je 18. travnja da je započeo postupak zaštite 3650 ha velikog područja nazvanog Gornja Mostonga, smještenoga na području Grada Sombora, za koje je Pokrajinski zavod za zaštitu prirode predložio da dobije status krajolika iznimnih odlika. Ono što ovaj prijedlog izdvaja od vijesti koje stižu iz »zelenoga« sektora je odredba Zakona o zaštiti prirode da se područja prijedložena za zaštitu već smatraju zaštićenima čim se obavijest o pokretanju zaštite nađe na internetskim stranicama ovoga Ministarstva. Praktički, čak i dok traje postupak izrade budućega akta o zaštiti i proglašenja upravitelja ovog područja, i čak i prije javnoga uvida i javne rasprave o ovim dokumentima, ono je zakonski već zaštićeno. Zanimalo nas je zbog čega točno i da li ova informacija što mijenja u dosadašnjem načinu života i privređivanja lokalnih ljudi. Odgovore na to našli smo u Studiji zaštite Krajolika iznimnih odlika Gornja Mostonga koju je Pokrajinski zavod za zaštitu prirode protekle godine izradio i poslao Pokrajinskoj Vladi radi proglašenja ovoga područja zaštićenim.

Uz riječ »voda«, u studiji su ključne riječi: »slatina«, »slano jezero« i »pustara«. Ova zemljišta, u početnom dijelu sliva Mostonge vrlo zastupljena, a koja poljoprivredni sektor smatra zemljištima niskoga ranga, iz kuta gledanja sektora zaštite prirode iznimno su vrijedna. Zaslanjena područja Panonske nizine, naime, nastala su pod utjecajem okomitoga kretanja vode kroz zemljište, u uvjetima polusuhe klime, te su oblikovana u krajolik razvitkom travnatih zajednica i ispašom divljih krupnih biljojeda, postupno zamijenjenih njihovim domaćim srodnicima. Pokušaji da se ova područja promjene iz stočarskih u ratarska uglavnom su ostali neisplativi, a praćeni su velikim gubitkom biološke raznolikosti. A takva staništa, na zemljištu sa ekstremno velikim koncentracijama soli, su u izobilju zastupljena na ovome području, koje se prostire u početnim dijelovima sliva Monstonge, oivičeno granicama prirodnih staništa između puteva koji od Sombora vode prema Rastini sa zapadne strane, odnosno preko Čonoplje, Lemeša i Stanišića ka Riđici, sa istočne. Može se, navode stručnjaci, reći da su posebne vrste biljaka i životinja, povlačeći se pred industrijalizacijom, razvojem naselja, infrastrukture, strojne poljoprivrede, povlačile i preživjele na ovakvim malim »otocima« u jednoobraznom poljoprivrednom okružju, koje je pošteđeno od obrađivanja.

Kraj sa tisuću bara

Je li to dovoljno da ona budu zaštićena? Koordinator ove studije, biolog Ranko Perić i njegovi suradnici tvrde da jeste. Navode da su slatinska staništa, i pored velikih prirodnih vrijednosti, kojima dominiraju u odnosu na ostala očuvana staništa, na neslavnom prvom mjestu među staništima sa nedostatnom zakonskom zaštitom. U prilog zaštiti navode i prilično dobro uporište u domaćemu zakonodavstvu i međunarodnim propisima. Uz marljiv rad istraživača prirode, koji su sliv Gornje Mostonge posjećivali već prije 130 godina, zabilježeno je na ovom prostoru 439 vrsta biljaka, mnoštvo vrsta kukaca, među kojima je devet strogo zaštićenih, devet vrsta vodozemaca, šest vrsta gmazova, 201 vrsta ptica i oko 20 vrsta sisavaca, ako se računaju samo skupine kojima je posvećena veća pozornost.

Nisu se istraživači prirode bavili samo florom i faunom. Fenomen Gornje Mostonge, u staroj literaturi, nazvane »krajem sa tisuću bara« vrlo je eksploatirana hidrološka tema. Dimitrije Mita Petrović je još 1883. opisivao formiranje bara, kao i pravce otjecanja vode iz njih prigodom većih padalina na ovom području. Njegovi opisi brojnih bara sjeverno od Sombora, bez postojanja tekućih voda i rijeke u pravom smislu, osim kada padaju velike kiše, pa se bare spoje i voda poteče u pravcu nagiba terena, i dalje plijene, te možebitno odgovaraju na pitanje kako je ovo područje nekada izgledalo. Petrović, nadalje, opisuje i pojavu kristala (»cvjetanje«) soli na površini zemlje: »kad voda ispari i obala se suši… zemljište je prevučeno kao snijeg bijelom korom«. Prirodna se lužina, prije ovladavanja industrijskom proizvodnjom natrijeva hidroksida (sode), sakupljala i nakon čišćenja rabila za proizvodnju kućnoga sapuna, te prodavala kozmetičkoj industriji. Danas je situacija potpuno drugačija. Prokopavanje Velikoga bačkoga kanala za potrebe odvodnjava Vojvodine, sveo je onakvu Mostongu na jedva značajni kanal. Ime joj je, ipak, u početnom dijelu toka (a »izvire« na rubu Riđice) ukorijenjeno i sačuvano. Ipak , dva slana jezera, Medura kod Riđice (površine oko 5 ha) i Kruševača, sjeverno od Kruševlja (oko 3,5 ha), preživjela su sve dosadašnje ugroze i danas su to jedina dva preostala slana jezera u Bačkoj (u Srbiji ih ima ukupno pet). Možemo ih smatrati »dnima dna« Panonskoga mora. Na njima rastu obična juričica i panonski šilj kojih nema nigdje drugdje u Bačkoj, dok endemična panonska juričica nije nađena posljednjih nekoliko godina. Realna je opasnost da će, ako se nastavi uporaba dušičnih gnojiva u njihovoj blizini, ova jezera zapravo prestati biti slana.

Zemljište uglavnom nije u osobnom vlasništvu

Struktura parcela ukazuje da je na ovom području 81% parcela u javnoj svojini, dok su 83% parcela po katastarskoj namjeni livade i pašnjaci. Njihova sudbina u mnogome ovisi o procesu izdavanja državnoga poljoprivrednog zemljišta u zakup. Iako pašnjaci nisu obradive kategorije zemljišta, livade jesu, i velike površine livada su (ilegalnim) preoravanjem već nestale. Ekolozi, zato, smatraju da je »rascjepkanost« travnatoga područja glavni izazov u njegovoj zaštiti, budući da ono odavno nije kompaktno. Klimu, vjerojatno, nikakvo upravljanje neće moći promjeniti. Mnogi literaturni izvori govore o smjenama nizova sušnijih i vlažnijih godina u ovom delu mađurječja Dunava i Tise, od kojih svaki traje 10-14 godina. Voda je glavni regulator funkcija ovoga područja, te na nju budući upravljač mora gledati vrlo štedro. Opravdano je razmotriti i dosadašnji način regulacije početnih krakova Mostonge, da bi se voda zadržala onoliko koliko je to moguće. Ukoliko je nema, teško će se moći očuvati fine strukture ovog nimalo monotonoga krajolika: paleomeandri Mostonge, riječne grede i slatinski mikroreljef u kojem se razlike u zaslanjenosti zemljišta snažno ispoljavaju na vrlo malim površinama. Uostalom, od nekadašnje zapisane i poimence nabrojane 32 velike bare, preostale su samo dvije zaslanjene i par onih koje redovito presahnjuju. Nekada poznati po uzgoju svinja i gusaka, tradicionalno rabljeni pašnjaci moraju ponovno zaživjeti, i tu, čini se, stvari idu u dobrom pravcu. Recimo samo da se mlijeko za proizvodnju čuvenoga somborskoga sira dobivalo upravo sa ovih slatinskih pašnjaka, osobito iz okolice salaša Rančeva i Bilića, a meso od koga se pravi lemeški kulen prvobitno »potječe« takođe s ovoga prostora.

Ratarsko okruženje kompleksa Gornje Mostonge donosi mnoge poljoprivredne prakse koje su dokazano pogubne i za lokalni živi svjet i za ljude: gubitak kukaca oprašivača, negativan utjecaj pesticida na ostale životinje, oranje travnate vegetacije, paljenje žetvenih ostataka i suhe vegetacije, slijevanje ostataka gnojiva i pesticida u vode i njihovo onečišćenje. Suvremeni pritisci uključuju i najavu gradnje vjetroparka na i u blizini ovog područja, kao i izgradnju ribnjaka. Neke su, naime, livade i slane bare već trajno izgubljene izgradnjom ribnjaka (kod Čonoplje i Rastine), a nisu rijetki ni ataci na preostale. Povrh svega toga, ovo područje mora nastaviti živjeti sa budućom regionalnom deponijom koja se već nekoliko desetljeća nalazi kod Rančeva. Svemu tome trebao bi se znati suprostaviti, uporabom pravnih mehanizama, budući upravitelj ovoga područja.

Imati zaštićeno područje u okolici mjesta u kojem živite velika je prednost, no samo u mjeri u kojoj se ona prepozna i rabi. Turizam, proizvodnja brendirane hrane i ostalih potrepština za posjetitelje dokazano su trgli iz leratgije mnoge lokalne zajednice, za što su dobri primjeri samo par desetina kilometara sjevernije od ovoga područja, u Nacionalnom praku Kiskunság u Mađarskoj. Iskustva koja tamo postoje nije nemoguće prenijeti i kod nas, uz, naravno, obilje podrške vlasti i lokalnoga stanovništva, umješnost, znanje i snalažljivost. Nema naznake da bi predložena zaštita mogla škoditi interesima stanovnika Riđice, Stanišića, Lemeša, Čonoplje, Bilića, Rančeva, Nenadića i Gakova. Naprotiv, mogla bi im donijeti srazmjerne dobrobiti u trci koju trče za svoj ekonomski opstanak u kompliciranom društvu u kojem živimo.

Marko Tucakov / Foto: Boris Erg

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay