Udruga građana Urbani Šokci iz Sombora pripremila je za tisak roman Josipa Pašića Kraj našeg Dunava. Roman je to koji je u nastavcima objavljivan u Našim novinama tijekom 1944. godine, a sada će se naći na stranicama jedne knjige. A sve je splet okolnosti, jer je predsjednica Urbanih Šokaca Marija Šeremešić posve slučajno na tavanu somborske knjižnice pronašla primjerke Naših novina s dijelovima Pašićevog romana. Otkriće je bilo ne samo roman u nastavcima, već i to što se Pašić u Monoštoru, svom rodnom mjestu, uopće nije pominjao.

U Monoštoru zaboravljen

Kada je krenula u istraživanje života i rada svećenika Josipa Pašića, Marija Šeremešić imala je sreće da je to bilo još za njegova života, te je tako imala prigodu i dva puta razgovarati s njim u umirovljeničkom svećeničkom domu u Zagrebu. Susretu i razgovoru pomoglo je i to što se ispostavilo da su Marijin otac i svećenik Pašić iz iste ulice u Monoštoru. U svoj Monoštor Pašić poslije odlaska na školovanje više nikada nije došao, a to je obrazložio ljudskim i obiteljskim razlozima.

»Roman Kraj našeg Dunava priča je o nesretnoj ljubavi Šokca i Šokice. Prema Pašićevim riječima, to je istinita priča. Napisana je 1944. godine, ali se dešava 200 godina ranije. Selo je tada bilo na samoj obali Dunava, gdje se odvijao cjelokupan život. Jeste tema romana nesretna ljubav, ali kroz tu priču prikazan je svakidašnji život sela i karakteri tadašnji hljudi. Nesretne okolnosti, smrt, roditelji koji ne prihvaćaju odluke mladih, lažne optužbe, tragedija koja je uništila obje obitelji, sve to smješteno je u priču iz polovice XVIII. stoljeća, ali takva tragična priča mogla bi se ispričati i u bilo kom drugom razdoblju«, kaže Šeremešić.

Nju je iznenadilo što u Monoštoru nitko ništa nije znao o Josišu Pašiću, niti kao svećeniku, niti kao pripovjedaču.

»Moj istraživački rad u Monoštoru okrenut je istraživanju pojedinaca, koji su rođeni u Monoštoru, a koji su zaboravljeni kao da nikada nisu postojali. Prvi takav naš pothvat bio je pjesnik Stipa Bešlin, o kome se u selu uopće ne govori, kao ni o Josišu Pašiću, ocu Kreavinu... Kao da je Monoštor samo Bodrogfest, paprikaš, kao da selo nema neku kulturološku prošlost. To mene onda potakne da krenem u istraživanje i rad i tko zna, možda će biti još zanimljivih ljudi«, kaže Šeremešićeva.

Svećenik i pisac

Josip Pašić rođen je u Monoštoru 29. prosinca 1913.godine od oca Marina Pašića i majke Janje Turkalj Šeremešić. Pučku je školu pohađao u rodnome selu, a četiri razreda građanske škole i dva razreda gimnazije, kao sjemeništarac, završava u Somboru. Nakon posljednjih godina gimnazijskog školovanja, polaže i maturu u Travniku s još petoricom sjemeništaraca iz Bačke. Nakon završenog Bogoslovnog studija u Zagrebu, zaređen je za svećanika 29. lipnja, na Petrovo, 1939.godine u Subotici. Prve godine svećeništva bio je kapelan u šokačkoj župi Plavna u Bačkoj. Ubrzo odlazi u Sarajevo na odsluženje vojnog roka. Po završetku se vraća u Bačku gdje obnaša dužnost župnika, prvo u Vajskoj pa u Bođanima. Službovao je i u Bajmaku, a zatim i u mađarskim mjestima Hajos, Čavolj i Baškut. Početkom ratnih godina Pašić je nosio teško breme svoje nacionalne pripadnosti. Piše i govori hrvatski, propagira hrvatski tisak i jezik pa mu je ubrzo uslijedila i veoma teška kazna. Uhapšen je i izveden pred mađarski vojni sud u Segedinu. Osuđen je na dvije godine zatvora. Za vrijeme čitanja presude, stjecajem okolnosti, Pašić je pobegao iz sudnice iskoristivši nastali metež jer su saveznički zrakoplovi baš tada započeli bombardiranje grada. Do kraja rata se skrivao u kući jedne bajmačke obitelji. Nakon rata preuzima župu u Lemešu. U Sombor prelazi 1947. godine, obnaša službu katehete u Učiteljskoj školi i Gimnaziji. U Pakracu je bio župnik od 1955. godine pa sve do mirovine. Umirovljen je 1983. godine i od tada je živio u Zagrebu i bio katedralni ispovjednik. Josip Pašić, pakrački župnik i dekan u mirovini, preminuo je 22. svibnja 2010. godine u Svećeničkom domu sv. Josipa u Zagrebu u 97. godini života i 71. godini svećeništva. Pokopan je 26.svibnja na mjesnom groblju u Pakracu.

»U listu Naše novine, koji je izlazio u Somboru 1943. i početkom 1944. godine, tiskani su mu u nastavcima romani Pravi anđeo, Kraj našeg Dunava i Marta traži roditelje. Objavljene su mu i knjige Bijela golubica (Budimpešta, 1943.), Stjepan Kaszap (Budimpešta, 1943.), Svatovčice (Sombor, 1945.), Krv se suši (Subotica, 1946.), Tuđe suze ili odgovornost za tuđe živote (Zagreb, 1977.), Dida Fenjer i druge priče koje je život ispričao (Zagreb, 1981.), Najobičniji muškarac ili priča o sebi (Zagreb, 1988.) U njegovoj pisanoj ostavštini, pohranjenoj u arhivu Požeške biskupije, nalazi se nekoliko djela koja čekaju recenziju i eventualno tiskanje«, kaže Šeremešić.

Z. V.