Tema Tema

Borba prebrojavanjem

U vrijeme kada je svaka prognoza društvenih događanja u Srbiji, pa bila ona i najkratkoročnija, nezahvalna i rizična poslužimo se za početak ovoga teksta jednom grunfovskom mudrošću: ne znamo što će biti, ali znamo kako je bilo. Riječ je, naravno, o subotnjem prosvjedu u Beogradu koji je u javnosti – posebno od režimu najodanijih medija – najavljivan kao događaj visokog rizika i nakon kojega bi mogao nastati kaos u društvu.

Da je vlast na takvo što spremna vidjelo se i ranije, a posebno na dan održavanja prosvjeda: autobusi (čak i redovne linije) za Beograd su otkazivani, a putnici u onim rijetkim, poput iznajmljenog iz Subotice, mogli su na staroj cesti vidjeti po dva-tri automobila prometne policije na svakih 5-10 kilometara. Otuda i nisu čudni iznenađenje i pozdravi ljudi iz Loznice, Bajine Bašte i drugih mjesta u Podrinju na parkiralištu ispred hotela Crown Plaza; ljudi koji su nam listom govorili da ih nijedan prijevoznik nije htio voziti do Beograda, te da su se snalazili kako su mogli.

Opasni mir i farsično herojstvo

I pored toga, prostor ispred Narodne skupštine u 15 sati – a što su, kako smo saznali, mogli vidjeti i gledatelji Televizije N 1 koja je izravno pratila cijeli skup – bio je ispunjen velikim brojem ljudi. Mnogima od okupljenih stizale su poruke kako Pink i Informer izvještavaju da se na prosvjedu okupilo, prvo oko dvije do dvije i pol, a kasnije i maksimalnih sedam i pol tisuća ljudi, što je izazvalo smijeh i salve zvižduka i uvredljivih poruka na račun tih kuća. Ono što većina prisutnih u tim trenucima nije znala ili na to nije obraćala pozornost jest da je Narodna skupština bila ispunjena ne samo zastupnicima vladajuće stranke nego i policijom, a po riječima predsjednice Kluba samostalnih zastupnika Marinike Tepić i određenim brojem ljudi čije je osnovno zanimanje »navijač«, što god to značilo...

Sam skup je, kao što je poznato, protekao bez ijednog incidenta, zahvaljujući prije svega ponašanju ljudi na prosvjedu. Iako je sve skupa trajalo punih pet sati, ljudi su i tijekom govora prije i poslije šetnje bili strpljivi i civilizirani, očekivano reagirajući salvama zvižduka ili pogrdnim uzvicima na svako spominjanje Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina, Aleksandra Martinovića, Dragana J. Vučićevića, Željka Mitrovića, Pinka, Informera...

Pa ipak, slika subotnjeg prosvjeda, koja je obišla i svijet i društvene mreže, sve je drugo samo ne ona kako na prvi pogled izgleda, jer ju je veliki broj aktera s obje strane pokušao, a neki od njih su u tome i uspjeli, naružiti do gadljivosti. Najuspjeliji u tom pokušaju bio je ministar obrane Aleksandar Vulin, koji je u četvrtak najavio da će dan kasnije započeti štrajk glađu u znak prosvjeda protiv postupaka oporbe. Ova najava, iako ne i provedena u djelo, izazvala je nevjericu, smijeh i posprdne komentare kako u domaćoj javnosti tako i u inozemstvu kao u povijesti nezabilježen slučaj da vlast prosvjeduje protiv oporbe. I po svojoj prirodi i po reakcijama uslijedio je kasnije sličan potez vlasti: diljem cijele države vijećnici Srpske napredne stranke (SNS) popunili su zgrade lokalnih samouprava kako bi ih »svojim tijelima« obranili od »za rušenje spremne rulje«. Ovo farsično herojstvo, u situaciji kada na raspolaganju imaš i policiju i plaćene čuvare, valjda je u javnosti namjeravalo stvoriti sliku da su stvari, eto, došle do onoga stupnja kada više ne funkcionira nijedan aparat vlasti do li borbe prsa u prsa, i to iz petog-šestog reda kada prije tebe padnu oni koji te čuvaju.

Prostakluk, uvrede, inat i izazivanje

Sliku subotnjeg prosvjeda vrlo uspješno je, i to ne prvi puta, naružio i predsjednik Pokreta slobodnih građana Sergej Trifunović. Svojom prostačkom retorikom, osim standardnog repertoara o Prvorođenom i raznim ljajićima i čankovima, uspio je izvrijeđati i Sirijce i Mađare u paketu zbog čega se kasnije bezuspješno posipao pepelom u Utisku nedelje. S obzirom na to da je pri kraju svog govora u jednom trenutku upotrijebio i jedno hipotetičko »ako« (»postanem predsjednik«) i zatim na najvulgarniji način opisao što bi građani trebali učiniti ukoliko se bude ponašao kao Prvorođeni, zaista se postavlja pitanje »što ako« on kojim slučajem postane dio vlasti: da li mu više pristaje uloga predsjednika države ili njenog veleposlanika negdje u civiliziranom svijetu? Moj osobni dojam je, a vjerujem da nisam jedini koji tako misli, je da bi Trifunovića ubuduće trebalo držati što dalje od mikrofona, bar do trenutka dok ga netko ne nauči elementarnoj pristojnosti u javnom obraćanju i smislenoj retorici koja podrazumijeva osnove izlaganja: uvod, razradu i zaključak.

Dojam da su građani, a bilo ih je iz svih krajeva zemlje, u subotu bili za koplje zreliji od onih koji su se smjenjivali za govornicom pojačali su i poljoprivredni proizvođač iz Ivanjice Milan Jakovljević, te predsjednik Socijaldemokratske stranke Boris Tadić: prvi zbog svoje više puta ponovljene netrpeljivosti prema migrantima, a drugi zbog svoje neslavne uloge predsjednika Srbije zbog čega je doživio gromoglasne zvižduke čim se uhvatio mikrofona.

Ipak, jedan lik, i to po mnogo aspekata, prednjači u odnosu na sve kojima kao da je jedini cilj svjesno zabijanje političkih autogolova. Naravno, riječ je o samom predsjedniku države. Oročene zahtjeve oporbe (do sutra) – koji su u subotu pročitani, a koji se tiču formiranja zajedničke komisije vlasti i oporbe u vezi s definiranjem uvjeta za fer i poštene izbore, izbora novog sastava REM-a, te izbora tehničkog i uređivačkog tima RTS-a i RTV-a – odbio je na isti način kao i predomišljanje o tome (ako je vjerovati riječima ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića) hoće li se obratiti prosvjednicima – glatko. Prve iz već poznatih razloga da se na vlast dolazi na izborima a ne na ulici, uputivši ih na dijalog u institucije sistema, a druge zbog toga, jer ih je bilo malo!

Brojke, suština, poruke i opomena

Zaista u ovom tekstu, ne samo zbog njegove prirode nego i zbog same suštine odnosa u društvu i predsjednikovog karaktera, vrijedi se malo zaustaviti na brojkama koje se od početka prosvjeda (a tome je već pet mjeseci) ističu kao jedan od najbitnijih faktora. Nije, naime, pravo pitanje je li u subotu u Beogradu bilo 7.500 prosvjednika (kako unisono ponavljaju predsjednik, Informer i Pink) ili ih je bilo 35.000 ili 50.000 s koliko licitiraju organizatori prosvjeda i dnevnik Danas, ili pak 80.000, koliko je ošacovao Sergej Trifunović ili pak 120.000 i nevjerojatnih 150.000 (CNN, BBC). Temeljno pitanje je – a koje predsjednik nikako da shvati, a koje mu prosvjednici sve vrijeme sve glasnije ponavljaju – dubina krize u kojoj se društvo na čijem je on čelu već odavno nalazi. Sve afere (Laban, Jutka, Babić, paljenje kuće i pokušaj ubojstva novinara...) svakodnevni govor mržnje i stigmatizacija oporbe, te nazivanje građana ološem, ruljom i fašistima u medijima... potezi su koji ni na koji način ne pridonose dijalogu nego još više dijele građane na naše i njihove, opasno ga gurajući na rub ambisa.

Ponašanje »stranog faktora« u tom smislu je i zanimljivo i začuđujuće. Zanimljivo je svakako što se većina najjačih zemalja ili saveza poput Europske unije javno ne oglašavaju o situaciji u zemlji s čijim se predstavnicima gotovo pa svakodnevno susreću. Začuđujuće je, pak, što se veleposlanik Norveške Arne Sanes Bjornstad i sam čudi svemu čemu svjedoči svakoga dana. Iako posve razumljivo ne razumije što to oporba nudi novoga u odnosu na aktualnu vlast (to se i mnogi građani pitaju), ipak ostaje nerazumljivo kako ne razumije da je dijelu građana (i to ne malom) ove vlasti preko glave i da zbog toga prosvjeduje. A čak i ako smo se već upoznali s karakterom predsjednika, opet ostaje nerazumljiva njegova ljutnja na ruski medij Sputnjik zbog toga što je objavio da je u subotu u Beogradu bilo 50.000 prosvjednika. Možda onako »uzgred« i to bude tema njegovog skorašnjeg susreta s Vladimirom Putinom.

Konačno, sumirajući do sada viđeno, ostaje gorak okus u vezi s predviđanjima skorašnjih događaja u Srbiji: oporba je najavila mogućnost blokade cesta, a predsjednik je, govoreći o današnjem skupu njegovih pristaša u Beogradu, rekao da on neće biti održan sve dok i posljednja cesta ne bude »oslobođena«. Što bi to u praksi moglo značiti, nije teško zamisliti. S druge strane, oporba ovakva kakva je – predvođena Boškom Obradovićem, Vukom Jeremićem, Draganom Đilasom, Borisom Tadićem, Borkom Stefanovićem, Zoranom Živkovićem, Sergejom Trifunovićem... – na momente ksenofobna, a sve vrijeme bezidejna, zaista ne nudi ništa novo, jer to ni ne može. Jednostavno, fali tu duha. Ne igra se, poput Studentskih prosvjeda '96. i '97., »vaterpolo« na ulici, nema performansa, nema dobošara ni patrijarha na čelu kolone, niti (vidljive) naklonosti policije, vojske, sindikata i mnogih drugih slojeva društva prema nezadovoljnim građanima. Repertoar sudionika je stoga sterilan i lako predvidljiv: red govora, red šetnje; red ucjena, red šetnje; red prijetnji, red šetnje... A na krovovima specijalne snage policije kao simbol moći i straha režima.

Zlatko Romić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay