Intervju Intervju

Bez hrabrog urednika nema hrabrog karikaturista

Dobre, uspjele karikature izazivaju snažne reakcije, a brojni karikaturisti su kroz povijest diljem svijeta završavali u zatvoru, dobivali prijetnje ili čak bili ubijeni. S jedne strane karikatura izaziva jaku emociju kod promatrača, a s druge strane, ako je u pitanju politička karikatura koja ima kritički odnos prema vlasti, to kod vlasti izaziva nervozu, jer je s karikaturom nemoguće polemizirati. Karikatura je u naboljoj harmoniji s tiskom i dijeli sudbinu novina, a dobre karikature govore više i od desetak komentara. Dobre karikature se dugo pamte. O karikaturi općenito, te o političkoj i društvenoj karikaturi razgovarali smo s karikaturistim Dušanom Petričićem, uz pitanja zbog čega humor i britka satira navode na razmišljanje, ali i zbog čega se moćnici plaše karikatura, dakle smijeha i riječi koje karikature sadrže.

Dušan Petričić (Beograd, 1946.) je karikaturist, grafičar i ilustrator. Kao politički karikaturist prisutan je posljednjih nekoliko desetljeća na stanicama najznačajnijih jugoslavenskih novina i časopisa, a od 1993. redovito je surađivao s nekoliko sjevernoameričkih novina: The New York Times, The Wall Street Journal, The Toronto Star... Kao koautor ili ilustrator kreirao je preko 30 knjiga za djecu, podobijao je toliko nagrada za svoj rad da njihovo nabrajanje ne može stati u ovaj uvod za intervju. U ovdašnjem podneblju Petričićeve karikature i ilustracije objavljivane su u Književnim novinama, Vidicima, Poletarcu, Kekecu, Politici, Večernjim novostima, TV novostima, Ekonomskoj politici, sada se objavljuju u NIN-u.

Može li se naučiti crtanje karikatura? Postoji li »škola« za karikaturu ili...?

Karikatura je jedna specifična disciplina koja, naravno, podrazumijeva ozbiljno likovno obrazovanje i talent, ali mnogo više od toga istančani, urođeni nerv za bavljenje ovim poslom. Prirodnu duhovitost i vještinu da se jedan običan podatak transformira u zanimljivu i iznenađujuću sliku. Ponekad smiješnu, ponekad ironičnu, ponekad ubojitu. Dakle, »škola« za karikaturu ne postoji. Postoji prirodni dar koji se vremenom i iskustvom stalno unapređuje.

Je li za dobru karikaturu s jedne strane najvažnija ideja, bljesak kreativne energije u momentu, a s druge strane kontinuiran rad?

Da, karikatura počiva na dobroj ideji, i taj dio posla je presudan. Tanku ideju nikakavo likovno umijeće ne može nadoknaditi. I naravno, kao što je slučaj sa sportom, a bogami i nekim drugim mentalnim aktivnostima, kontinuirani rad je od ogromnog značaja.

Što je po Vama uspješna karikatura? Koji su važni elementi karikature?

Čini mi se da je najlakše da odgovorim na ovo pitanje opisom postupka pravljenja karikature.

Faze u kreativnom postupku su, ustvari glavni elementi dobre karikature. Prvo se izabere TEMA, na primjer, neka politička aktualna brljotina, ili stanje u obrazovanju, ili uništavanje grada u kome živite... Zatim se odredi UGAO GLEDANJA, odnosno, što točno hoćete reći tom karikaturom. Sljedeći korak je najvažniji – osmisliti situaciju, dakle KREIRATI SLIKU koja će najtočnije i najefektnije prezentirati to što ste smislili da kažete. Posljednja faza je najslađa, LIKOVNA EGZEKUCIJA u kojoj maštovitost i igra imaju presudnu ulogu.

Kako uspijevate da minimalnim grafičkim sredstvima svedete glomazni predložak? Jesu li to »male tajne velikih majstora kuhinje«?

Iskreno, moj stil ne podrazumijeva minimalna grafička sredstva. Moji crteži su sve samo ne jednostavni. Vrlo precizan crtež, mnogo detalja... Ponekad zažalim što se nekada davno na početku karijere nisam opredijelio za jednostavniji likovni pristup. Veoma cijenim i karikaturiste sa svedenim, ali likovno prefinjenim crtežom, kao što su bili Steinberg ili Sempe, recimo.

Podrazumijeva li se da kvaliteta karikature nastaje i temeljem široke obrazovanosti autora?

Apsolutno. Kao i u svakoj drugoj kreativnoj profesiji široka obrazovanost je preduvjet za vrhunske rezultate. To je nešto što mlade generacije ne znaju, nešto što se tek dugim profesionalnim angažmanom iskristalizira kao imperativ.

Pojasnite zbog čega volite porediti karikaturu s poezijom?

I karikatura i poezija podrazumijevaju izuzetnu preciznost u kreativnom postupku: kako na uvjerljiv način obraditi neku realnu situaciju, scenu, sadržaj, emociju, i prevesti je specifičnim sredstvima na jedan drugačiji jezik. STILIZACIJA je tu ključna reč.

Bavljenje karikaturom zahtijeva i prostor da ona bude objavljena. Je li njega sve manje ovdje i sada?

Pa to je valjda očigledno. Usprkos agresivnim nastojanjima vlasti da dokaže kako cenzure nema.

Itekako ima i sasvim je nebitno da li se to zove autocenzura ili nekako drugačije. Dobrog političkog karikaturistu čine njegov talent, iskustvo i zanat, plus novina i urednik, dovoljno hrabar da objavi karikaturu. Bez hrabrog urednika nema hrabrog karikaturiste.

Karikaturist Davor Štambuk osmislio je brend Caricatures from Croatia, set originalnih proizvoda s vlastitim ilustracijama. Taj brend objedinjuje set od jedanaest proizvoda oslikanih njegovim poznatim karikaturama na temu gastronomije i hedonizma u mediteranskom načinu života, koji je nezamisliv bez dobre hrane, vina i pokoje ljubavne anegdote. Caricatures from Croatia zamišljen je kao posebna linija certificiranih slika, crteža, pregača, kuhinjskih krpa, majica i podložaka za čaše s originalnim potpisom autora. Što mislite o tom Štambukovom brendu i hoćemo li jednog dana imati i brend Caricatures from Serbia?

Štambuk je bio izuzetno duhovit čovjek i sjajna je stvar što je uspio tu duhovitost nesebično podijeliti s publikom, ne samo kroz novinske karikature, nego i produkcijom širokog asortimana proizvoda koje moderna turistička kultura naprosto guta. Ja sam imao nekoliko sličnih pokušaja u prošlosti, posljednji put sa serijom proizvoda baziranih na jednom mom starom plakatu Bitka za Beograd. Trenutno u Srbiji imamo jednu drugačiju vrstu brenda koji bi mogao ponijeti naziv Caricatures from Serbia. Ali sumnjam da bi se ova naša rukovodeća elita tome radovala.

Magazin Start je svojevremeno publicirao u priličnoj mjeri erotsku karikaturu i dao važnost karikaturi uopće. Otto Reisinger je bio ključni karikaturist u tom magazinu, ali zastupljeni su bili i drugi značajni karikaturisti kao što su Blachon, Lassalvy, Hoviv, Štambuk... Je li to bilo značajno za status karikature u to vrijeme i jesu li Vas znale nasmijati te erotske karikature?

Start jeste bio erotski magazin koji je svojim sadržajem prevazilazio uske okvire teme. I njegovao je karikaturu erotskog, ali i svakog drugog sadržaja. Osobno se tom vrstom karikature nikada nisam bavio, ukoliko tu ne svrstamo moje karikature na temu političke pornografije, ali naravno da sam se smijao dobrim erotskim dosjetkama.

Kakvo je Vaše mišljenje o erotskim karikaturama? Danas je pornografija preplavila internet, a u jezičnom smislu ovdašnje »žutare« i brojne TV programe, pa ima li erotska karikatura još neko svoje »ušuškano« mjesto?

Mišljenje o erotskim karikaturama iznio sam u prethodnom odgovoru, a o sveprisutnoj društvenoj, političkoj, medijskoj i svakoj drugoj pornografiji mislim sve najgore. Verujem da je to jedno od najvećih zala i u našem društvu, a bogami i globalno.

Kada započinje Vaš prvi pothvat na ilustraciji knjiga za djecu?

Moja prva slikovnica koju sam uradio početkom davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća s Ljubivojem Ršumovićem zvala se Još nam samo ale fale. Ta knjiga, koliko god je utjecala na odrastajuću djecu, pa i njihove roditelje, u velikoj je mjeri odredila i moj budući stil kao ilustratora knjiga za djecu i moj odnos prema dječjoj literaturi uopće.

Što je cilj i što se postiže dobrim vizualnim opremanjem knjiga?

Knjiga koja posljednjih desetljeća trpi izuzetno agresivne atake od strane novih i sve novijih elektroničkih medija predmet je moje izuzetne brige i ozbiljne aktivnosti. Veliki je izazov izboriti se za djecu-čitatelje uz ovakvu navalu elektroničkih medija i sažvakanih sadržaja, koje djeca naprosto gutaju. Mi preživjeli ilustratori i dizajneri iz prošlih vremena činimo sve od sebe da otmemo poneko dijete od ove nezadržive najezde modernih tehnologija.

Surađivali ste s Duškom Radovićem. Jeste li učili na kreativnom planu od njega?

Naravno. Duško je bio moj velik prijatelj i suradnik, ali prije svega čovjek od koga sam mnogo toga naučio. Bio je rijetka pojava u našoj sredini, čak i u tim vremenima kada smo kvalitetnih ljudi imali u izobilju. Takvi ljudi su danas naprosto nenadoknadivi.

Živjeli ste u Kanadi desetak godina. Kako je biti karikaturist u Kanadi, a kako u Srbiji?

Živio sam u Kanadi točno dvadeset godina. Ne oduzimajte mi staž. Raditi karikaturu u Sjevernoj Americi u nekim elementima je slično kao i ovdje. Različito je i utoliko teže što sam bio prinuđen prvo naučiti sve o njihovim političkim i društvenim okolnostima, a zatim da godinama stičem neophodno tamošnje iskustvo i onaj neophodan osjećaj za ljude, naslijeđe, kulturu, mentalitet, bez čega nema ni dobre karikature ni dobre ilustracije.

Kritizirate i razotkrivate brojna događanja na aktualnoj srbijanskoj političkoj sceni. Može li za Vas sada važiti odrednica da ste politički karikaturist? Zbog čega Vas ta tema »vuče«, inspirira u Vašem radu?

Ja bavljenje dnevnom političkom karikaturom u našem internom žargonu među kolegama profesionalcima nazivam »prljanjem ruku«. Ali mi se čini da je to, u ovom trenutku, teško izbjeći i da je to moja obveza. Naiđu neka vremena kada se ne smijete sakrivati iza finih, suptilnih tema i neke »čistije« umjetnosti. Svaki građanin u presudnim vremenima ima svoju obvezu, karikaturisti pogotovo!

Zbog čega aktualna vlast naše poznate karikaturiste, pa tako i Vas, naziva mrziteljima Vučića?

Besmisleno mi je čak i da odgovaram na takvo pitanje. Vučić je pogrešan lik na pogrešnom mjestu, ništa u njegovom slučaju nije točno i normalno. Uvalio se, našom krivicom u naše živote, uništava sve čega se dohvati i ja se svojom profesijom žestoko borim da nam on što prije postane RUŽNA prošlost. Logično je da me moji modeli ne mogu voliti.

Imaju li javne osobe dužnost da sudjeluju u javnom životu, pogotovo u ova turbulentna vremena kada su u tijeku prosvjedi građana?

Sve osobe, a javne posebno, imaju obvezu da svim svojim raspoloživim snagama sudeluju u javnom životu. Naročito kada je, kao što je kod nas slučaj, đavo odnio šalu. Svi moramo konačno razumjeti da naši životi nisu nogometna utakmica, mi nismo navijači za ovu ili onu političku partiju ili opciju, pa smo onda razočarani kad gubimo i radujemo se kad dobijamo. Mi uvijek držimo konce svojih sudbina u svojim rukama i glasujemo za sebe, a ne za partiju, samo što neki to znaju i razumiju, a mnogi ne. Zato je javni angažman neophodan.

Vaša zajednička izložba s Predragom Koraksićem Coraxom Karikature naših života u okviru obilježavanja 9. studenoga kao Svjetskog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma koncem prošle godine u knjižnici u Lazarevcu zatvorena je za manje od 24 sata, što praktično znači da je zabranjena. Što to govori o ovdašnjem društvu? Je li to jedan od udara aktualne vlasti na humor i satiru? Zbog čega je karikatura često na meti moćnika?

Da, to je bio tipičan izljev moći jedne impotentne vlasti. Kažem impotentne, jer svoju eventualnu potenciju ova vlast iskaljuje bolesno jedino na vlastitim građanima i, u dobroj mjeri, na lošoj ili nesnađenoj oporbi. Nijedna vlast ne voli satiričare i karikaturiste, ali se, tijekom povijesti, kroz različita iskustva, iskristalizirala svijest kod vladara, careva, kraljeva, autokrata, tirana – da je neophodno izmisliti i tolerirati dvorske lude. A dvorske lude će svojim ludiranjem slabiti opasne tenzije u vladarevoj okolini. I na toj ideji o dvorskim ludama se i karikaturisti nekako provlače kroz povijest, a tirani se nekako uzdržavaju od otvorenih napada na njih. Tek ponekad neka tiranska budala se zanese, pa napravi štetu – i karikaturistima i narodu i sebi.

Kako vidite ulogu karikature u aktualnim antivladinim prosvjedima u Srbiji?

Često mi na ulici prilaze ljudi i zahvaljuju na osjećaju olakšanja ili hrabrosti koje im prenosim svojim karikaturama. Vjerujte, to je za mene najljepša potvrda značajne uloge koju karikatura ima. Ne kao oružje koje će srušiti lošu vlast nego kao vidljiva podrška pokolebanom i konfuznom narodu.

Kada će se na Vašim karikaturama naći i ovadašnji Hrvati, pa da se malo nasmijemo. Nije to tabu tema, zar ne?

Ja se, možda ste zamijetili, ne bavim u svojim karikaturama ni tamošnjim Hrvatima, a bilo bi, bogami, mnogo toga čime bih se mogao baviti. Naime, mislim da svaka sredina ima svoja zla, svoje ustaše i četnike, i da je obvezna da se s tim zlom prije svega bori u svojoj sredini. Kada jednom prihvatimo tu logiku, stvari će za sve krenuti mnogo bolje. Bez toga, imat ćemo ovo što imamo, političke garniture koje svim silama pomažu jedne druge, na štetu vlastitih naroda. Samo civilizirani i obrazovani narodi relativno uspješno odolijevaju takvoj sudbini. A ovdašnjim Hrvatima bavit ću se uvijek kada mi se svojim ponašanjem i djelima nametnu i uđu u vidokrug.

Intervju vodio: Zvonko Sarić

 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay