Tema Tema

»Nestalo« 100.000 ljudi

Za jedno desetljeće, između dva popisa stanovništva, u razdoblju od 2002. do 2011. godine u Vojvodini je nestao jedan grad od 100.000 stanovnika. Negativan trend bilježi se od kraja 80-tih godina prošlog stoljeća, prije svega zbog negativnog prirodnog priraštaja, a tom trendu doprinose i migracije. Jedino mjesto u Vojvodini u kome se povećava broj stanovnika je Novi Sad i to zbog doseljavanja ljudi iz drugih dijelova Vojvodine. Sve ostale regije bilježe pad broja stanovnika, a posebno su ugrožena pogranična područja, u kojima značajan udio u stanovništvu imaju nacionalne manjine.

Jedna priča o odlasku

Gordana i Marin Mučalov prije četiri godine napustili su s dvoje odrasle djece Monoštor i odselili se u Njemačku. Upravo su djeca razlog njihovog odlaska. Htjeli su posao, sigurnost za svoju djecu i život u uređenoj državi. Poslije četiri godine kažu da sve to i imaju.

»U vrijeme kada smo planirali odlazak kći je bila srednjoškolka, učenica ekonomske škole, odličan đak. Sin je završio za elektroinstalatera, ali naravno posla nije imao. Radio je, kada je bilo posla, kod nas u šumskoj upravi. Za tisuću dinara na dan. Bez radnog staža. Gordana je radila u školi, a ja svakojake poslove. I ovdje i vani. Onda smo se jednog momenta zapitali – kakva budućnost čeka našu djecu? I to je bilo dovoljno da se pokupimo i odemo«, kaže Marin.

Imali su rođake kod kojih su prvo otišli i to je donekle olakšalo sam početak njihovog novog života. Problema oko nalaženja posla nisu imali, jer je Marin već poslije nekoliko dana dobio posao. Iznenadilo ga je, kaže, koliko je tamo sve organizirano od same prijave boravka i drugih formalnosti koje se moraju obaviti.

»Putovnica Hrvatske naravno da nam je olakšala, jer smo državljani Hrvatske koja je članica Europske unije. Vrlo brzo našli smo stan, Gordana je prvo krenula na tečaj njemačkog jezika, a tri dana nakon polaganja ispita već je imala posao. Problema s poslom nije imao ni naš sin. Danas radi u istom poduzeću gdje i ja, kao elektroinstalater. Zanimljiva je priča kako je stigao do tog posla. Počeo je kao i svi mladi koji dođu sa strane u Mc Donaldsu i Burger kingu. Nešto se razbolio, a liječnik kod koga je otišao kroz razgovor mu je ponudio da promijeni posao i uputio ga na vlasnika tvrtke kome trebaju eketroinstalateri. Poslije godinu dana, da ne bi putovao, prešao je u tvrtku u kojoj i ja radim«, kaže Marin.

Kći se obrazuje za optičara. Traje ta naobrazba tri godine i tijekom tog vremena polovicu provodi na nastavi, a polovicu na praktičnom radu za što je i plaćena, a kada završi školavanje čeka je i posao.

»Uspjeli smo kupiti stan nedavno i sada nas čeka uređenje i preseljenje. Povratak? Mislim da ne. Kada smo prešli u Njemačku, ja godinu i pol nisam dolazio u Monoštor. Ne fali nam stari kraj, ali se trudimo jednom godišnje doći. Naš život je u Njemačkoj i kuća u Monoštoru bit će nam kao neka vikendica, gdje ćemo dolaziti povremeno. Ne kajem se što smo otišli, žao mi je samo što to nisam uradio još 90-tih godina«, kaže Marin i dodaje da je u njihovoj ulici u Monoštoru, od ćoška do ćoška, ostalo tek pedesetak ljudi.

Priznaje da je razmišljao da se možda jednog dana, kada bude u mirovini vrati u Monoštor, ali ga je pokolebalo razmišljanje Nijemca, vlasnika stana u kome sada još žive do preseljenja. Jednostavno ga je podsjetio da će biti stariji, da će mu možda trebati liječnik.

»A gdje je zdravstveni sustav bolji: u Njemačkoj ili Srbiji?«, pitao je praktični Nijemac.

Iseljavanje s putovnicama EU

Marinova priča nije ni jedinstvena ni posebna, jer samo u Herzogenaurachu, mjestu s 22.000 stanovnika, gdje se preselila obitelj Mučalov, živi još tridesetak Monoštoraca. Sličnu priču mogle bi ispričati obitelji iz Berega, Sonte, Kupusine i drugih mjesta iz kojih ljudi odlaze iz dana i dan, a putovnica Europske unije taj odlazak itekako olakšava. Ljudi idu u potragu za sigurnijim i boljim životom. Većina se nikada neće vratiti.

»Otvaranje granica zemalja Europske unije i liberalizacija viznog režima dio su populacijske politike tih zemalja s ciljem da kompenziraju nedostatak stanovništva reproduktivne dobi, kao i radno sposobnog stanovništva. Otvaranje granica pružilo je mogućnost da značajan broj građana emigrira u gospodarski razvijenija područja. Za pripadnike pojedinih nacionalnih zajednica, Mađara, Rumunja, Slovaka, Hrvata, prijem njihovih matičnih država omogućio je nesmetanu prostornu prohodnost. Zbog toga je realno očekivati da pored negativnog prirodnog priraštaja, emigracija stanovništva značajno utječe na promjenu, a može se slobodno reći i na pad broja stanovnika nacionalnih manjina«, kaže dr. sc. Daniela Arsenović, demografkinja, docentica na Prirodoslovo-matematičkom fakultetu u Novom Sadu.

Uz nizak fertilitet i negativan prirodni priraštaj ove ekonomske migracije još dodatno utječu na smanjenje broja pripadnika nacionalnih zajednica.

»Generacije koje se danas rađaju su najmalobrojnije generacije i to je trend koji traje još od 80-tih godina prošlog stoljeća. Ono što posebno zabrinjava jest što intenzitet demografskih trendova, kada su u pitanju nacionalne manjine, može imati za posljedicu čak i nestanak pojedinih etničkih grupa. Pad broja stanovnika prisutan je kod svih etničkih zajednica izuzev Roma, Albanaca i Bošnjaka. Udio mađarske etničke zajednice prvi puta je u popisu 1981. godine pao na ispod 20 posto. A prema popisu iz 2011. godine Mađara ima manje nego što ih je bilo 1880. godine. U istom razdoblju sličan trend bilježi se i kod Rumunja kojih danas u Vojvodini ima dvostruko manje nego krajem XIX. stoljeća. Između popisa 2002. i 2011. godine broj Slovaka je također smanjen i njihov udio u ukupnom stanovništvu je s 2,8 smanjen na 2,6%. Između dva popisa broj Hrvata smanjen je za 9.000 i njihov udio u ukupnom broju stanovnika pao je na 2,4%«, kaže Arsenović.

Tko će koristiti dostignuta prava?

Ovo smanjenje broja pripadnika nacionalnih manjina povlači jedno drugo pitanje – koliko će to ugroziti dostignuta prava nacionalnih manjina?

»Proces izgradnje pravnog sustava koji štiti status nacionalnih manjina je uglavnom zaokružen. Ali ono što se u posljednje vrijeme stavlja u fokus je ekonomski položaj nacionalnih manjina, a to pitanje do sada nije bilo predmetom nekih ekspertskih istraživanja. Međutim, pripadnici nacionalnih zajednica sve više to pitanje stavljaju u prvi plan. Tim prije što pripadnici nacionalnih zajednica žive u pograničnim područjima koja su, izuzev sjevera, manje razvijeni dijelovi Vojvodine«, kaže novinarka Jelena Perković, koautorica istraživanja Gospodarski faktori i utjecaj na položaj nacionalnih manjina u lokalnim zajednicama – primjer mađarske, hrvatske, rumunjske i bugarske nacionalne manjine novosadskog Centra za regionalozam.

Migracije su takvog intenziteta da ukoliko i bude više novca za ostvarivanje prava nacionalnih zajednica neće imati tko konzumirati ta prava.

»Najvažnija stvar za pripadnike nacionalnih zajednica jest obrazovanje na materinskom jeziku. Nije problem da nema vrtića, škola, domova kulture, problem je što je sve manje ljudi koji bi to koristili«, kaže Perkovićeva.

Kakve su razmjere tog odlaska pokazat će već naredni popis pučanstva 2021. godine. Mogu li matične države pomoći opstanak svog naroda na prostorima gdje žive konkretnom pomoći koja bi poboljšala gospodarski status pripadnika tih zajednica? Jedonstavan odgovor na to pitanje Perkovićeva nema.

»Svi nekako gledamo primjer Mađarske, koja je mađarskoj zajednici u Vojvodini namijenila 140 milijuna eura bespovratnih sredstava. Međutim, iz istraživanja i razgovora na terenu stječe se dojam da se Mađari i dalje iseljavaju u matičnu državu ili druge zemlje Europske unije. Možda je neki ohrabrujući podatak povećanje broja djece u nižim razredima koja pohađaju nastavu na mađarskom jeziku. Možda bi se to moglo tumačiti kao posljedica pomoći koja Mađarima stiže iz države matice«, kaže Perkovićeva.

Jedan od načina da se poboljša gospodarski status pripadnika nacionalnih zajednica u pograničnim područjima jesu ulaganja u infrastrukturu, što se može financirati kroz projekte prekogranične suradnje. Koliko su takvi projekti usmjereni u područja u kojima žive nacionalne zajednice, naročito njihovih matičnih država koje su uključene u projekte, nema podataka. Perkovićeva ocjenjuje da inicijative moraju krenuti iz samih nacionalnih zajednica, odnosno njihovih reprezenata, koje moraju tražiti mogućnosti da se poboljša ekonomski položaj pripadnika njihove nacionalne zajednice. Kao uvjet ostanka i opstanka.

Zlata Vasiljević

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay