Tema Tema

Korak do sukoba, miljama od rješenja

Subotnji upad demonstranata u Radio-televiziju Srbije (RTS) na najružniji način ne samo da je objelodanio svu dubinu krize u kojoj se ovo društvo već godinama nalazi nego i pokazao mogući put kojim će se ići do njezinog razrješenja. A taj put sve je drugo no dobar i mnogima tjera jezu u kosti i na samu pomisao što bi se dalje moglo događati.

»Drugorođeni vođa«

Koliko god iznenadan bio, upad u RTS ipak nije nešto što se nije moglo očekivati, a samo zahvaljujući neposrednim akterima (prosvjednicima, uposlenicima i policiji) izbjegnut je ozbiljniji konflikt koji je mogao dosegnuti neslućene razmjere. Iziritirani ignorantskim tretmanom, kakav posvećuje građanskim prosvjedima u Srbiji, te davanjem ogromne minutaže aktivnostima predsjednika Srbije (i Srpske napredne stranke) Aleksandra Vučića i Vlade, demonstranti su u subotu navečer nasilno ušli u zgradu RTS-a, zahtijevajući »svojih pet minuta« kako bi javnosti uživo rekli zbog čega već puna tri mjeseca šetaju po ulicama gradova. Na žalost, gledatelji RTS-a, čiji je slogan »vaše pravo da znate sve«, nisu preko kanala ove televizije mogli saznati ništa od onoga što se u njenim hodnicima zbiva (!) nego su to vidjeli u izravnim prijenosima Televizije N 1, internetskog izdanja Danasa, pa čak i sarajevskog Dnevnog avaza! A ono što su vidjeli te večeri i sutradan pred zgradom Predsjedništva Srbije gdje je Aleksandar Vučić (o)držao izvanrednu konferenciju za novinare, te nakon toga i ispred zgrade Policijske uprave u Beogradu daje velikog razloga za daljnju zabrinutost, pri čemu mu za to povoda daje i jedna i druga strana.

Zacijelo nije mali broj građana koji su zamijetili da je »vikend kaos« dao novo lice prosvjedu: iz nedovoljno jasno definiranog i artikuliranog građanskog on se preko noći profilirao u stranački s preciznim, ali i nerealnim, ciljem: ostavka predsjednika države! Na čelo kolone nezadovoljnih tako je, umjesto nepredvidivog, agresivnog i politički neizbrušenog predsjednika Pokreta slobodnih građana Sergeja Trifunovića, isplivala njegova radikalnija varijanta – predsjednik Dveri Boško Obradović, koji je za dva dana pokazao puno toga: i da je u stanju koliko-toliko se kontrolirati, i da želi organizirati prosvjednike, i da je više puta izravnim prozivanjem ministra unutarnjih poslova Nebojše Stefanovića da uhiti njega i ostale čelnike Saveza za Srbiju spreman preuzeti odgovornost, ali i stanovitu dozu nedosljednosti nakon obećanja danih u afektu (od onih da neće napustiti zgradu RTS-a dok im se ne omogući izravno »gostovanje« u Dnevniku, preko onih da Vučić neće izaći iz zgrade Predsjedništva ako se ne obrati okupljenim građanima do one da neće napustiti prostor ispred Policijske uprave dok uhićeni mladići ne budu pušteni). Isti taj Obradović, ako već nije u samom SZS-u, može u budućnosti itekako predstavljati kamen spoticanja kod velikog broja sudionika prosvjeda, poglavito onih s mnogo umjerenijim i liberalnijim političkim stajalištima.

»Vođin gambit«

A što tek reći za nositelje vlasti, posebno za onoga zbog koga se i najviše prosvjeduje? Za dva-tri dana svojim je postupcima dodatno dolio dovoljno ulja na vatru koja i ovako prijeti da se rasplamsa. Svojim igranjem šaha s Nebojšom Stefanovićem u zgradi opkoljenog Predsjedništva opetovao je svoju nespremnost da se pojavi ispred građana koji drugačije misle, a jedini način »komunikacije« s njima nastavio je u vidu izravnog obraćanja preko medija u kojima svoje političke oponente otvoreno vrijeđa i etiketira (jedan »fašist« i dvojica »tajkuna«), a prosvjednike omalovažava i prezire (umanjenje njihovog broja i djevojka »koja ionako nikoga ne predstavlja«). Najveći minus u svemu tomu zacijelo mu je uhićenje osamnaestogodišnjeg učenika srednje škole, te kordon do zuba opremljene policije dan kasnije koji su se ispriječili ispred učenika koji su došli tražiti njegovo puštanje na slobodu. Ta slika i kod onih »najneutralnijih« izaziva dojam koji tjera na sram.

Ipak, tri su stvari, po skromnom sudu doljepotpisanoga, koje nagone na razmišljanje o budućnosti ove zemlje. Prva, možda i najopasnija, je ona koju je dao gradonačelnik Novog Sada Miloš Vučević da su i »građani spremni braniti zemlju«. Čak i »bez prijevoda« ova se izjava vrlo lako može razumjeti kao spremnost vlasti da, umjesto na već viđene kontramitinge, svoje pristaše, poput nekog rezervnog sastava, puste na svoje neistomišljenike, koji se u trenutku mogu pretvoriti u prave međusobne neprijatelje. Što bi to u perspektivi moglo značiti, zacijelo ne treba objašnjavati. Ako izuzmemo malobrojne reakcije iz regije, svakako je simptomatična i šutnja na događanja u Beogradu iz ostalih dijelova svijeta, od zemalja Europske unije, preko SAD-a, Kine, pa čak i Rusije. Konačno, ključno pitanje koje muči svakog razboritog građanina ove zemlje svakako je budućnost prosvjeda i razrješenje krize. Predsjednik Vučić ponovio je da mu ne smetaju dok su mirni, ali da će upotrijebiti silu ako dođe do nasilja. Boško Obradović i njegovi pristaše već su pokazali koliko su im živci zategnuti. Najveći problem, međutim, predstavljaju oni s tankim živcima koje ni ne poznajemo a nalaze se među nama. Takvih se zacijelo boji najveći dio nas.

Z. R. / Foto: Youtube printscreen

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay