Intervju

Srbija je država siromašnih građana

Jesu li obećanja o prosječnoj plaći od 500 eura samo bajke s televizijskih ekrana? Prolaze li naši životi, građana Srbije, u preživljavanju? O standardu građana, osobnoj potrošnji kao sastavnice BDP-a, ulasku inozemnog kapitala u Srbiju, te o »maćehinskom odnosu« države prema poljoprivredi, razgovarali smo s jednim od najboljih ekonomskih novinara u Srbiji Dimitrijem Boarovim. Po obrazovanju je diplomirani pravnik, a u novinarstvo Boarov je ušao burne 1968., preko Indeksa, lista novosadskih studenata, koji je jedno vrijeme i uređivao. Profesionalnu karijeru počeo je u beogradskoj Ekonomskoj politici 1971. U Televiziji Novi Sad radio je od 1974. do 1989. Jedan je od deset osnivača beogradskog tjednika Vreme. Od 1996. do 1998. bio je zamjenik glavnog urednika Naše borbe. Za višeg predavača na Odsjeku za medijske studije Filozofskog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu izabran je 2006. Autor je više knjiga, među kojima i Apostoli srpskih finansija  i Ima li još Vojvodine. 

Prvo pitanje u našem razgovoru odnosi se na jednu od izjava Aleksandra Vučića: »Promašio sam za godinu dana, ali će prosječna plaća biti sigurno 500 eura, ljudi će biti zadovoljniji«, rekao je predsjednik, nedavno gostujući u Jutarnjem programu TV Prve, dodajući da je trenutna prosječna plaća 465 eura. Jest da prosječnu plaću od 500 eura čekamo već treću godinu, a kako je najavljivano trebalo je da je dostignemo još krajem 2017. godine, pa krajem 2018, a evo sad smo saznali da će biti – samo ovoga puta nismo čuli kada. Mene je interesiralo mišljenje Boarova je li tih obećanih 500 eura »radosna vijest«.

I kada se to dogodi i ako se dogodi je li ta prosječna plaća dovoljna za pristojan život? Prolaze li životi većine građana u preživljavanju? Negira se li se siromaštvo kod nas od strane vladajućih političara?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić obrukao se već nekoliko puta u prognozi prosječne plaće. Prošle godine je najavljivao 500 eura, a nedavno je izjavio da je ta plaća dostigla 465 eura. U stvari, ona je u prosincu protekle godine, kada se inače dijele i viškovi i bonusi, dostigla tek 443 eura, pa je nerealno očekivati da će i poslije povišica plaća u veljači u javnom sektoru dostići ono što je on najavio. Uz to, ne treba zaboraviti da polovina građana Srbije prima manje od 39.000 dinara neto mjesečno, što je dakako manje i od 400 eura. Prema istraživanju Republičkog zavoda za statistiku prosječna srpska obitelj mjesečno prihoduje oko 63.000 dinara, što je na rubu gole egzistencije, kako se to kaže. Prema tome, Srbija je država siromašnih građana. Jer, primjerice, u Sloveniji je zakonska minimalna mesečna plaća, »mininalac« 900 eura.

Može li se procijeniti razina »sivog plaćanja« rada? 

Nije lako procijeniti ni plaću, ni mjesečne obiteljske prihode u Srbiji, jer je domena »sivog plaćanja« rada veoma velika. Svi odvjetnici u Srbiji, a ima ih oko 8.000, prijavljuju mjesečnu plaću od 200 eura, što je sigurno ispod realnih zarada. Isto je s oko 12.000 taksista. Nitko ne zna točno ni kolika je stvarno plaća u privatnom sektoru, naročito u ugostitetljstvu i građevinarstvu, a u tim područjima radi još oko 50.000 ljudi. Dakle, statistika plaća je neprecizna. To ipak ne opravdava ni Vučića ni današnje zvaničnike da govore o »zlatnom dobu Srbije«. Posebno je neukusno kada se govori o nekakvom smanjenju »apsolutnog siromaštva«, a ono je smanjeno za posljednjih deset godina s 8,8 posto na 7,2 posto udjela stanovništva – što je za europske prilike i dalje veoma visoko. Riječju, Srbija je i dalje jedna od najsiromašnijih europskih država i njeni građani jedva preživljavaju, iako statistika javlja da je građanska potrošnja prošle godine povećana za 4,4 posto. To je suviše mali porast za državu koja je beznadežno zakasnila u tranzaciji.   

Na istom gostovanju predsednik Vučić je izjavio i da u Srbiji nema gladnih, nego da je problem gojaznost. Na stranu sad »debeli i mršavi«, i laici znaju kako je rast plaća uvjetovan rastom BDP-a.  A imamo li problem s rastom BDP-a, što je pitanje ekonomije i realnosti.

Da nije prošlogodišnjeg povećanja BDP-a Srbije nešto većeg od 4 podsto, točnog podatka još nema, moglo bi se reći da srpska ekonomija ide naprijed veoma sporo. Ovih dana, uoči Kopaonik biznis foruma, mnogi stručnjaci su izračunali da će Srbiji, po dosadašnjoj prosječnoj stopi rasta u posljednjem desetljeću od oko 1 do 1,5 posto godišnje, trebati skoro dva naredna vijeka da dostigne stare europske zemlje u BDP-u po glavi stanovnika. Nešto je povoljnija računica ako se BDP računa po kupovnoj snazi, ali opet je riječ o deprimirajućem zaostatku i potrebi da se Srbija razvija po visokim stopama rasta od oko 7-8 posto, što ona nije postigla u poslednjih pola vijeka. Kod nas se ekonomske posljedice ratova nipodaštavaju iz političkih razloga, ali se upravo na primjeru Srbije vidi koliko je teško nadoknaditi ono što je uludo upropašćeno zarad takozvanih nacionalnih ciljeva. No, i dalje srpska politička elita ignorira međuuvjetovanost megalomanske politike i ekonomske baze koja tu politiku ne može iznijeti. Uvijek strada ekonomija,  i to se ne da brzo zaliječiti.

Jesmo li mi jedna od rijetkih država u kojoj i zaposleni imaju status ugrožene osobe u svezi prihoda?

Jesmo. Negdje sam pročitao da imate pola milijuna zaposlenih kojima poslodavci duguju jednu ili više plaća. Toga u u uređenim državama nema. Ili, ako ste zaposleni, pa vam je plaća 25.000 dinara, to znači da nemate drugog izbora osim da gledate kako ćete promijeniti državu u kojoj živite.

Je li zbog razgranjavanja korupcije, partoklijentilizma ili možda »kleptokapitalizma« u sve društvene pore, egzodusa mladih, kupljenih diploma došlo do osiromašenja građana?

Duga je priča zbog čega je Srbija toliko osiromašila. Najjednostavnije je reći da ona nije pokazala da je u stanju mijenjati svoja temeljna politička opredjeljenja, svoj politički i gospodarski sustav, i da se brzo prilagođava novim međunarodnim okolnostima. Ona ni danas nije u stanju da odustane od bankrotiranih »nacionalnih projekata«, a htjela bi biti ekonomski prosperitetna europska zemlja i »lider u regionu«. Pa to ne ide zajedno. Nacionalizam je jako skupa politička fantazma, to će uskoro shvatiti i zagovornici Brexita, koji inače raspolažu s mnogo većim sredstvima od naših nacionalista.

Građani prosvjeduju, ali ne inzistira se samo na promjeni vlasti nego na promjeni unutar institucija. Mogu li takve eventualne promjene institucionalnog ambijenta spriječiti srljanje Srbije u tamni ambis ekonomskog robovlasništva? Mogu li se i ekonomski problemi riješiti bez ustanovljenja novog ustavnopravnog okvira?

Po mom mišljenju, smiješno je što oporbene snage i građani prosvjednici vide rješenje najkrupnijih problema Srbije – »po Ustavu Srbije«. To je jednostavno nemoguće, jer kako mijenjati sustav a ne mijenjati Ustav države. Druga je stvar što se kod nas ni Ustav ne poštuje. Nismo tu prvi. Da je Staljin poštovao samo Ustav Sovjetskog Saveza, trideset milijuna ljudi bi ostalo u životu.

Je li ekonomski opravdan ulazak inozemenog kapitala u Srbiju po nevjerojatno dobrim uvjetima, dakle, subvencijama države prema tim »ulascima«? Guši li to domaće gospodarstvenike, posebno kada je riječ o poljoprivredi?

Ja sam ekstremni zagovornik privlačenja stranog kapitala u Srbiju, pa i u njenu poljoprivredu, makar i uz subvencije. Čak ne vidim ništa lošeg ni u prodaji naše obradive zemlje strancima. Mi nemamo više vremena za čekanje. Strani kapital će možda izvršiti pritisak i da se razbiju lanci privilegija i uzurpacija koji koče privredni razvoj zemlje.

Jesu li posljednje najave subvencija od 20 do 60 litara goriva po hektaru zemljišta još jedan primjer katastrofalnog odnosa prema poljoprivrednim proizvođačima u Srbiji? Zbog čega i ove godine i godinama i godinama unazad moramo pričati o »maćehinskom odnosu« države prema poljoprivredi?

Maćehinski odnos države Srbije prema našoj poljoprivredi nije lako objasniti. Država otima najviše od onih koji pružaju najmanji otpor i to je zao usud neorganiziranosti naših seljaka. Njima može svanuti tek ako i kada Srbije uđe u Europsku uniju.

A kako poboljšati stanje u toj poljoprivredi o kojoj se odavno tvrdi kako čuva tzv. socijalni mir?

Problem naše poljoprivrede je što je njena proizvodnja skupa zbog državne otimačine. Tako da se socijalni mir može lako osigurati uvozom jeftine hrane. Dakle, očuvanje socijalnog mira je jedna mistifikacija!

Zbog čega poljoprivrednici uglavnom šute i nema ih na aktualnim građanskim prosvjedima? Je li to čudno?

Nije čudno. Seljački sloj kod nas je, kao što sam već rekao, razbijen i neorganiziran, a trenutno mu je i nešto bolje nego što mu je bilo tijekom ratova na Balkanu. Uostalom, oni su tradicionalno snaga status quoa.

Sve je više ekonomista koji tvrde kako je reindustrijalizacija nužna za budući razvoj Hrvatske. Kada se govori o budućim ciljevima razvoja Europske unije u novom mandatu, predviđa se kao prvu točka programa rast udjela industrije u BDP-u Unije do 35 posto. Smatrate li da je oportuno govoriti o potrebi reindustrijalizacije Hrvatske, pa tako i reindustrijalizacije Srbije?

Prvo bi se morali objasniti oko samog pojma reindustrijalizacije u vremenu nove digitalizacije i robotizacije proizvodnje razmjenljivih dobara u svijetu. Male su šanse i Hrvatske i Srbije da stvori neke autonomne industrije sposobne za svjetsku utakmicu. Ostaje nam proizvodnja komponenti, poluproizvoda za mega industrije u Europi i svijetu. To jedino ne važi za takozvane kreativne industrije.

Snažna osobna potrošnja i investicije i dalje podržavaju hrvatsko gospodarstvo, no zbog slabosti industrijske proizvodnje i robnog izvoza većina makroekonomista procjenjuje da je rast bruto domaćeg proizvoda u četvrtom lanjskom tromjesečju u Hrvatskoj blago usporio. Svi se ekonomski stručnjaci u anketi Jutarnjeg lista slažu da rastu gospodarstva i dalje najveću podršku pruža jačanje osobne potrošnje, najveće sastavnice BDP-a. Kako to komentirate i kakav je slučaj u Srbiji?

Hrvatska je u prednosti nad Srbijom zbog velikog učešća turizma u formiranju BDP-a. No, da bi se turizam nadalje razvijao Hrvatska ne bi smjela dozvoliti povampirenje ustaštva i drugih nacionalističkih isključivosti, jer to jednostavno ne ide uz imidž dobrog domaćina. S druge strane, potrebna su dodatna ulaganja u obrazovanje i zdravstvo Hrvatske, pa i Srbije, jer tu bi se moglo mnogo napredovati. Ne mogu komentirati utjecaj osobne potrošnje na statistiku BDP-a Hrvatske, ona svakako utječe na njegov rast, ali se ta potrošnja dakako mora prvo negdje zaraditi. Mencinger je jednom rekao da je društveni proizvod u suštini zbir plaća i profita, ali se i plaće i profit prvo moraju negdje stvoriti. U Srbiji je usporenost rasta BDP-a djelimice posljedica financijske konsolidacije. I Hrvatska ima što konsolidirati, pa je mala stopa njenog rasta i time uzorokovana.

Intervju vodio: Zvonko Sarić