Intervju Intervju

Svatko može pokrenuti svoj biznis

Drago Orćić rođen je 1966. godine u Subotici. Poduzetništvom se bavi od 1991. godine. Njegov angažman bio je u EU projektima razvitka malih i srednjih poduzeća, da bi tri godine kasnije bio potvrđen kao konzultant u inovacijama a 2007. godine se počeo baviti poslovima koji nemaju još uvijek odgovarajuđe nazive u hrvatskom jeziku: konzaltingom, edukacijom i treninzima za poslovne ljude u svrhu poboljšanja njihova biznisa. Nakon diplomiranja i master stupnja na Fakultetu za menadžment u Novom Sadu, doktorske studije upisuje na Beogradskom sveučilištu, gdje se bavi istraživanjem intelektualnog kapitala i neopipljivih resursa u tvrtkama. Rad s tvrtkama i njihovim usposlenicima je postao njegova strast.

Zašto su ljudima iz svijeta biznisa potrebni savjeti i savjetnici?

Mnogi vjeruju da su ljudi koji vode osobne biznise neki »super ljudi« – natprosječno inteligentni, sposobni, maštoviti, poduzimljivi. Ili, recimo: da bi pokrenuo svoj posao moraš biti rođen za to. Nakon dva desetljeća konzultantskog iskustva i tri desetljeća koja sam proveo u pokretanju i vođenju više biznisa, odgovorno tvrdim da svatko može pokrenuti svoj biznis. Za pokretanje biznisa potrebni su jasna vizija, snažna želja i čvrsta odluka. Pošto je činjenica da ljudi koji vode svoje biznise nisu »super ljudi«, sasvim je logično da su savjeti i savjetnici više nego dobrodošli. Osim toga, nalazimo se u dobu znanja, gdje se promjene događaju toliko brzo da strategija koja je za vaš biznis jučer bila uspješna danas može biti pogubna. Sve te činjenice stvaraju ogroman pritisak na poslovne ljude, bilo da su vlasnici biznisa ili menadžeri. Nekada se ključni doprinos poslovnoga konzultanta zrcali u ulozi objektivnoga trećeg lica koje je u mogućnosti neutralno, hladne glave, sagledati izazove s kojima se tvrtka suočava i objektivno provesti proces nalaženja i provođenja odgovarajućega poslovnoga rješenja.

Nama koji nismo iz tog svijeta čini se da su biznismeni sve što se treba naučiti mogli naučiti tijekom školovanja.

Čak i kod nas je sve više odličnih poslovnih škola, programa, obuka, fakulteta koji značajno pomažu onima koji vode ili planiraju pokrenuti svoj biznis. Ipak, postoji nekoliko izazova. Prvi je što se većina poslovnih obuka bavi teorijom. Drugi je da se poslovno okružje mijenja tolikom brzinom da je te promjene gotovo nemoguće ispratiti. Prvenstvena uloga formalnog poslovnog obrazovanja trebala bi biti razvitak poduzetničke svijesti kod mladih. Ne smijemo zaboraviti da potječemo iz socijalističkog miljea, koje je kroz svoju ideologiju resetiralo poduzetničku svijest, a poduzetnike etiketiralo kao možebitnu prijetnju za društvo. Kada sam 1991. godine otvarao svoju prvu privatnu kompaniju, okružje je reagiralo sumnjičavo i osuđujuće. U to vrijeme je još uvijek bilo pametnije uhljebiti se u nekoj državnoj ustanovi, primiti nekoliko zlatnih satova na godišnjice i iz iste otići u mirovinu sa što manje godina. Samo je buntovnicima padalo na pamet upuštati se u vode privatnoga biznisa. Nekoliko godina kasnije se, na žalost, dogodilo naglo urušavanje cjelokupnog sustava, gdje su se preko noći pojavila nova pravila igre u kojima se mnogi nisu snašli. Duboko sam uvjeren da poduzetništvo na našim prostorima još uvijek plaća cijenu dramatičnoga zaokreta iz toga vremena.

Razvija li se svijet biznisa, u smislu metoda, postupaka i procedura daleko brže od ostalih sektora?

Rekao bih da se svijet biznisa samo brže prilagođava trendovima. U biznisu su vrijednosti mjerljive, a greške se ne praštaju. Oko 90% novootvorenih tvrtki propadne u prve tri godine svojega poslovanja. Naravno, za to postoje objektivni razlozi. Recimo, arogancija osnivatelja, pogrješna procjena vremena za proizvod ili uslugu, nedostatak biznis-plana, nejasna vizija i drugi. Mnogi se danas pravdaju kako je nedostatak financijskih sredstava jedini razlog zašto se ne žele upustiti u pokretanje biznisa. Imao sam privilegij da nekoliko godina radim za međunarodnu nevladinu organizaciju sa sjedištem u Slovačkoj koja je vodila program podrške za pokretanje malih biznisa. Vodeći projekte u okruženju zaključio sam da financijske organizacije imaju također problem s novcem. Poduzetnici se bore s izazovom kako da dođu do novca za svoju ideju, a financijske organizacije se bore s izazovom kome plasirati svoj novac. Do sada se nisam sreo ni s jednom dobrom poslovom idejom koja nije zaživjela samo radi nedostatka financija. Ako imate dobru poslovnu ideju i snažnu želju, financije neće biti problem. Ako jedan od ova dva ključna elementa nedostaje, onda moguća pozajmica ili kredit mogu biti pogubni.

Je li svijet biznisa toliko surov koliko nam neki njegovi žitelji predočuju?

Ne bih se složio sa time. Svijet biznisa je samo realan. On funkcionira prema jasno utemeljenim zakonitostima. U biznisu je matematika uvijek egzaktna, kao i druge prirodne zakonitosti. Recimo, zakon uzroka i posljedice. Tko te zakonitosti poštuje, ima šanse da bude uspješan. Onaj tko ih ne poštuje, plaća cijenu. Isto kao i u svakodnevnom životu. Radije bih zaključio da su u biznisu surove ljudske slabosti, primjerice arogancija, površnost, bahatost, nepoštenje, nerealna očekivanja od drugih, želja za vlašću i druge. Upravo ta vrsta ponašanja pojedinaca za rezultat donosi surove posljedice po njih ili okruženje. Ne smijemo zaboraviti da se ovdje radi o osobnom izboru svakog pojedinca. Ako sijete sjeme kukuruza, ne možete očekivati da nikne hrast. Možda je primjer banalan, ali su zakonitosti u biznisu jednostavne. Čovek je taj koji voli komplicirati.

Je li u biznisu zaista jedino bitna dobit, a emocija prestavlja grešku koja može biti vrlo skupa?

Idealna opcija se nalazi negdje između ove dvije krajnosti. Mnogi biznisi su propali jer su njihovi vlasnici bili previše mekanog srca prema radnicima, suradnicima, dobavljačima klijentima. S druge strane, znam ozbiljne biznise koji su propali radi poslovne filozofije »dobit po svaku cijenu« ili čuvene krilatice »cilj opravdava sredstvo«. Da biste bili uspješni u biznisu, kao i u osobnom životu, veoma je važno uspostaviti harmoniju u ključnim područjima. Recimo, mnogi su izgradili uspješne kompanije ali su izgubili zdravlje, obitelj, prijatelje, pa na kraju i novac zbog koga su sve žrtvovali. S druge strane, znam i one koji su veoma posvećeni obitelji, okruženju, vode računa o svojim zaposlenima, ali im propadne biznis ili postanu zarobljenici u vlastitim kompanijama gdje svi imaju korist od njihovoga biznisa osim njih samih. Ako vodite svoj biznis, definirajte koji su ključni segmenti, vama važna područja, uspostavite i održavajte harmoniju među njima.

Gdje se, zapravo, krije ljudskost svijeta biznisa?

Za mene je biznis plemenita društvena igra, koja ima definirana pravila kao i svaka druga društvena igra. U igri zvanoj »biznis« imate nadmetanje, nadmudrivanje, momčad koja pobjeđuje, momčad koja će imati više sreće u idućoj partiji ili utakmici. Imate pripreme, treninge, nagrade, imate navijače koji navijaju za ili protiv vas. Potpuno isto kao u bilo kojoj drugoj društvenoj igri. S druge strane, svaki biznis može biti alat kojim postižete i materijalizitate ono što vi jeste. Ako ste darežljivi, vaš biznis će vam omogućiti da tu svoju prirodnu značajku lakše ispoljite na način što će više ljudi iz okruženja osjetiti dobrobiti vaše darežljivosti: vaši uposleni, suradnici, partneri, konkurencija…. Opet, ako ste sebični ili arogantni, vaš biznis će vam itekako vjerno poslužiti da upravo te »vrijednosti« okruženje osjeti mnogo snažnije. Ljudskost se u svijetu biznisa krije u ljudima koji te biznise oblikuju i vode.

Konzalting i koučing su postale uobičajene procedure u mnogim područjima, ne samo društvenog djelovanja, nego i sasvim osobnog života. Zbog čega su toliko neizbježne? Koliko su ove nove struke, zapravo, zastupljene u Srbiji?

Konzalting, koučing, NLP, mentoring, kao i druge tehnike su alati koji služe da se nečiji potencijal otkrije, razvije, stavi u funkciju. U industrijskome dobu, kada je čovjek vršio ulogu produljene ruke stroja, fizička snaga, vještina i izdržljivost su bili ključni. Danas, kada se nalazimo u dobu znanja, fokus se mijenja s, primjerice, fizičke snage ili izdržljivosti pojedinca na komunikacijske, liderske vještine, samopouzdanje, emocionalnu, socijalnu inteligenciju. Ograničeni prirodni resursi uz tehničko-tehnološki napredak civilizacije, doveli su do toga da ljudski potencijal kao resurs dođe do posebnog izražaja. S ljudskim resursom je isto kao i s bilo kojim drugim prirodnim resursom. Zahtijeva da bude otkriven, razvijen – obrađen, stavljen u funkciju stvaranja veće vrijednosti za tvrtku i okruženje. Kao što juvelir u neuglednom kamičku prepoznaje potencijalnu vrijednost dragog kamena, vrijednost dobiva svoju puninu tek nakon brušenja i obrade. Juvelir za obradu dragog kamena rabi neke svoje alate, tehnike i znanja. Mi koji se bavimo ljudskim potencijalima, za njihovo otkrivanje, razvoj i stavljanje u funkciju stvaranja veće vrijednosti također rabimo naše alate i tehnike: koučing, konzalting, edukaciju, NLP i mnoge druge. Ako pogledate internet, sve je više coacheva, što samo potvrđuje da za tu vrstu usluge postoji sve veća potreba. Ne ulazeći u aktualne rasprave o tome je li netko manje, više ili uopće kompetentan baviti se koučingom ili što bi trebali biti parametri za kakvoću usluge u toj novonastaloj branši, vjerujem da će se uskoro odnos tržišta, kvalitete, odnosno kompetencija uskladiti.

Znanstveno istražujete intelektualni potencijal i njegovu ulogu u stvaranju kapitala. Pojasnite nam značenje i povezanost ova dva pojma.

Negdje 2007. godine kao poduzetnik sam zaključio da u suvremenom dobu znanja u kome se nalazimo intelektualni potencijal može postati ključni činitelj, kao što su to bili ugalj i nafta u industrijskome dobu. Ta činjenica me je zaintrigirala i njome se intenzivno bavim već desetljeće. Kada govorimo o intelektualnome potencijalu, kao poduzetnika me fascinira to što je neograničen, svima dostupan, može se razvijati, materijalizirati; nevidljivu ideju, viziju, pretvoriti u opipljivu i mjerljivu vrednost. Recimo, sve čime smo okruženi, pa i računalo ili mobitel putem kojega možda čitate ovaj tekst, je nekada bio samo nečiji skriveni intelektualni potencijal. Nečija ideja koja se pretvorila u sliku, pa u cilj, plan i tako dalje, sve dok se ideja nije materijalizirala, pretvorila u novu mjerljivu vrednost. Kao znanstvenik, istražujem modele, procese, zakonitosti koje je potrebno zadovoljiti da bi se taj intelektualni potencijal materijalizirao i pretvorio u mjerljivu veću vrijednost na opće dobro. U cilju toga sam kreirao alat za mjerenje intelektualnog potencijala u tvrtkama.

Često svoje radionice organizirate i u Hrvatskoj. Koje su sličnosti, a koje razlike među malim poduzetnicima u ove dvije države?

Poduzetnicima u Hrvatskoj je jedan od najvećih izazova, naravno uz mnoge druge s kojima se bore – kako pronaći i sačuvati radnu snagu. Veliki broj hrvatskih tvrtki je uspio da se, svojim kvalitetnim proizvodima i poslovnom tradicijom, izbori za sudjelovanje na tržištu EU. Sada je izazov pronaći, motivirati i zadržati kvalitetne suradnike. »Suvremene metode upravljanja ljudskim potencijalom« je jedna od tema koje obrađujem u hrvatskim tvrtkama, gdje putem radionica pomažem menadžerima prepoznati, razviti, optimalno rasporediti potencijale svojih zaposlenih. Nakon svake radionice dobiju opširan izvještaj o skrivenim potencijalima svojih saradnika. Mislim da Srbiju uskoro čekaju isti izazovi, iako se tvrtke u Srbiji bore i s mnogim drugim. U većini tvrtki je sličan način razmišljanja. Realni izazovi s kojima se susreću poduzetnici obično ne iniciraju kreativnost i poduzimljivost u rješavanju nego često budu okidač za depresiju, osjećaj bespomoćnosti, traženje krivca u državi, ekonomskim krizama itd. Na radionicama iznosim činjenicu da je za vrijeme posljednje i najveće svjetske ekonomske krize nastalo više milijunaša nego svih godina unatrag. Dakle, hoćete li realne prijetnje pretvoriti u svoje poslovne šanse ovisi samo od vaše odluke i spremnosti da skrivene potencijale stavite u funkciju.

Kako ohrabriti kreativne ljude koji su navikli raditi poslove u državnim poduzećima i ne brinu se previše o tome koliko će zaraditi da se vinu u svijet poduzetništva? Ima li smisla u Srbiji tako korjenito mijenjati poslovne ambijente i način života?

Na radionicama pod nazivom »Intelektualni DNK« često srećem pojedince s ogromnim skrivenim poduzetničkim potencijalom. Problem je što većina nije svjesna da ga posjeduje. Volim spomenuti životnu priču Nicka Vujičića, kojega i osobno poznajem. Nick je rođen bez udova. Nema ruke ni noge ali pliva, surfa, skače padobranom i radi mnoge druge stvari koje mnogi drugi nikada nisu radili, jer »ne mogu«. Uz sve to je pokrenuo ogromnu međunarodnu službu u kojoj, među ostalim, ohrabruje poslovne ljude koji su »pregorjeli« u svojem biznisu. Bez obzira na njegove evidentne fizičke izazove, Nick je postao jedan od najpoznatijih suvremenih govornika i motivatora. Postavlja se logičko pitanje: radi li se o tome da netko nešto ne može ili se radi o tome da je unaprijed donio odluku. Vjerujem da svatko ima pravo na izbor, a razliku između mogućeg i nemogućeg čini osobni izbor a ne činjenično stanje. Iskrena mi je želja da kreativni pojedinci izađu iz svojih sigurnih zona i uhvate se u koštac s izazovom zvanim biznis. Tek kada se suočite s izazovima, otkrit ćete koliko ste kreativni. Mnogi kojima sam pomagao pokrenuti ili unaprijediti biznise, na kraju procesa su komentirali: »Nisam ni sanjao da ja to mogu«. Citirat ću jednu damu koja je pohađala program za pokretanje i unaprjeđenje poslovanja. Kada je, uz moju pomoć, od dugogodišnjeg sna razvila ozbiljan, uspješan biznis, obratila mi se javno riječima: »U nekim momentima sam te mrzila jer si me tjerao da izađem iz zone komfora, ali sam ti sada zahvalna do neba«. Je li lako razviti uspješan biznis? Nije. Je li moguće? Jest. Vjerovali ili ne, poštenim radom čak i u Srbiji. Ima li smisla? Itekako.

Posao je neizbježno povezan s brojnim problemima za koje ga optužujemo: stres, nemogućnost mentalne odvojenosti od poslovnog ambijenta kada se radni dan završi, malo vremena koje se provodi s obitelji, slabljenje socijalnih veza, profesionalna oboljenja... Kako da se ono što smo počeli raditi iz ljubavi ne pretvori u njezinu suprotnost?

Jedno od pitanja koje postavljam prisutnima na radionicama namijenjenim prevenciji stresa u poslovanju glasi: »Jeste li ikada čuli da je netko doživio nervni slom, stres ili doživio ‘pregorijevanje' na pecanju, šetajući prirodom ili u nekoj ugodnoj ljubavnoj vezi?«. Na pitanje umjesto odgovora dobijem grohotan smijeh i komešanje u publici. Naravno da je odgovor negativan. Kada radite stvari koje vam se sviđaju, pri tome, na vama prirodan i ugodan način, ne postoji razlog za stres. Jedan od uzročnika stresa na poslu je taj što zadatke obavljamo u skladu s tuđim očekivanjima, procedurama koje je netko drugi propisao ili radimo na načine koji su prirodni nekome drugome: šefovima, menadžerima HR ekspertima… Svakodnevno se pokušavamo prilagoditi drugima. Tuđim standardima, pravilima koja drugi postavljaju, prihvaćamo tuđe modele po kojima su oni bili uspješni. Naravno da nam u tim situacijama nije ugodno, jer većina tih modela i procesa nisu usklađeni s našom prirodom. To je kao s osobama koje su prirodno ljevoruke ili desnoruke. Ja sam dešnjak. Pod ogromnim stresom bio bih kada bih morao izvesti neku preciznu a odgovornu radnju lijevom rukom, i to u najkraćem vremenu. Pošto sam rođeni dešnjak, to mi nije prirodno. Vjerujem da se ljevaci isto osjećaju kada trebaju koristiti desnu ruku. Dakle, nemojte raditi naporno. Radite prirodno. Nađite načine koji su vama prirodni i držite se njih. Nemojte se prilagođavati tuđim poslovnim modelima, otkrijte svoj. Na kraju nije važno jeste li nešto uradili lijevom ili desnom, važno je da ste to uradili kvalitetno. Da biste mogli otkriti što je za vas prirodno a što ne, morate se prvo upoznati s vašim intelektualnim DNK kodom. I to je jedna od tema kojom se bavim na radionicama u poduzećima. Nevjerojatno je koliko se bolji rezultati postižu uz daleko manje stresa s malo spremnosti menadžera da se poslovni zadaci prilagode prirodnim osobinama njihovih zaposlenika.

Kako naše mališane spremiti za ulazak u svijet rada?

Djeca su rođeni preduzetnici. Oni su fantastični prodavači, neumorni istraživači, nije im teško nebrojeno puta ustati, obrisati suze i ponovno pokušati sve dok ne postignu željeni cilj. Neograničeno su maštoviti. Veliki vizionari. Spremni da uče. Gledajući kako je netko drugi uspio u onome što su oni sebi zacrtali, kopiraju uspješne modele. Imaju ogromnu energiju. Vedrinu. Ne posustaju. Ne odustaju. Znaju što hoće i spremni su izboriti se za to. Znaju da ono što ne mogu danas, moći će sutra kada malo porastu. Možda je odgovor na pitanje kako da im pomognemo, u stvari da im ne odmažemo. Da ih ne učimo kako je »nemoguće da čovjek leti, jer kada bi to tako moglo imao bi krila kao ptica«. Da ih ne uvjeravamo kako je Mjesec jako jako daleko i da to nikada nitko nije i neće dosegnuti. Kako se nešto radi ovako i nikako drugačije, jer su tako radili i njihov djed i pradjed. Umjesto da ih učite kako nešto ne može, budite im podrška. hvalite ih. Neka se osjećaju veličanstveno u svojim maštarijama. Neka se ne osjećaju loše kada pogriješe. Nemojte ih ograničavati. Igrajte se s njima, jer je biznis ipak samo jedna veoma složena, inspirativna i zanimljiva društvena igra.

Razgovor vodio: Marko Tucakov

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay