Do samo prije osamdesetak godina mnoge pustare u Bačkoj, a naročito u Banatu, krasile su velike droplje. Ove ogromne i teške ptice, koje rijetko lete na dulje razdaljine, simbol su travnate stepe, nekada u Vojvodini zaista pokrivene travom, a danas uglavnom pretvorene u oranice. Na tako promijenjenoj stepi velika droplja se nije uspjela najbolje snaći, te je vrlo naglo, naročito u godinama velikih promjena u gospodarenju zemljištem nakon II. Svjetkog rata, uz intenzivan lov, dospjela na sam rub opstanka u Vojvodini. Jedina skupina velikih droplji preživjela je, i još uvijek se gnjezdi, na prostranim ledinama i livadama u sjevernom Banatu, između Mokrina, Jazova i Sajana. Povremeno, i to ukoliko ih na to natjeraju prehrambene ili vremenske neprilike, velike droplje zaista odlete mnogo dalje, no u Bačkoj, primjerice, nema potvrđenog podatka da su sigurno viđene gotovo trideset godina (čini se da su posljednje koje su viđene stradale kod Gakova, i to od lovačke puške).
Kako to nerijetko biva, državne strukture su riješile da nešto učine za ovu pticu relativno kasno, kada je ona već bila na svim popisima ugroženih vrsta, i nosila opominjujuće visoke oznake ugroženosti. Godine 1997. Vlada Srbije proglasila je na spomenutom, posljednjem staništu velike droplje Specijalni rezervat prirode »Pašnjaci velike droplje«. Tada ih je još bilo povremeno i do 30, no broj im je i dalje opadao, i to usprkos mjerama zaštite, pokušaja čuvanja gnjezda od strojeva i stoke (brojne na tome području), kao i jazavaca, šakala, lisica, divljih svinja i sivih vrana, koje se ne ustručavaju sladiti se jajima i mladuncima ove ptice. Posljednja brojanja govore da droplji ove zime u Srbiji ima samo 9 (i riječju: devet), iako je prošle godine Vlada Srbije sedmorostruko uvećala površinu jedinog rezervata u kojem žive: s nekadašnjih 979 na 6.780 ha.
Nestanak mužjaka oglasio uzbunu
Zabrinuti su promatrači ove situacije smatrali da su napori na zaštiti velikih droplji prilično skromni, a kada su se, prije desetak godina, u skupini droplji sve rjeđe počeli pojavljivati mužjaci, to je bio konačni znak za alarm. Osnovana je Udruga za zaštitu velike droplje. Njezina predsjednica od 2013. godine je Anita Sučić, diplomirana ekologinja iz Novog Sada. Rođena je 1986. u Sarajevu, u hrvatsko-srpskoj obitelji. Osnovnu, srednju školu i Prirodoslovno-matematički fakultet završila je u Novome Sadu. Prilično davno se odlučila za ovaj poziv, no vjerojatno nije planirala da će karijeru započeti najvećim modernim izazovom u zaštiti prirode u Srbiji: kako spasiti veliku droplju s ruba iščeznuća.
Jedinstveni slučaj u našem podneblju – da se jedna civilna organizacija posvećuje zaštiti jedne jedine vrste nije, stoga, neobičan.
»Udruga za zaštitu velike droplje je lokalna organizacija koja svoje aktivnosti provodi u rezervatu ‘Pašnjaci velike droplje’ i osnovna misija joj je očuvanje ove vrste u Srbiji. No, mi zapravo zaštitom velike droplje i njezinog staništa štitimo i mnoštvo drugih vrsta koje su tipične za ovaj rijetki očuvani krajolik panonske stepe. Bavimo se praćenjem života i brojnosti velike droplje, obnovom staništa, promidžbom sijanja kultura koje odgovaraju ovoj vrsti, obrazovanjem lokalnog stanovništva, razvijanjem infrastrukture zaštićenog dobra i ekoturizmom. Igramo time ključnu ulogu, pošto upravitelj koji je od države određen na ovom području prema ovim aktivnostima pokazuje minimalno interesiranje«, tumači ona.
Što činiti?
Na nače pitanje što točno nedostaje u postupanju državnih tijela da bi se velika droplja spasila od izumiranja u Srbiji, Sučić kaže da je »osnovni problem vjerojatno nedovoljna stručnost, opremljenost i zainteresiranost organizacije koja trenutačno upravlja zaštićenim područjem, te jednostrana samoizolacija od međunarodne suradnje s drugim stručnjacima koji se bave ovom vrstom. Ta isključivost je primjetna u manjem ili većem stupnju u svim razinama postupanja državnih tijela, počevši od nadležnog ministarstva koje nije potpisalo Mermorandum o razumijevanju o zaštiti velike droplje. Konkretni problemi u zaštiti su neusklađene aktivnosti u poljoprivredi i lovstvu i slab inspekcijski nadzor«, kaže ona.
Ipak, pitamo Anitu zašto je za nju velika droplja toliko posebna.
»To je impresivna ptica. Snubljenje mužjaka droplje jedan je od najljepših prizora koje sam imala priliku vidjeti. Populacija koju mi štitimo jedina je preostala u Srbiji, i broji svega devet jedinki, a početkom XX. stoljeća u današnjoj Srbiji bilo ih je oko 1.000. Veliki značaj naše populacije je u tome što je to najjužnija rubna populacija ove vrste u središnjoj Europi, te je izmimno važno održati je i zaštititi«, kaže Sučić.
No, što ako usprkos svemu droplja nestane iz Srbije? Anita Sučić kaže da se to ne bi smjelo dogoditi.
»U Europi populacija ove vrste raste, a u Engleskoj čak uspješno rade na njezinom vraćanju. Nade polažemo u dvije stvari. Prva je svakako fantastično stanište koje imamo i koje zadržava našu populaciju, a druga je nedavno započeto podizanje ograde u zaštićenom dobru, po uzoru na prakse iz Mađarske i Njemačke, koje su dale dobre rezultate. Svrha ograde je sprječavanje uznemiravanja droplji od predatora i ljudi. Nadamo se da izrada ove ograde, koju financira Pokrajinski zavod za zaštitu prirode, predstavlja prvi korak u konkretnom spašavanju vrste od iščezavanja s ovog područja«, kaže Sučić.
Jedan jedini
Još je rjeđa ptica u ovom rezervatu orao krstaš – tu se gnijezdi jedan jedini par za koji se u Srbiji zna! Njegovo gnijezdo se danononćno čuva, i bez tog čuvanja orlovi jednostavno ne bi imali šanse preživjeti. Čuvanje organizira Društvo za zaštitu i proučavanje ptica Srbije, a Udruga za zaštitu velike droplje, te pojedini lokalni lovci u tome pomažu. Zahvaljujući vrlo brzoj i spretnoj reakciji, dva mladunca orla krstaša spašena su 2017. godine od sigurne smrti nakon što je gnijezdo sa stablom srušila lipanjska oluja.
M. Tucakov / Foto: Daniela Popadić
