Tema

Crna rupa između zločina i pravde

Jeleni Baketi iz Lovasa osamdeset i dvije su, pa ipak, poranila je hladnog siječanjskog jutra i ove 2019. da stigne do sudnice posebnog Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu. Teret duboke tuge teži je od bremena godina i ona više od desetljeća neumorno dolazi na vrata iza kojih bi se trebala dijeliti pravda. Čini se da je više i ne očekuje, tek se još nada da će, od optuženih ili iz stravičnih svjedočenja, čuti nešto o svom nestalom sinu Goranu (31). Odveden je iz vukovarske bolnice u studenom 1991. od kad mu se gubi svaki trag. Sin Predrag, u dvadeset i petoj, poginuo je rujna te iste krvave godine u obrani Tovarnika.

Sluša ova dostojanstvena gospođa u crnini riječi tužitelja na ponovljenom suđenju za ratna zlodjela u Lovasu 1991., mada ih gotovo već sve zna na pamet. Osim gdje joj je i kako stradao Goran. I gdje da ga nađe.

»Željko Krnjajić (optuženi) poručio mi je ranije po nekom da dođem i da će mi reći svoja saznanja o Goranu, ali nikad mi nije rekao. Ni sanjati, tada prije 27 godina, nisam mogla što će nam se dogoditi. Svi smo u selu bili dobri i pomagali se, radila sam za Crveni križ, poznavala i susjede i druge mještane ili sam mislila da ih poznajem«, sjeća se s tugom, bez gorčine Jelena.

I ne skida pogled s Krnjajića i ostalih optuženika iza neprobojnog stakla, između sudnice i publike. S njom je iz Lovasa, od obitelji žrtava došao još jedino Pero Limunović, kom je u lovaskom masakru ubijena majka. Ostali su se, izgleda, umorili od čekanja pravde ili »pravde«, a nakon blizu tri desetljeća od užasa u njihovom do tada mirnom mjestu mnogih više i nema među živima. Suđenje je ušlo u dvanaestu godinu i, iako su tužitelj i odvjetnici krenuli sa završnim riječima, koje se nastavljaju krajem veljače, ne zna se hoće li skora presuda biti i posljednja. Ove, završne riječi su, naime, već treće u postupku koji je ušao u dvanaestu godinu.

Lani u listopadu, na obilježavanju 27. obljetnice zločina u Lovasu nevladina udruga Fond za humanitarno pravo, čiji promatrači prate proces od samog početka, priopćila je da je dugo trajanje postupka kod »obitelji žrtava stvorilo nepovjerenje u institucije Srbije da će im one ikada omogućiti ostvarivanje pravde za patnje koje su preživjele«.

Za jedanaest godina, upozorio je FHP, broj od 70 žrtava navedenih u optužnici, smanjen je na 28 jer su u međuvremenu petorica optuženih preminula čime je veliki broj članova obitelji ubijenih ostao uskraćen za pravdu. Jer, u slučaju kada optuženi nisu više među živima, zakonska je obveza tužiteljstva precizirati optužnicu, u kojoj se mora umanjiti broj žrtava čije se ubojstvo preminulim okrivljenicima stavljalo na teret.

Zlodjela počinjena u ovom srijemskom mjestu ostat će po bestijalnosti zabilježena u analima ratnih zločina protiv civila. Ali, i po mnogim drugim apsurdima koji su pratili i prate suđenje, samu optužnicu i dugotrajan postupak te njegovo opstruiranje.

Kronologija zlodjela i sudskog procesa

Podsjetimo, srbijansko pravosuđe podiglo je 2007. optužnicu protiv 14 osoba za ubojstvo oko 70 civila, mještana Lovasa, mahom hrvatske nacionalnosti. Oni se terete i da su kao pripadnici lokalne civilno-vojne vlasti, teritorijalne obrane potčinjene bivšoj JNA i paravojnih dragovoljačkih postrojbi Dušan Silni sudjelovali u napadima na civilno stanovništvo, iako su znali da u naselju nema hrvatskih oružanih snaga koje bi pružile otpor i branile selo. Po ulasku u mjesto Lovas, navodi Tužiteljstvo, nekontrolirano i nasumično otvarali su vatru iz pušaka, bacali bombe u dvorišta, na kuće, u podrume i druge prostorije, pojedine zatečene civile ubijali, što je za posljedicu imalo uništenje i oštećenje civilnih stambenih i drugih objekata i smrt civila.

Nesrpsko, pretežno hrvatsko stanovništvo, izložili su ponižavajućim, diskriminirajućim postupcima, zapovjedili protupravna privođenja, progone, zatvaranja i saslušanja civilnih osoba, pri tome i njihovo mučenje i tjelesno ozljeđivanje. Stanovnicima hrvatske nacionalnosti zapovjeđeno je da nose bijele trake oko ruku i da na prozore svojih kuća stave bijele plahte.

Najmasovniji stravični zločin u Lovasu počinjen je 18. listopada 1991. godine, kada su pripadnici teritorijalne obrane i paravojne postrojbe Dušan Silni, pod prijetnjom oružjem a uz nazočnost pripadnika JNA, natjerali 51 mještana Lovasa, koristeći ih kao »živi štit« da očiste lokalno polje od mina koje je JNA prethodno postavila. Od eksplozije mina stradalo je oko 20 mještana, dok je većina bila ranjena.

Napad na Lovas započeo je na zapovijed Dušana Lončara, tadašnjeg zapovjednika Druge proleterske gardijske motorizirane brigade bivše JNA, 10. listopada 1991. U narednih mjesec dana, do sredine studenog, podivljale paravojne postrojbe, pripadnici TO i milicije Tovarnika počinili su masakr nad lokalnim življem a prve žrtve bile su obitelji hrvatskih branitelja.

Temeljem spomenute optužnice iz 2007. vijeće Odjela za ratne zločine nepravomoćno je 26. lipnja 2012. na ukupno 128 godina zatvora osudilo 14 optuženih, pojedinačno od četiri do 20 godina robije.

Ovu presudu dvije godine kasnije, u siječnju 2014. ukinuo je drugostupanjski odnosno Žalbeni sud u Beogradu obrazloživši da je izreka presude »nerazumljiva i proturječna« te donijeta »uz bitne povrede odredaba kaznenog postupka«. Usljedilo je otezanje novog procesa, iako su u siječnju 2016. zakazane završne riječi, suđenje je krenulo od početka zbog postavljanja novog predsjednika sudskog vijeća. Potom se opet čekalo da tužiteljstvo za ratne zločine dobije novog glavnog tužitelja. U međuvremenu su preminula četverica optuženih – Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić.

U postupku koji je u tijeku pred Odjelom za ratne zločine tužitelj Dušan Knežević zatražio je u završnoj riječi pred sudom da se optuženi proglase krivim jer su, kako je rekao, dokazane sve točke optužnice. On je sucima predložio da se okrivljeni Milan Devčić i Željko Krnjajić osude na po 10 godina zatvora a Darko Perić na pet godina. Sva trojica su, inače, bili mještani Lovasa. Za pripadnike protudiverzijskog odreda Valjeva bivše JNA Radovana Vlajkovića i Radisava Josipovića, jedinih iz redova vojske, tužitelj je zatražio pet, odnosno četiri godine zatvora, a za pripadnike paravojne postrojbe Dušan Silni Jovan Dimitrijevića i Sašu Stojanovića po osam godina zatvora te da za Zorana Kosjera odredi devet godina. Tužitelj je ponovio da u Lovasu nije bilo oružanih sukoba već su zlodjela počinjena u cilju »čišćenja« sela.

Svi optuženi odavno se brane sa slobode, pred sudom nadalje negiraju krivnju proglašavajući cijeli postupak »farsom« i »hrvatsko-albanskom urotom«, »političkim procesom« itd. U zavšnoj riječi odvjetnica Milana Devčića ustvrdila je da on »nema nikakve zapovjedne odgovornosti jer civilna vlast u Lovasu nije ni bila uspostavljena« te da je 39 zadržanih osoba, »prema potvrdi Ministarstva branitelja RH imalo status branitelja« a ne civila.

Paradoksi: Bez odgovornosti za JNA

Zakonski je a i životni paradoks da se umiranjem optuženih, tijekom procesa, u optužnici smanjuje i broj žrtava jer se za njihova ubojstva više nema kome suditi. Ovakvo rješenje, naime, ne samo na ovom već i na mnogim suđenjima, povlači pitanje jesu li optužnicama obuhvaćeni i izravni počinitelji i naredbodavci tih teških kaznenih djela. Kao i oni koji su bili dužni zaštititi žrtve i poštivati međunarodne konvencije i pravila ratnog prava.

U slučaju Lovas obitelji žrtava i njihova punomoćnica Marina Kljajić, Fond za humanitarno pravo pa čak i neki odvjetnici okrivljenika, ukazivali su uporno da je ex JNA sudjelovala u zločinima i štitila paravojne postrojbe iz Srbije ili, pak, mirno promatrala zlodjela, npr. odvođenje mještana na minsko polje tzv. detelinaru i nije ih spriječila. Takva su se svjedočenja (saslušano je, inače, oko 200 svjedoka) često mogla čuti tijekom godina suđenja. Navođena su konkretna imena časnika nekadašnje Armije koji su bili akteri u događanjima u Lovasu 1991. a nisu obuhvaćeni optužnicom. To je, kako je u svojoj analizi ocjenio FHP, »odlučujuće pridonijelo izostanku pravde za najmanje 30 civilnih žrtava«.

Ukazavši da sudsko vijeće nije moglo otkloniti nedostatke selektivne optužnice, FHP se složio s ocjenom suda u prvostupanjskom postupku da je za stradanje civila u Lovasu najodgovornije zapovjedništvo Druge proleterske gardijske mehanizirane brigade JNA. Međutim, optužnicom nije obuhvaćen nijedan njen pripadnik. Izvan tužiteljskog domena interesiranja, iz nekog je razloga ostalo i prisilno iseljavanje hrvatskog stanovnitva s područja pod kontrolom JNA i kaznena odgovornost zapovjednika JNA koji su donijeli takvu odluku.

»Amnestiranje JNA jest tragedija ovog suđenja«, istaknula je Nataša Kandić, aktivistica za ljudska prava iz FHP.

Lovas, međutim, nije jedinstven po tužiteljskoj zaštiti ili minimiziranju uloge zapovjednika i pripadnika ex jugoslavenske vojske. Na suđenju za zločine na Ovčari kraj Vukovara gdje je strijeljano oko 200 hrvatskih zarobljenika odgovarali su neposredni egzekutori, pripadnici lokalne TO i paravojnih postrojbi. Na optužnici nije bilo nikoga iz tadašnje JNA koja se umjesto zaštite ratnih zarobljenika, mahom civila, povukla i prepustila ih razularenim i neregularnim postrojbama. Pred Haškim tribunalom, podsjetimo, za ta je i druga nedjela, optužena »vukovarska trojka«, Veselin Šljivančanin, Milan Mrkšić i Miroslav Radić.

Izuzev neodgovornosti u procesuiranju, suđenjima za Lovas i Ovčaru, zajedničko je i proceduralno opstruiranje, odugovlačenje, razvlačenje postupka što je pokazalo koliko se »limitira pravda«, posebno prema i u odnosu na žrtve.

Podsjećanja radi, za zločine na Ovčari od ukupno 24 optužena, pravomoćno je osuđeno samo njih 11, dva optužena su preminula, dvojica su dobila status svjedoka suradnika, a njih devet je pravomoćno oslobođeno od optužbi. Mnogi članovi obitelji nisu ni dočekali okončanje ovog procesa dugog 14 godina.

Mnoga pitanja nerazjašnjena

Suđenje za nedjela u Lovasu 1991. još je jedino koje se vodi pred srbijanskim sudovima za ratne zločine u Hrvatskoj. Za 28. veljače zakazan je nastavak izlaganja završnih riječi optuženih u slučaju Lovas, čemu bi trebala uslijediti skora presuda. Na nju, međutim, i optužba i obrana imaju pravo žalbe Apelacijskom sudu.

Mnoge bolne stvari ostale su nerazjašnjene, na brojna pitanja nije i neće biti odgovoreno, niti su izrečena imena onih koji su s državnim pokrićem zapovjedili i sami činili zločine. Sve dok nadležne institucije ne počnu odgovorno raditi svoj posao, u Srbiji neće biti niti civilizacijskog napretka niti ozbiljnog suoačavanja s prošloću.

Ovako, dok već osuđeni ratni zločinci sjede u skupštinskim klupama ili su česti (počasni) gosti na skupovima visokih državnih dužnosnika, što odgovoriti jednom od članova obitelji žrtava, mještaninu Lovasa koji rezignirano primjećuje:

»Sve smo izgubili, život smo morali iznova izgraditi. Što mi presuda može značiti? Utjeha bi neka bila da je za zločin stigla kazna. Ali nije…«

Tekst: Bojana Oprijan Ilić / Foto: Iva Martinović (RFE/RL)

 

ANTRFILE

Žrtve

Ubijeni tijekom napada na Lovas: Mirko Grgić, Mato Adamović, Danijel Badanjak, Cecilija Badanjak, Antun Jovanović, Anka Jovanović, Katarina Pavličević, Juraj Poljak, Josip Kraljević, Alojzije Polić, Mato Keser, Josip Poljak, Ivan Ostrun, Drago Pejić, Mijo Božić, Tomo Sabljak, Vida Krizmanić, Stipo Mađarević, Pavo Đaković, Stipo Pejić i Željko Antolović. Na raznim lokacijama u mjestu ubijeni su: Darko Pavlić, Željko Pavlić, Anton Luketić, Đuka Luketić, Petar Luketić, Alojz Krizmanić, Đuro Krizmanić, Andrija Devčić, Stipo Dolački, Marko Damjanović, Franjo Pandža, Ivan Vidić, Stjepan Luketić, Slavica Pavošević, Jozefina Pavošević, Marija Pavošević, Ana Lemunović, Josip Rendulić, Božo Vidić, Marin Balić, Katarina Balić, Rudolf Jonak, Marija Fišer, Zoran Krizmanić, Josip Jovanović, Zvonimir Martinović i Petar Rendulić. Boško Brođanac.

Na minskom polju stradali su: Marijan Marković, Tomislav Sabljak, Darko Solaković, Ivan Palijan, Zlatko Panjik, Slavko Kuzmić, Ivan Sabljak, Mijo Šalaj, Ivan Kraljević, Petar Badanjak, Zlatko Božić, Antun Panjik, Marko Vidić, Luka Balić, Marko Sabljak, Mato Hodak, Nikola Badanjak, Ivan Conjar, Slavko Štrangarević i Josip Turkalj.