Širom Vojvodine

Jedna (ne)tipična monoštorska priča

Tradicionalni monoštorski Festival kulture, tradicije i gastronomije Bodrog fest odavno je prevazišao okvire Monoštora, pa i Sombora. Okupio taj festival svake godine nekoliko tisuća posjetitelja, a od 2005. godine, kada je održan prvi, nijedan Bodrog fest nije počeo dok za to znak ne da jedan čovjek – Josip Joca Đipanov. Tek kada on na svom konju sa sabljom u ruci podnese raport, službeno kreće Bodrog fest. Josip Đipanov zaljubljenik je u konje, šumu, divljač i lov. Dovoljno razloga za naš susret i priču koja slijedi u nastavku ovog teksta.

Lovačke priče

U Šumskom gospodarstvu u Monoštoru Josip Đipanov radio je 41 godinu, a čak 38 godina bio je lovočuvar u jednom istom reviru – reviru Kazuk u Monoštoru i jedini je od lovočuvara koji nikada nije mijenjao svoj revir. Tu ljubav prema šumi, divljači, lovu usadio mu je još kao dječaku jedan rođak koji je u šumskoj upravi bio kočijaš. Društvo mi je često pravio Josip, za koga kada je birao posao dileme nije bilo – bit će to posao u lovištu.

»Počeo sam raditi kao profesionalni vozač u našoj Šumskoj upravi, ali sam već poslije tri godine prešao na mjesto lovočuvara. Biti lovočuvar znači voljeti taj posao, biti mu posvećen, raditi u izvanrednim uvjetima, ako treba i danju i noću. Posao lovočuvara je ishrana divljači, praćenje gostiju lovaca, održavanje revira, održavanje tehničkih objekata na reviru. Bilo je toliko puta da sam na revir odlazio i onda kada nisam morao, kako bih nahranio divljač kada snijeg zavije, da obiđem lovište, objekte«, priča Đipanov.

Ono što će mu za tih 38 godina lovočuvarskog staža ostati u sjećaju su posjeti tadašnjeg predsjednika Jugoslavije Tita. Kaže krajem 70-tih bio je tri puta u monoštorskom lovištu. Posljednji put 1979. godine po povratku iz Havane.

»Dolazili su predsjednici vlada, visoki policijski dužnosnici, poslovni ljudi, članovi kraljevkih obitelji. Razni ljudi i razne ćudi. Ne, nikada njima nije namještana lovačka sreća. Naša garancija je bila da će za dva-tri dana imati mogućnost da pucaju i odstrijele divljač. I tako je i bivalo«, priča Đipanov.

Ipak, suglasan je da oni nekadašnji lovci ne liče na ove današnje. Nekada su lovci dolazili da u miru, tišini, strpljivo i polako čekaju divljač. Ovi današnji u lovište ulaze s po dva-tri mobitela, stalno telefoniraju, reješavaju neke druge probleme i kako da jedva čekaju odstrel da bi se vratili onome od čega su pobegli u mir lovišta. On sam odstrijelio je oko 4.000 komada visoke divljači, ali kaže to je potrebno i radi se u svakom lovištu kako bi se vršila selekcija. U ovoj priči o lovu i lovištu zgodno se uklapa i priča o lovačkoj trubi, prvoj koja je stigla u naša lovišta, a uveo ju je upravo Josip Đipanov. »Tu trubu donio mi je jedan lovni menadžer iz Njemačke, inače podrijetlom s ovih prostora. Dao mi je kratku poduku, donio snimke, note, trubu i malo-po malo postao sam prvi lovni trubač. Prvi sam na Sajam lova i ribolova u Novom Sadu donio lovačku trbu. Ovdje u Monoštoru još uvijek nemam zamjenika, pa kada treba i dalje zovu mene da odsviram počast lovu i divljači«, kaže Đipanov.

I one druge priče

Priču s Josipom Đipanovim uradili bismo samo polovično ako se ne dotaknemo onoga što je uz šumu i divljač također njegova velika strast, a to su konji. Kaže, oduvijek su se u njegovoj obitelji držali konji, ranije kao radni, a sada su u njegovoj štali rasna, pedigrirana grla.

»Danas imam kobilu i pastuha rase nonius i pastuha lipicanca. Krajem 50-tih godina vojska tadašnje države ukinula je konjicu, mehanizacija je polako potiskivala radne konje i nonius je skoro nestao s naših prostora. To je konj mirnijeg temperamenta i može se s njim raditi. Ja bih rekao: to je konj i za nedjelju i ponedjeljak, a lipicanac je samno konj za nedjelju, odnosno za paradu. Ne mogu ni danas zamisliti svoj život bez konja u štali. Parade, natjecanja, sudački rad na državnim natjecanjima, brojna priznanja«, priča Đipanov i pokazuje puni vitrinu pokala i priznanja.

On osobno je ponosan na defile fijakera, zaprega i jahača na Bodrog festu. Hoće li i dalje biti dio te priče, kaže ne zna, jer neki ljudi, čini mu se, više ne žele da on bude dio monoštorskog festivala. Kaže, neka im ako tako hoće, a on će ipak upregnuti konje i svoje goste baš taj dan provozati po selu.

Kao i svakom umirovljeniku i njemu je dan prekratak, a ono što mu čini dnevnu rutinu spada i briga o njegovim konjima, koja nije samo hranjenje i čišćenje već i svakodnevno timarenje, prezanje, jahanje. Aktivan je Đipanov i u lovačkom društvu. Kaže, sada je lovac amater, ali njegovi lovci sada lov počinju i završavaju uz zvuk lovačke trube.

»Imam svoju čeku, odem tamo sjednem i uživam kao onih dana kada sam i dane i noći provodio u šumi«, kaže Đipanov.

Htjela sam ovu priču s Josipom Đipanovim završiti onim foklornim dijelom, jer tridesetak godina bio je on i aktivan igrač u monoštorskoj udruzi. I sada je član Kulturno-umjetničkog društva Hrvata Bodrog, ali ne u izvođačkoj postavi. Ali ovdje se Josip »ne da«. Kaže, bila su to neka lijepa vremena, čuva fotografije iz tih dana, s raznih nastupa i gostovanja od Vinkovačkih jeseni, Đakovačkih vezova, gostovanja u Njemačkoj. Bila pa prošla, kaže i brzo priču »premješta« na onu lovačku gdje nam pažnju skreće na svoju lovačku sobu i priču o nekoliko zanimljivih primjeraka jelena koje je godinama pratio, sakupljao njihove odbačene rogove, fotografije i točno se i danas sjeća tko ih je, gdje i kada odstrijelio.

Z. Vasiljević