Kultura Kultura

Više od istraživača

Za dva dana, u nedjelju, 24. veljače, bit će navršeno 125 godina od rođenja hrvatskog kulturno-prosvjetnog radnika iz Subotice Matije Evetovića (1894. – 1972.), iz čijeg pozamašnog opusa se izdvaja Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata (1940.).

Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće u »zemljama Krune sv. Stjepana« (Ugarskom Kraljevstvu) obilježen je mađarskom političkom i kulturnom prevlašću, koja je svoj najplastičniji izraz dobila na Milenijskoj proslavi 1896. godine. Za nemađarske narode pak nastupio je sumrak. Istina, postojali su zakoni koji su im jamčili prava i slobode (kao npr. školovanje na materinskom jeziku), ali oni u praksi nisu primjenjivani. A svi izgledi da se na legalni način ublaži njihov sve nezavidniji položaj bili su ravni nuli, jer su njihovi zastupnici na mađarskom saboru u Budimpešti nailazili na nerazumijevanje i otpor, kako vladajućih tako i oporbenih snaga.

Obrazovanje

Matija Evetović rođen je u Aljmašu 24. veljače 1894. kao sin Dominika Evetovića i Veronike rođ. Jagić. Za uzorima nije morao dugo tragati, jer ih je imao u svojoj široj obitelji koja je, premda skromnog podrijetla, već dala dvojicu javnih i kulturnih djelatnika – svećenike Miroljuba Antu Evetovića (1862. – 1921.) i Ivana Evetovića (1860. – 1923.), od kojih se prvi istaknuo kao pjesnik, a drugi kao povjesničar.

Matijina obitelj iselila je u Suboticu 1899. Otac Dominik je dobio ondje posao sudskog poslužitelja. Tako se mladi Matija našao u sredini koja je u svakom slučaju pružala više mogućnosti za obrazovanje i karijeru nego ruralni Aljmaš. Međutim, on je ondje završio samo pučku školu, a Gradsku mađarsku višu gimnaziju pohađao je do VI. razreda (1909./10.), kada je iz nje isključen zbog hrvatskog nacionalizma. Tako je srednjoškolsko obrazovanje, poput nekih svojih sunarodnjaka (Vranje Sudarević) morao nastaviti izvan svoje sredine, u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Travniku, gdje je i maturirao 1914. godine. Studirao је filozofiju u Zagrebu. Tu je položio i profesorski ispit 1921. Doktorirao je, također, u Zagrebu, s disertacijom Dvije najstarije pjesničke obradbe o sigetskoj pogibiji – Brne Krnarotić i Nikola Zrinski.

Profesor, ravnatelj, podgradonačelnik

Radio je kao profesor Državne muške gimnazije u Subotici od 1920. do 1926., osim jedne godine (1922.), kada je radio u Vršcu. Po povratku u Suboticu bio je ravnateljem Realne ženske gimnazije. Iste godine je postao podgradonačelnik. U tom svojstvu je ostao do 1927. Od 1928. do 1941. bio je savjetnik Kulturno-socijalnog odjeljenja. Poslije oslobođenja Subotice 1944. postavljen je za ravnatelja Potpune muške gimnazije. U tom svojstvu je ostao do 1948., kada je imenovan za upravnika novootvorenog Gradskog muzeja, gdje je radio do odlaska u mirovinu 1953. Kada je otvorena klasična gimnazija u subotičkom sjemeništu Paulinum, predavao je hrvatski jezik i književnost do 1970. Umro je 2. srpnja 1972. u Subotici.

Znanstveno i dostojanstveno

Intelektualac s pedigreom, Matija Evetović uspješno je objedinjavao u sebi niz kulturno-prosvjetnih uloga. Bio je aktivan član kulturnih društava bunjevačkih Hrvata, te plodan suradnik subotičkih i zagrebačkih listova hrvatske provenijencije (Naše novine, Neven, Subotičke novine itd.). Pisao je i poeziju.

Evetović se bavio i bunjevačko-šokačkom kulturnom poviješću, kojoj je prilazio znanstveno i dostojanstveno. Rezultate svojih istraživanja objavljivao je prvo u lokalnom tisku (Književni sever, Subotička Danica itd.), a kada je skupio veću količinu građe odlučio se na veće pothvate. Sastavio je biografije dvojice najznačajnijih bunjevačko-šokačkih svećenika-preporoditelja: Život i rad biskupa Ivana Antunovića (Subotica, 1935., str. 306.) i Život i rad Paje Kujundžića (Subotica, 1940. – 1941.). Pisao je priloge za Hrvatsku enciklopediju (1942.).

Kapitalno djelo

Međutim, dok su Evetoviću njegova književna postignuća donijela priznanje i mjesto u Književnosti bačkih Hrvata (Zagreb, 1970.) Ante Sekulića, Antologiji poezije bunjevačkih Hrvata (Zagreb, 1971.) Geze Kikića, Leksikonu pisaca Jugoslavije (Novi Sad, 1972.), Hrvatskom biografskom leksikonu (Zagreb, 1998.) i Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca (Subotica, 2007.), dotle njegovi prinosi istraživanju kulturne povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata nisu dobili zasluženu ocjenu. Tomu je uzrok nesretna okolnost da Evetović svoje kapitalno djelo Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata završeno 1940. nije tiskao nego ostavio u rukopisu, koji je završio u subotičkoj Gradskoj knjižnici. Nažalost, ova ustanova nije pružila Evetovićevoj zaostavštini potrebnu sigurnost, nego ju je izlagala opasnosti rasparčavanja i plagijarizma.

Razlog zašto plod dugogodišnjeg studioznog istraživanja od 589 stranica i deset poglavlja nije doživio zasluženu formu jesu iznenada nastale političke okolnosti. Naime, raspadom Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. Subotica je ponovo postala dijelom Mađarske. Novi/stari gospodari su nad zatečenim pučanstvom prvo proveli teror, a onda politiku odnarođivanja. U takvoj konstelaciji snaga Evetovićeva knjiga je mogla naći mjesto samo na lomači. Nažalost, »oslobođenje« iz 1944. umjesto dugo očekivanih sloboda, donijelo je hrvatskim intelektualcima nova ograničenja i frustracije. Tome su pridonijeli lokalni komunistički vlastodršci, koji su praktički nastavili djelo koje su započeli horthyjevci, zatirući u ime bratstva i jedinstva hrvatsku kulturu u Subotici. Imajući u vidu ovaj nesretan slijed okolnosti, potpuno je jasno zašto je trebalo proći čitav jedan ljudski vijek (70 godina!) dok knjiga 2010. godine nije ugledala svjetlost dana. Knjiga je inače objavljena u nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice.

O značaju ovog Evetovićevog djela najbolje govori piščeva uvodna riječ: »Bunjevački i šokački Hrvati nijesu imali do sada takve knjige, u kojoj bi našli sve, što se odnosi na njihovu prošlost i kulturu. Sve je to bilo porazbacano po novinama, kalendarima i raznim knjigama. Za mnoge pojedinosti iz povijesti i duševno blago uopće nije se znalo (...) Takvog djela, u kojem bi bila prikazana naša narodna i umjetna književnost, predstavljeno kulturno djelovanje našega naroda i napisana povijest, u kojem su izneseni novi dokumenti i podaci, uopće nije bilo. Ova me je nestašica potakla, da poslije dugogodišnjeg marljivog rada i svestranog istraživanja po franjevačkim samostanskim i gradskim arhivima napišem ovo djelo«.

Nepravde od »tuđih« i »svojih«

Evetović je dijelio sudbinu brojnih bunjevačko-šokačkih intelektualaca. Trpio je sve nepravde sa svojim sunarodnjacima, ali je isto tako trpio nepravdu i od njih. Naime, »revolucija proletarijata« zbacila je s prijestolja silne i uzvisila neznatne, ali ti neznatni su za kratko vrijeme postali gordi. Tako je nastala ništa manje žestoka borba za položajem i novcem, u kojoj je gotovo bilo pravilo da udari »svoj na svoga«. To u velikoj mjeri objašnjava zašto se Evetović nakon odlaska u mirovinu 50-ih distancirao od događanja u gradu. Kao intelektualac starog kova nije htio imati udjela u proleterskim »igrama oko vlasti«. Ostajući vjeran istini, nije htio mijenjati sadržaj i namjenu svojega kapitalna djela. Kao da je znao da će doći vrijeme kada će ono moći biti objavljeno u prvotnom obliku.

Vladimir Nimčević

 

ANTRFILE

Narodna knjižnica u Beogradu čuva primjerak Naših novina od 17. siječnja 1915. koji donosi jednu od ranih Evetovićevih pjesama:

Ponovljena kula


 

Već žarko sunce na nebeskom svodu

K nam’ spustilo je zlatnih zraka sjaj,

I cijela narav okiti se cvijećem

I kazuje nam: novi sviće maj;

A žuti Tibar nijemo nosi vale

I tihi luzi šušte šapat svoj;

Iz zelenoga gaja nježne ptice

Nam’ poje danas blag i nježan poj.

I sva se zemlja šarnim cvijećem kiti,

Jer sluti, da će danas blagdan biti.


 

Kraj Tibra kroči četa redovnika,

A svaki nosi želju srca svog

Da Kristov sluga opet digne kulu,

Što štitio ju vazda vječni Bog;

I nosi k njemu žarke molbe smjerne,

Da opet digne Božji sveti dom,

Na koji su se vile vijek oluje

I koju sruši s Vatikana grom...

– Al nije četu ostavila nada;

Zna: kruna bit će plata njenog rada.


Gle! kleči smjerno četa ova mala;

Uz čistog srca njenog moli žar,

A Kristov sluga slušajući molbe,

Ne može da im ne da ovaj dar...

– – I opet stoji ponosita kula,

Svak’ diže u njoj barjak mira svoj...

A stajati će nepomično, čvrsto,

Dok bude sjao s neba zvijezda roj...

– Sad moli Oca za blagoslov sveti,

Da bude vjerna uvijek svojoj meti.


I razidje se četa ova mala,

A k njoj se druži i naraštaj mlad;

Da svijeta širom radi za spas duša,

Za njihov život posvećuje rad,

I složno drži, razdvajat se neće,

A vjerno služi Kristu, crkvi vijek,

Pa snadju li ju boli, rane teške,

Zna bit će dobar Srce Krista lijek.

A zavjeri se, da do hladnog groba

Vijek radit’ će, a sve na slavu Boga!


 


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay