Tema Tema

Specijalni pat

 

Sintagma o dvije Srbije već treći mjesec pokazuje svoje praktično lice, a što vrijeme više protiče njezini se obrisi ocrtavaju sve jasnije. Broj gradova čiji građani uslijed nezadovoljstva aktualnim režimom iz tjedna u tjedan izlaze na ulice sve je veći i sada na mapi Srbije ima sedamdesetak takvih točkica, a teško da je itko u stanju predvidjeti kada će ovoj pobuni biti kraj i kako će on izgledati.

Akcija i reakcija

Za razliku od prije dvije godine, ovoga puta mnogo konkretniju ulogu predvodnika građanskog prosvjeda, u početku nazvanog Stop krvavim košuljama, preuzeli su glumci Branislav i Sergej Trifunović, te Nikola Kojo, animirajući svojom popularnošću i jasno iznijetim stavovima veliki broj građana na ulice Beograda. Režim je na to, samo da se podsjetimo, reagirao ishitreno, nervozno i podcjenjivački: prvo predsjednik Srbije Aleksandar Vučić riječima da na ulice izađe i pet milijuna ljudi on neće uvažiti nijedan njihov zahtjev, a zatim i ministar policije Nebojša Stefanović prebrojavanjem građana po četvornom metru ulice, umanjeno za bunde i zimske kapute, zamjenjujući pritom u startu suštinu (nezadovoljstvo građana) s (umanjenim, i to znatno) brojem prosvjednika.

To je, naravno, samo dodatno ubrzalo poznato načelo akcije i reakcije, pa stoga i nije dugo trebalo čekati da se građanima na prosvjedu u Beogradu svojim potpisima solidarnosti i proglasom u 26 točaka pridruže i profesori Beogradskog univerziteta, a sam prosvjed Nikola Kojo je (prema vlastitim riječima na Televiziji N 1) nakon prve Vučićeve opisane reakcije preimenovao u 1 od 5 miliona. Jednu od do sada najbahatijih izjava predstavnika države svakako je dao ministar prosvjete Mladen Šarčević riječima da na popisu profesora koji su podržali prosvjed baš i nema ozbiljnih imena, minimizirajući na taj način ugled i kredibilitet potpisnika i dajući im jasno na znanje što o »takvima i sličnima« osobno misli.

Takav odnos vlasti dodatno je iziritirao sve veći broj građana, koji su iz tjedna u tjedan u sve većem broju počeli izlaziti na ulice sve većeg broja mjesta i gradova, a prosvjed je iz spontanog nezadovoljstva počeo dobivati konkretnije oblike: Sergej Trifunović, na veliko iznenađenje čak i samih prosvjednika, kandidirao se, a zatim je i izabran na mjesto predsjednika Pokreta slobodnih građana, a prošlog je tjedna svoj potpis stavio i na »Ugovor sa narodom«, dokument od sedam točaka kog je potpisalo još 16 predstavnika Saveza za Srbiju. S druge strane, prosvjednici su, prije svega transparentima i rekvizitima, sve više počeli bogatiti svoje šetnje, pri čemu se do sada bez konkurencije ističu vješala što su ih u Beogradu 2. veljače nosili Slobodan Glišić i jedna maloljetna osoba, a tjedan dana kasnije i Slobodan Stefanović u Kragujevcu. Kao i u slučaju Coraxove karikature kada su početkom studenoga prošle godine u liku Adolfla Hitlera stranački kolege prepoznali svog predsjednika Aleksandra Vučića, nositelji vlasti su reagirali brzopleto, nervozno, odlučno i nezgrapno: pritvorili su nositelje vješala, optužujući ih za »rasnu i drugu diskriminaciju« kao da su pripadnici Ku-Klux-Klana, a pri tome ne navodeći niti tko je oštećena strana niti koja je to grupa (ljudi) diskriminirana!

Vladajućoj stranci (koaliciji) trebalo je dva mjeseca da i sama osmisli način na koji će se suprotstaviti osnaženim prosvjednicima, a da to ne budu uvijek iznuđeni potezi »obrane napadom«. Poučena ranijim iskustvima »dovoženja naroda«, a koje je kulminiralo posjetom ruskog predsjednika Vladimira Putina Srbiji kada se u Beograd slilo na tisuće autobusa s putnicima koji su u njih ušli milom (dnevnice od 1.500 dinara, plus sendviči i sokovi) ili silom (prijetnje otkazima u državnim poduzećima), vlast je i sama počela neku vrstu kontramitinga trajućem prosvjedu u vidu kampanje pod nazivom »Za budućnost Srbije« u kojoj se građanima obećavaju prosperitet, nova radna mjesta, viša primanja, bolji komunalni uvjeti, efikasnije zdravstvo...

Mnogo je toga još zanimljivoga u ovoj igri živaca između vlasti i nezadovoljnih građana. Primjera radi, kako su u rovove ukopani vlast i oporba (koja je napustila sudjelovanje u radu Skupštine Srbije) tako se vodi još i veći medijski rat. S jedne strane, TV Happy, Pink, Studio B, Informer, Srpski telegraf... svakodnevno umjesto informacija građanima nude ogoljenu propagandu koja za cilj ima ocrnjivanje oporbe (ali i nezadovoljnih građana) dok se manje brojni TV N 1, Vreme, NIN i posebno Danas svojim kritičkim emisijama i tekstovima sami svrstavaju u red »stranih plaćenika i domaćih izdajnika«, kako se od milja u kriznim vremenima u Srbiji nazivaju politički protivnici i građani koji ne podržavaju režim. Tako je, recimo, potpuno normalno da čitatelji Informera uz ime Dragana Đilasa, Vuka Jeremića i drugih pročitaju da su tajkuni (ako za to postoje dokazi, zašto ih se ne hapsi?, prim. a.), a uz naziv N 1 stoji da je to CIA TV! Javnim servisima nezadovoljni su i jedni i drugi, ali je činjenica da gledatelji na Radio-televiziji Srbije i Radio-televizije Vojvodine u informativnim emisijama ne mogu saznati ničeg relevantnog o prosvjedima kao što je i činjenica da su udarnih desetak minuta (po potrebi i duže) svakodnevno posvećeni aktivnostima predsjednika ili Vlade, bez obzira na to koji je povod u pitanju.

Privlačnost tihe većine

Zanimljivo je, svakako, i ponašanje samih građana, i to one većine koja niti se priključuje prosvjedu niti ih zanimaju Vučićevi mitinzi, jer je upravo to kategorija ljudi koju bi na svoju stranu voljeli dobiti i jedni i drugi: prvi na prosvjedima, drugi na izborima (ili bar njihovom apstinencijom). U tom smislu i više je nego zbunjujući, a vjerojatno i naivan, Sergej Trifunović sa svojim kontradiktornim izjavama. Dok je, recimo, na prosvjedima u svojstvu običnog građanina zagovarao bojkot (neizvjesnih) izbora (što je pod određenim uvjetima i potpisao u »Ugovoru sa narodom«), dotle je kao svježe izabrani predsjednik Pokreta Slobodnih građana u Kragujevcu izjavio kako se zalaže da izbori budu obvezni za svakog građanina uz novčane kazne za one koji na njima ne sudjeluju! Ili: dok kao glumac i obični građanin nije krio svoju ljevičarsku opredijeljenost, u svojstvu predsjednika Pokreta slobodnih građana u Kragujevcu izjavljuje kako mu je dosta podjela u Srbiji na »partizane, četnike i ljotićevce«, odnosno na ljevicu i desnicu s neskrivenom ambicijom objedinjavanja svih njih i s jedinim ciljem – smjenom aktualnog režima. Ovakav miks ideologija ne samo da je viđen i ranije i na drugim prostorima s poznatim (neuspjelim) ishodima, i ne samo da već postoji i u samom Savezu za Srbiju s kojim je i potpisao »Ugovor sa narodom« nego je i utopistički pokušaj privlačenja k sebi ljudi koji se već imaju kod koga opredijeliti: od kranje desnice do nedefinirane ljevice, i u vlasti i u oporbi.

Izbori su, naravno, najjači adut kojim u svakom trenutku raspolaže Aleksandar Vučić i stranka na čijem je čelu. Dosadašnji rezultati daju mu pokriće za to, a budući nadu u učvršćivanje (ili makar ne slabljenje) svoje pozicije. Pod ovakvim uvjetima, kada su sve poluge vlasti u njegovim rukama i većina medija pod njegovom kontrolom, djeluje kao da Vučić u svakom trenutku može raspisati izvanredne izbore i opet očekivati uvjerljivu pobjedu. Pravo je, međutim, pitanje: zašto to ne čini? Ima li, recimo, u svemu ovome utjecaja i moćni strani faktor koji se – s izuzetkom povremenih tekstova poznatih svjetskih medija o prosvjedima ili pak (indikativnog) izvještaja Freedom Housea po kom je Srbija pala u red djelimično slobodnih zemalja – gotovo i ne oglašava o aktualnom stanju u ovoj zemlji? Ili je možda, kao i u vrijeme Slobodana Miloševića, Vučić predosjetio da je dostigao svoj zenit, te da je stoga pametnije čekati i nadati se da će naraslo nezadovoljstvo vremenom splasnuti nego raspisati izvanredne s rizikom da mu upravo nezadovoljstvo animira nepoznatu a šutljivu većinu koja bi mu možebitno uskratila povjerenje?

Ma kako teški bili, odgovori na ova pitanja manje su fiktivni od zahtjeva oporbe i nezadovoljnih građana da Vučić i njegov režim na svim razinama dobrovoljno siđu s vlasti, a da to prethodno nije ovjereno brojem glasova na jednoj i drugoj strani. S druge strane, građani (a zatim i oporba) započeli su nešto, kako sami definiraju, sudbinsko: proces iz kog nema povlačenja, jer je svaki neuspjeh ne samo još jednom utrošena energija nego i nepovratno izgubljena budućnost. Ako već pod ovakvim uvjetima (prije svega kada je riječ o medijskom tretmanu) ne želi na izbore, oporbi i građanima, uz istrajnost i riješenost da se dođe do uspjeha, trebat će i ideja kako da se to provede u djelo: od najobičnije građanske neposlušnosti do konkretnih akcija koje za cilj imaju odlazak s vlasti aktualnog režima. Recimo, poptisivanjem masovnih peticija za sudsko procesuiranje dužnosnika koji su se ogriješili o zakon, preispitivanje njihove imovine, utvrđivanje odgovornosti u prometnim nezgodama s tragičnim ishodom... Kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika