Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Venecija na sjeveru Bačke

Nisu Venecija, a mogli bi biti. Barem ako se ravnamo prema broju mostova. I nisu daleko, već tu nadomak Sombora. Salaši Nenadić. Vjerovali ili ne, u njima je čak 21 most i to na toku nekdašnje rijeke Mostonga koja kroz ove salaše protiče u dužini od 3.800 metara. Ili drugačije rečeno na svakih 180 metara je jedan most. I to su salaši Nenadić. I svikli su se Nenadićani na te svoje mostove, pa se pomalo i čude što se mi tu sada interesiramo koliko je mostova, koliko puta tijekom dana ih prelaze, u kakvom su stanju… Zato, da ne bismo riskirali, išli smo na sigurno, što znači da smo na teren krenuli s pripremljenim sugovornicima. Uz to, malo nam se i posrećilo i ispade jedna zanimljiva priča o nenadićkim ćuprijama.

Ćuprije

Prvi na koga nailazimo je Stipan Parčetić. Krenuo iz grada na salaš. Ne živi više na obiteljskom salašu, ali kad god može, eto ga u Nenadiću.

»Živjeli smo s druge strane mosta, a za početak to je značilo svaki dan prijeći most da bi se stiglo u školu. Mi u Nenadiću kažemo nisu to mostovi, već ćuprije. Prije su skoro sve bile od bagremovog drveta. Belodrvca, kako kažemo mi Hrvati Bunjevci ovdje u Somboru. Sjekle su se debele fosne i slagale s jedne i druge strane, ukopavale uz obalu. Ručno se bušilo drvo i u njega su se udarali čavli. U ovih pet ušorenih salaša ljudi su uvijek bili složni i svatko je oko salaša isjekao dva-tri belodrvca za ćupriju. Koliko pamtim, možda da su se za 40 godina dva puta mijenjale daske na mostu. Išlo se preko tog mosta i traktorima i kombajnima. Bila su u salašima tada samo dva ozidana mosta, i to kod onih imućnijih salašara, a svi ostali bili su drveni«, kaže Parčetić.

Nekoliko kilometera dalje, prema Gakovu, jedan je od najstarijih mostova. Zidan od opeke, one stare, ali je u funkciji i danas. Preko njega svaki dan prelazi Rade Bezdan. Mi smo ga sreli pri povratku sa susjednog salaša.

»Prelazim preko ovog mosta četiri-pet puta tijekom dana. Moram, jer do glavne ceste mogu samo preko mosta. Nekada sam prelazio i kamionom i izdržao je most. Već je malo načet, trebalo bi ga obnoviti, ali za sada još uvijek služi«, kaže Rade.

Ne razmišlja o tome da svaki dan nekoliko puta prijeđe preko ozidane ćuprije, ali kaže bilo je svega. »Ne bih sada o imenima, ali sletali su s mosta i automobili. Jedne godine kanal se izlio i bilo je toliko vode da smo se po okolnim livadama vozili čamcem«, kaže Rade.

S mosta, pa u vodu

A pripremljeni sugovornici s kojima smo krenuli na teren bili su Katarina i Alojzije Firanj. Oboje su živjeli s druge strane rječice i imaju monogo zanimljivih priča o mostovima i uz mostove.

»S druge strane, bilo je četrdesetak salaša i nekoliko tisuća hektara zemlje. U kanaliću je uvijek bilo vode, pa smo ljeti pecali, a zimi smo se klizali i igrali hokej. Događalo se da led ispod mosta popusti, pa onda svi propadnemo u vodu. Pamtim da je jedan od Nenadićana pokušavao uz kobilu učiti ždrijebe da vukući kola prijeđe drveni most. Ždrijebe se uplašilo od lupe kopita na drvenom mostu i polako u tom strahu izguralo je kobilu na rub mosta, pa su u vodi završili i konji i kola. Na nesreću, svjedok toga bio je jedan susjed poznat po širenju salašarskih novosti, a u želji da utješi nesretnog čovjeka rekao je – ‘ne brini, nije nitko vidio’. Nije vidio nitko, ali su zato svi čuli«, priča nam Alojzije i još dodaje da u vodu nisu upadali samo konji i kola, već i krave i svinje na ispaši, ali i Nenadićani.

Naročito noću

»Na drvenim mostovima nije bilo ograda, a kada su se Nenadićani vraćali noću iz kartanja i kavane to je znao biti problem, pa se događalo da u vodi završe oni manje oprezni. Skrivalo se to, ali kako se ništa ne može sakriti, ujutru su već cijeli salaši znali što se noćas dogodilo. Kasnije se to prepričavalo kao anegdote, pa su se oni koji su se okupali u kanaliću dogovorili da naprave jednu zajedničku večeru. Na toj večeri bilo ih 16«, kaže Firanj.

Katarina Firanj danas živi uz glavnu cestu i nenadićke mostove prelazi samo kada ide u posjet svojim susjedima, ali djetinjstvo i mladost neraskidivo su povezani s mostovima.

»Iz Koćeva, gdje sam živjela, mi smo preko mostova dolazili na misu u nenadićku kapelicu. I uvijek me bilo strah ići po tim drvenim daskama. Pamtim i jedan prelazak pred početak škole. Otac je nas djecu iz Koćeva kolima i konjima nosio u varoš da primimo cjepivo. Prvo se bojiš cijepljenja, pelcovanja, kako se to onda kazalo, a još treba prijeći i preko mosta. Konji su se bojali i tata je imao puno muke dok nismo prešli most. A kada sam krenula u školu, išlo se svaki dan i to preko mosta kod doma. Tu je bio prolaz s puno žbunja bazge i u tim žbunovima mi Koćani smo ostavljali gumene čizme i preobuvali se, jer iz naših salaša nismo mogli u sandalama ili cipelama zbog blata«, prisjeća se Katarina.

Njen svakodnevni život više nije vezan uz nenadićke mostove, ali za neke druge salašare jeste. Iskreno, neke od mostova, one drvene, nismo se usudili prijeći automobilom, jer opet iskreno, nismo htjeli riskirati i da prelazak preko zaleđenih dasaka, umjesto s druge strane obale, završi u rijeci. Tih drvenih mostova ostalo je još nekoliko, dva su ozidana, a većina ih je betonskih. I nisu samo mostovi drugačiji, drugačija je i rijeka, ili točnije ono što je od nje ostalo. Ali ipak na drugu obalu se ne može bez mostova.

Z. Vasiljević


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay