Kolumne
Život ne čeka
Kako stvari stoje, a činjenice govore, Hrvati i Srbi bolje surađuju u područjima kulture, sporta, gospodarstva, turizma, rock glazbe, ali i estrade, gdje su odnosi davno uspostavljeni nakon završetka Domovinskog rata, nego političari koji su predstavnici službenih, državnih politika. Zbog čega? Taman kad čovjek pomisli da su se odnosi između dviju država primirili i da je najzad na sceni naviganje u pozitivnom smjeru, nastavi se serija zlonamjernih, tendencioznih i neutemeljenih izjava srbijanskih dužnosnika o Hrvatskoj. Mogu nabrajati i nabrajati takve izjave srpskog šefa diplomacije Dačića ili ministra obrane Vulina i kako onda da se ne javi pitanje: dokle više?
Oni su članovi Vlade i predstavnici »visoke politike« Srbije, a takvih izjava ne manjka ni u vrijeme kada službeni odnosi s Hrvatskom nisu prioritet službenog Beograda, jer je Vučić trenutačno usredotočen na Kosovo. Nakon takvih izjava politički odnosi se zategnu, pa vremenom olabave, do sljedećeg zatezanja. Ogromnih brljotina ima i s hrvatske strane, primjerice, prošle godine je usred Zagreba održana promocija knjige o životu Vjekoslava Maksa Luburića. Ponekad je zaista, kako je to napisao Krleža, »đavolski mračno na ovoj našoj mrtvoj straži pameti ljudske«. No, treba naglasiti kako se spomenuti događaj ili drugi ekscesi, kojih jest bilo, ne mogu činjenično dovoditi u vezu sa službenom politikom hrvatske Vlade. Opet sa srbijanske strane, jasno je kako se radi o akrobacijama i političkim igrama koje trebaju pokazati kako vladajuća garnitura »štiti« nacionalne interese, a ne zaboravimo kako od takvih »zaštitarskih« tenzija nije bio imun ni Tadić, kao predsjednik.
Naravno da građani žele da život bude što normalniji i to je razlog što se život u spomenutim područjima, pogotovo u kulturi, odvija mimo »visoke politike«. I to dobro funkcionira. Gostovanja kazališnih predstava i nastupi ansambala opera su uobičajena pojava, u hrvatskim kinima se emitiraju srpski filmovi, kao što i u kino distribuciju u Srbiji ulaze hrvatski filmovi, a hrvatski i srpski glumci surađuju u raznim projektima. Knjige Miljenka Jergovića i Igora Mandića preplavile su izloge ovdašnjih knjižara, dok književnici predstavljaju svoja djela s obje strane Dunava. Rock bendovi iz hrvatske sviraju u Srbiji i obrnuto, Hrvati dolaze na novosadski festival Exit itd., itd. Ako je zbog nečega kulturna suradnja oskudnija nego što bi trebala biti, onda je to zbog uobičajenog nedostatka novca u području kulture.
Prošlog ponedjeljka hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek susrela se s ministrom kulture Srbije Vladanom Vukosavljevićem prilikom njegovog boravka u Zagrebu. Razgovaralo se naravno o suradnji u području kulture između dviju zemalja. Istaknuta je dobra suradnja i razmjena gostovanja kazališta, kao i književno-kulturne veze, samo što nije istaknuto kako je to zasluga umjetnika i onih koji se bave organizacijskim poslovima vezanim za područje kulture. Ministri su se suglasili kako je dugogodišnji proces povrata kulturnih dobara pri samom kraju. E pa jest potrajalo. Zbog čega? Nije valjda policija sporo radila? Sumnjam. Možda je potrajalo toliko zbog politike zatezanja i popuštanja? U pitanju je razdoblje od 2001. do 2018. u kojem su dio po dio vraćana pokretna kulturna dobra u Hrvatsku. I je li sada točno, ako kažem – ona ukradena? Ako jest točno, onda su lopovi svojevremeno bili brži. Postoji jedan zanimljiv detalj iz priopćenja Ministarstva kulture i informiranja Srbije. Navodi se i da je na sastanku zaključeno kako ne postoje prepreke za daljnje jačanje kulturne suradnje. Kakve prepreke bi mogle postojati? Pa odavno ni »visoka« politika nije bila prepreka za suradnju umjetnika, književnika i pojedinih kazališnih kuća.
Dobro je što se Vukosavljević u Zagrebu suglasio s hrvatskom kolegicom da su Hrvatska i Srbija dostigle visok standard kad je riječ o poštovanju nacionalnih manjina. Taj visok standard koji se ostvaruje u Hrvatskoj je općepoznat, ali je dobro to sada čuti i od jednog člana srbijanske Vlade, jer takve izjave doprinose zdravorazumskim političkim odnosima između Srbije i Hrvatske temeljene na činjenicama.
I upitajmo se sada – je li cjelokupni život otišao daleko ispred politike?
Z. S.
