Intervju

Opstajemo svjedočeći istinu

Iako je prošle godine – a povodom haške presude lideru Srpske radikalne stranke Vojislavu Šešelju – o protjerivanju i stradanju vojvođanskih, ponajviše srijemskih Hrvata tijekom 90-ih, bilo riječi u većim medijima u Srbiji i Hrvatskoj, o ovoj temi se u javnosti još uvijek nedovoljno zna i premalo govori. To nam, među ostalim, potvrđuje i naš sugovornik Zlatko Žužić, tajnik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Zajednica je osnovana krajem 1991. godine u Zagrebu s ciljem organiziranja raznih oblika pomoći protjeranim Hrvatima u tim iznimno teškim trenutcima, ali i s namjerom očuvanja i promicanja baštine i kulture Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Uz povremena okupljanja članova, drugospomenti cilj Zajednice je onaj koji danas više dolazi do izražaja. O protjeranim Hrvatima danas i radu Zajednice sa Žužićem smo razgovarali i o glasilu Zajednice Zov Srijema koje uređuje, te projektu Biografski leksikon Hrvata istočnog Srijema.

Kada se spominju Hrvati iz Vojvodine protjerani početkom 90-ih (od 1991. do 1995. godine), spominje se broj od 30 do 40 tisuća ljudi. Tko je došao do tih podataka i na čemu se oni temelje?

Nažalost, službena brojka prognanih Hrvata iz Vojvodine ne postoji, ali okvirna je procjena kako je riječ o brojci od oko 40 tisuća Hrvata koji su za vrijeme masovnog egzodusa devedesetih godina prošlog stoljeća iselili iz Vojvodine. Ta brojka se temelji na više izvora. Prvi je izvor evidencija članstva naše Zajednice. Naime, ona djeluje kroz devet ogranaka diljem Hrvatske (Osijek, Požega, Virovitica, Koprivnica, Bjelovar, Rijeka, Poreč, Zadar i Zagreb) te devet zavičajnih klubova, koji su organizirani prema mjestu stanovanja iz kojih su Hrvati doseljavali za vrijeme Domovinskog rata (Beška, Gibarac, Golubinci, Hrtkovci, Kukujevci, Nikinci, Slankamen, Petrovaradin i Srijemska Mitrovica). Svaki taj naš ogranak i zavičajni klub imaju svoju evidenciju, a generalnu evidenciju vodi Zajednica kao krovna institucija. Drugi izvor je niz knjiga vojvođanskih autora kao što je, primjerice, knjiga preč. Marka Kljajića Kako je umirao moj narod i treći izvor je službeni popis prognanih vojvođanski Hrvata, započet 1992. godine, koji je financirala tadašnja Vlada Hrvatske, prekinut nekoliko godina kasnije zbog problema s financiranjem. Na temelju do tada prikupljenih i obrađenih podataka procjena je, kao što sam već rekao, da se radi o brojci oko 40 tisuća prognanih Hrvata iz Vojvodine. Ali, naglasio bih kako brojka nije presudna jer je ona, bez obzira kolika bila, a u svakom slučaju je prevelika, važna je zapravo istina o tim događajima bazirana na činjenicama i argumentima, u prvom redu zbog onih koji je i danas negiraju, ili ju grčevito zamataju u celofan relativizma. A ono što je istina kada je riječ o događajima u Vojvodini tih godina jest, ukratko, sljedeće: tada su o Hrvatima u srbijanskim medijima plasirane različite dezinformacije i laži. Primjerice, pisalo se kao o »secesionistima«, optuživani su za »ustaštvo«, širene su dezinformacije o tome da Hrvati, ne samo da financijski potpomažu rat u Hrvatskoj, nego i da se potajno naoružavaju »kalašnjikovima«, objavljivani su prilozi o »specijalnoj ulozi« i »glavnoj krivici« Katoličke crkve u »razbijanju« Jugoslavije i slično, a državne i paradržavne strukture generirale su i tolerirale razne oblike organiziranog nasilja nad Hrvatima. U to su vrijeme, naime, bili protjerivani sa svojih radnih mjesta u državnoj službi, postali su objekti etnički motiviranog nasilja, a od napada nisu pošteđeni ni njihovi kulturni, sakralni i povijesni spomenici. Neposredno uoči prvog vala masovnijeg kršenja ljudskih prava intenzivirani su i anonimni telefonski pozivi u kojima su Hrvatima najčešće iskazivane prijetnje smrću ukoliko se ne isele u Hrvatsku, pojavljivali su se grafiti s uvredljivim i prijetećim sadržajima na obiteljskim kućama kao i objektima vezanim za Hrvate, zatim je povećan interes policije za njihovo djelovanje i aktivnosti, a učestaliji su i pozivi za mobilizaciju u rezervni sastav JNA i odlazak u rat u Baranju i Slavoniju. Prvi zabilježeni nasilni akti predstavljaju svjedočanstvo o oskvrnuću sakralnih objekata, a kasnije i svećenika, te su metom etnički motiviranog nasilja postali i drugi pojedinci – viđeniji Hrvati i aktivisti Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, čija su imanja također oštećivana, ali i »obični« građani samo zato što su Hrvati. Osim verbalnog vrijeđanja i šikaniranja, Hrvati u Vojvodini, a pogotovo oni u Srijemu i jugozapadnoj Bačkoj, bili su premlaćivani, nasilno im se ulazilo u domove, njihove su kuće bile izložene mitraljiranju, na njih su bacane bombe, a bilo je slučajeva paljenja kuća i pomoćnih objekata te kasnije i ubojstava.

Gdje danas žive protjerani Hrvati iz Vojvodine?

Kao što sam već spomenuo, Zajednica ima ogranke u Osijeku, Požegi, Virovitici, Koprivnici, Bjelovaru, Rijeci, Poreču, Zadru i Zagrebu, u kojima je najveća koncentracija prognanih vojvođanskih Hrvata, ali ima nas puno i u drugim gradovima u kojima se nismo uspjeli organizirati.

Naravno, osim gradova, brojna su i mala mjesta u kojima nas sve ima, primjerice, mjesto Kula pokraj Požege, odnosno Kutjeva, u kojem danas živi tri četvrtine stanovništva iz srijemskog sela Hrtkovci. Slična je situacija u selima Budimci i Poganovci, pokraj Osijeka, u kojem žive Kukujevčani i Gibarčani i slično. Mnogi su odmah nakon progonstva iselili u brojne države diljem Europe, pa čak i na druge kontinente.

Je li se netko od protjeranih Hrvata iz Vojvodine nakon završetka rata vratio u rodni kraj?

Nažalost, srbijanske vlasti nisu učinile nikakve korake u osiguravanju povratka iseljenih te se do danas gotovo nitko nije vratio, a s druge strane povijesno iskustvo nas uči kako je vrlo nezahvalno i riskantno biti manjina, jer na mjestima gdje se kulture stoljećima sudaraju i kada svaka nova politička podjela karata nastavlja tendenciju nepovjerenja i međusobnih sukoba, nažalost često i ratnih, upravo su manjine te koje amortiziraju takve događaje i svako se približavanje i udaljavanje domicilne zemlje s matičnom prelama preko njihovih leđa. Naime, statistika je neumoljiva i pokazuje da je broj pripadnika hrvatske manjine između dva posljednja popisa stanovništva u Srbiji opao za 18 posto, što je natprosječni pad za ukupnu manjinsku populaciju, a rezultati su još porazniji kada se analizira, primjerice, posljednjih pedeset godina. Dakle, u nešto više od pola stoljeća Hrvati su izgubili dvije trećine svoje populacije, odnosno u posljednjih pedeset godina nestalo je 70 posto Hrvata u Srbiji. Govoreći jezikom brojki, to znači da se od 1961. godine, kada je u Srbiji živjelo 196.409 Hrvata, pa do posljednjeg popisa stanovništva 2011. godine broj Hrvata smanjio na samo 57.900.

Koliko su protjerani Hrvati danas povezani, jesu li aktivni u radu Zajednice?

Na samom početku protjerivanja devedesetih godina povezanost je bila izuzetno jaka. To je bilo vrijeme rješavanja ključnih, egzistencijalnih problema, kao što je njihovo zbrinjavanje, prijepis nekretnina, rješavanje mirovina, dobivanja domovnica i ostalih dokumenata i slično. Često kao anegdotu prepričavam događaj kako je u kući jednog našeg Hrtkovčanina, koji je već dugo živio u Zagrebu, u tom razdoblju spavalo više od dvadeset osoba koji su rješavali svoj materijalni status. Tada je naša Zajednica bila izuzetno dobro organizirana, odnosno članovi su bili izuzetno aktivni u svim segmentima rada. Primjerice, bilo je normalno da zavičajne udruge i ogranci na svojim godišnjim skupovima okupljaju i po 500 svojih članova, a na nivou Zajednice taj broj je iznosio i do tisuću ljudi. Nažalost, mnogi od prognanih Hrvata koji su tada doselili već su pomrli, jer je već od tih događanja prošlo gotovo tri desetljeća. U tom kontekstu, spomenuo bih činjenicu da je uspješan rad Zajednice prepoznat i okrunjen 11. listopada 2012. kada je tadašnji predsjednik Hrvatske odlikovao Zajednicu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Poveljom Republike Hrvatske, dok je njenim istaknutim pojedincima – predsjedniku Mati Juriću, počasnom predsjedniku Antunu Pliveliću i utemeljitelju, književniku Ivanu Bonusu – dodijelio Odličje Republike Hrvatske Redom hrvatskog pletera.

Jesu li se protjerani vojvođanski Hrvati uspjeli kvalitetno integrirati u hrvatsko društvo, ima li ih uspješnih u politici, kulturi, gospodarstvu, sportu...?

Naravno, to su vrijedni i radišni ljudi, a kao takvi uvijek su dobrodošli u bilo koji kraj Hrvatske i svijeta, a mnogi su svojim znanjem i iskustvom oplemenili sredine u kojima su se doselili. To su primjerice: Antun Plivelić (Hrtkovci) većinski vlasnik i direktor tvrtke Gomolava, Josip Dojkić (Petrovaradin) vlasnik Volkswagen Auto kuće Dojkić, Darko Radić (Golubinci) vlasnik Auto centra Radić, Ilija Tomić (Kukujevci) vlasnik i direktor tvrtke Agro Čepin, Stjepan Šmit (Stara Pazova) vlasnik i direktor informatičke tvrtke Šmit – electronic, Tomislav Mamić (Srijemski Karlovci) predsjednik Nadzornog odbora i vlasnik splitskog trgovačkog lanca Tommy, (trenutačno ozbiljno zainteresiran za preuzimanje Konzuma), Hrvoje Diković (Slankamen) vlasnik OPG-a, Ivana Andrić Penava (Petrovaradin), prof. povijesti i glavna urednica Modre laste Ivana Paradžiković (Kukujevci) novinarka, voditeljica i urednica emisije Provjereno Nove TV, Marija Omaljev Grbić (Petrovaradin), glumica, Tomislav Marčinko (Golubinci) novinar, urednik, komentator, jedan od utemeljitelja Nove TV, te dužnosnik u NK Dinamo, Jelena Dodig (Kukujevci) predsjednica Gradske organizacije Hrvatske stranke umirovljenika Osijek i vijećnica u Gradskom vijeću Grada Osijeka, Smiljko Barišić (Beška) vlasnik restorana Zlatna medalja, Mato Jurić, dipl. iur. (Beška) pročelnik Pravnog odjela Zagrebačke županije…..

Koliko je pitanje protjeranih Hrvata iz Vojvodine vidljivo u javnosti u Hrvatskoj? Znaju li obični građani nešto o tome?

Nažalost, naša problematika nije dovoljno vidljiva jer mediji, a posebno oni komercijalni, zanemaruju takve teme jer, kažu, nisu dovoljno atraktivni i ne donese očekivani profit. Tako ispadne da je važnija vijest je li, primjerice, Severina zatrudnjela, tko je s kim od zvijezda u ljubavnoj vezi, a sve drugo je izgleda marginalno i nezanimljivo.

Vi ste Hrtkovčanin rođenjem, ali od sredine 70-ih živite u Zagrebu, gdje ste već išli u srednju školu i kasnije na studij. Održavate li veze sa zavičajem? Kako Hrvati u Hrtkovcima danas žive, koliko ih je ostalo, imate li uvida?

Naravno, jedan od temeljnih ciljeva postojanje naše Zajednice jest veza s rodnim krajem i naše trajno zajedništvo. U tom cilju Zajednica je u ovih 28 godina svoga postojanja organizirala brojne kulturne i sportske manifestacije, a svake godine organiziramo, uvijek u drugom gradu Hrvatske, veliko (centralno) okupljanje Hrvata iz Vojvodine i iseljenih Hrvata iz tih krajeva koji sada žive u Hrvatskoj i na taj način promičemo naše iskonsko zajedništvo. Kada govorimo o Hrtkovcima, podsjećam da je za samo 19 dana, od 10. do 29. lipnja 1992., u već spomenutu Kulu od oko 600 protjeranih hrtkovačkih obitelji koji sada žive širom Hrvatske i svijeta doselilo 60-ak obitelji, oko 190 ljudi, zamijenivši svoje kuće i uređena imanja za kuće i okućnice kulskih Srba. Trenutačno je u Hrtkovcima ostalo oko 250 Hrvata i 250 Mađara, ali i taj je broj u stalnom opadanju.

Bavite se i novinarstvom, urednik ste glasila Zov Srijema. Koliko puta godišnje list izlazi, kako se financirate, imate li dovoljno suradnika…?

Zajednica se u sklopu svog rada bavi i izdavačkom djelatnošću proizašloj iz potrebe poticanja i jačanja identitetske spoznaje Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, koje je tijekom 19. i 20. stoljeća bilo izloženo zatiranju vjerskih i nacionalnih osjećaja. U okviru svoje nakladničke djelatnosti Zajednica izdaje četiri puta godišnje svoje glasilo Zov Srijema te knjige srijemskih pjesnika i književnika u ediciji Biblioteke Srijemski Hrvat. Naravno, financiranje svih tih aktivnosti je problematično, jer mi smo neprofitna udruga i ovisimo isključivo o donacijama. Nekako za sada uspijevamo realizirati naše aktivnosti i zacrtane programe, ali to je iz dana u dan sve teže. Suradnika također nemamo dovoljno, jer svi smo mi volonteri, ali sretna je okolnost da oni koji su aktivni rade to s velikom ljubavlju, a tada je sve moguće pa i redovno izlaženje u takvim otežanim uvjetima. Opstajemo jer smo svjesni činjenice da našim izdavaštvom svjedočimo istinu, koja tek zapisana putuje kroz vrijeme i postaje svjedok prošlosti te da je domovina dom u čovjekovom srcu, ma gdje on bio. A Vojvodina je stoljećima bila naša domovina, naša snaga, naše nadahnuće. Zaboravimo li je, zaboravit ćemo sebe same i nestati, kao što nestaje sve što svoju povijest u zaboravu izgubi. Svjesni činjenice kako je naše izdavaštvo još jedan kamenčić u mozaiku pokušaja čuvanja povijesne memorije našeg zavičaja.

Izvršni ste urednik Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema. Do sada je, 2011. godine, izišao jedan od planirana četiri sveska Leksikona. Kakva je situacija s ovim projektom?

Od pokretanja inicijative u jesen 2008. da se leksikografski obrade osobe koje su ostavile trajni trag od značaja za hrvatsku zajednicu u Srijemu, kao i u povijesti matične i drugih država i naroda, prošlo je, evo, već deset godina. Nakon nekoliko godina priprema, rada u neprofesionalnim uvjetima i izvan institucionalnog okvira svjetlo dana je krajem 2011. ugledao prvi svezak Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema (A – Fur) u nakladi Libera editio d.o.o. iz Zagreba i Hrvatskog akademskog društva iz Subotice. Važno je napomenuti da su Hrvatsko akademsko društvo i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice materijalno najviše pripomogli u objavi prvoga sveska Leksikona, a dio troškova, uz volonterski rad, u skladu s vlastitim mogućnostima snosili su sami članovi uredništva. Isto tako, Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata organizacijski je pomogla projekt tijekom cijelog razdoblja, ali je uredništvo zadržalo samostalnost i neovisnost u stručnome radu. Ubrzo su po izlasku Leksikona slijedile promocije u Srijemu i Hrvatskoj i prve reakcije javnosti te stručni prikazi u znanstvenim publikacijama. Na pozitivnim recenzijama i odjeku u javnosti uredništvo Leksikona očekivalo je da će objava prvog sveska potaknuti hrvatske kulturne i znanstvene institucije i njihove djelatnike da pomognu i uključe se u sljedećim etapama projekta kako bi baština Hrvata istočnoga Srijema na primjeren način bila obrađena, kritički vrednovana, valorizirana i sačuvana od zaborava. Tijekom 2012. i 2013. godine proširen je abecedarij s novim imenima, uz istodobno pisanje i pripremu novih biografskih članaka za objavu. Nakon što je prikupljeno oko polovine predviđenih članaka pristupilo se traženju financijskih sredstava za objavu drugog sveska koji je trebao obuhvatiti slova od G do K, s više biografija od prvog sveska. Uredništvo je i u vrijeme pokretanja projekta bilo svjesno velikih nedostataka institucionalnog i profesionalnog ustroja te nesigurnosti izlaženja zbog nepostojanja osiguranih financijskih sredstava potrebnih za realizaciju ovakvog projekta. Zbog slabog odaziva na ove inicijative stekao se dojam da je Leksikon na marginama interesa ključnih institucija koje u svojim nazivima i statutima trebaju pomagati ovakva i slična neprofitna kulturna nastojanja. Također, postavilo se pitanje je li zajednica Srijemaca, u Vojvodini, Hrvatskoj i šire, kojoj je Leksikon namijenjen, u potpunosti prepoznala njegovo značenje u smislu razvoja institucija sjećanja koji bi rezultirao ne samo deklarativnom podrškom nego i financijskom. Nakon neuspješnih pokušaja pronalaženja financiranja ovog projekta uredništvo je dobilo jasnu potvrdu da Leksikon nije prepoznat kao neprofitni kulturni proizvod čije izlaženje treba podržati. Želje i započete aktivnosti ostale su tako na objavljenom prvom svesku Leksikona koji je barem djelomično popunio praznine u dostupnim sadržajima o Hrvatima u Srijemu. Snaženje autorecepcije vlastitog kulturnog naslijeđa, identiteta i razvoja kolektivnog sjećanja morat će tako čekati neke druge projekte ili, ukoliko ih ne bude, srijemski Hrvati morat će se suočiti s pristranim interpretacijama i povijesnim prešućivanjem o njihovoj ulozi u Srijemu.

I za kraj, jedno pitanje vezano za Vaš novinarski angažman iz mladosti: naime, malo ljudi zna za da ste u mladosti radili kao glazbeni novinar te da ste, među ostalim, pisali za kultni zagrebački časopis Polet? Koliko Vam je rock glazba i glazba uopće važna u životu?

Glazba je moja najveća ljubav, rekao bih čak, u pravom smislu te riječi, moja strast. Također, spadam u onu grupu ljudi koji smatraju da su glazbeni žanrovi sekundarni, da u suštini postoji samo jedna glazbena podjela; dobra i loša glazba. Ipak, rock glazba u mom životu ima apsolutni prioritet, jer rock'n'roll nije samo glazba, on je način života, poimanje svijeta, rekao bih moj svjetonazor. Imao sam sreću da je moje djetinjstvo još u osnovnoj školi obilježeno rock glazbom s legendarnim grupama The Beatles, The Rolling Stones, Elvisom Presleyem i ostalim koji su tada »žarili i palili« svijetom, pa tako i Jugoslavijom. S druge strane, moj odlazak u Zagreb 1973. u srednju školu, dakle moje tinejdžersko doba, poklopilo se s pojavom apsolutno najveće rock grupe bivše države Bijelim dugmetom, koja je iz temelja promijenila odnose u jugoslavenskom rock'n'rollu, najkraće rečeno, rock glazbu su pretvorili u unosan »posao«. Mladi danas možda ne znaju kako je njihova pojava doživjela popularnost fascinantnih razmjera, apsolutno rušenje rekorda u prodaji ploča, te se prvi put u povijesti jugoslavenske glazbene industrije dogodilo da neki rockeri »tuku« zabavnjake, a pogotovo narodnjake u prodaji ploča. Naravno, i prije Dugmeta se u Jugoslaviji svirao rock'n'roll, ali to do tada nije bio »posao« već isključivo strast, zadovoljstvo, ljubav, mladalačka zanesenost i »ludilo« koje je, uglavnom, prolazilo sa završetkom studentskih dana, tako da se rock zapravo godinama uporno kretao linijom koja ga je odbacivala na periferiju masovnog zanimanja. A Dugmići su svojom popularnošću postali prave zvijezde u zapadnom smislu te riječi i nadrasli okvire rock'n'rolla te postali sociološki fenomen koji je pak zapalio vatru ozbiljne, zanimljive i masovne rasprave o mnogim aspektima rock glazbe: ideološkim, kulturološkim, sociološkim, edukativnim… Ovo spominjem zbog činjenice da se jedna moja strast – glazba, ispreplela s drugom mojom strasti – novinarstvom. Naime, još sam u višim razredima osnovne škole u Hrtkovcima uređivao školski list Male novine, kasnije surađivao u emisiji Muzički vikend Radio Srema u Rumi i Sremskim novinama, a odlaskom u Zagreb postao urednik listova Vidik i Petar te kvartovskog lista Moj kvart na zagrebačkoj Peščenici. Većim dijelom nabrojanih tiskovina tematika je bila glazba i mladi, pa je nekako bilo logično da postanem i dio kultnog lista za mlade Polet, kojem je težište djelovanja također bila rock glazba i mladi. Podsjećam da je to bilo potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina i pojave novog vala, koji je iznjedrio pojavu mladih snaga, svježe rockerske krvi. Riječju, bila je to sinergija novinara i glazbenika koja je ostavila duboki trag i Poletu donijela kultni status u bivšoj državi.

Intervju vodio: Davor Bašić Palković