Širom Vojvodine

Fizičar svjetskog glasa

Bio je poznati teoretski fizičar, hrvatski akademik, znanstevnik koji je radio s dobitnicima Nobelove nagrade. Rođen je u Lemešu, u hrvatskoj bunjevačkoj obitelji. U rodnom selu je i sahranjen i to prije 30 godina. To je Gaja Alaga, na čiji je život i rad, a u povodu 30. obljetnice od njegove smrti, u Lemešu podsjetio njegov student, također fizičar Antun Vujević, predsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata.

»Profesor Gaja Alaga rođen je u Lemešu 1924. godine od oca Martina i majke Stane. U Lemešu je završio osnovnu školu, a Gimnaziju u Somboru. Studij je započeo početkom 40-tih godina na Tehničkom fakultetu u Budimpešti da bi se tijekom studija prebacio na zagrebačko sveučilište, također na Tehnički fakultet. Međutim, njegovi profesori su vrlo brzo primijetili da se Alaga izdvajao od ostalih studenata i profesor Ivan Supek ga poziva na Prirodoslovno-matematički fakultet. Opet na preporuku profesra Supeka, Alaga nakon studija odlazi u Kopenhagen na Niels Bohr Institute i tamo radi s drugim znanstvenicima na proučavanju beta raspada. Bile su to godine kada je u Hrvatskoj izgrađen Instutut Ruđer Bošković, a opet na poziv profesora Supeka, Alaga se zbog toga vraća u Zagreb. Nekoliko godina nakon njegovog povratka ekipa znanstvenika s kojom je radio dobiva Nobelovu nagradu za fiziku upravo za beta raspad. Iako nije dobio Nobelovu nagradu, svojim nastavkom proučavanja beta raspada, uočio je određena pravila u tom raspadu i ta pravila se i danas zovu Alagina pravila«, rekao je profesor Vujević i još dodao da su ta pravila jedno od najcitiranijih naslova hrvatskih znanstvenika u stručnoj literaturi.

Ovi podatci o Gaji Alagi dostupni su u mnogim zapisima i dio su njegove službene biografije, ali profesor Vujević imao je prilike Gaju Alagu upoznati bliže kao student u Zagrebu i kasnije kao kolega, a ono što ih je još vezivalo je njihov Lemeš.

Interes za Lemešane

Sjetio se tako profesor Vujević da je Gala Alaga volio voditi razgovore ne samo o fizici već i o drugim temama.

»Uz to što je imao niz dužnosti na fakultetu bio je i predavač na institutima u inozemstvu, ne samo u Europi već i u Japanu i Americi. Sjećam se da je nakon boravka u Japanu rekao: ‘Ja nisam tamo ispitivač, jer Japanac nije izašao na ispit ako nije sve znao’. Ne samo de je bio vrsni znanstvenik već je bio i mentor mnogim mladim znanstvenicima. Jedan od njih je akademik Vladimir Paar. Interesirao se profesor Alaga i za nadarene đake u Lemešu i prilikom svakog dolaska u Lemeš raspitivao se ima li u selu djece nadarene za matematiku, fiziku. Nije on često dolazio u Lemeš i obično su ti njegovi posjeti bile u vrijeme ljetnih ferija. Bilo je nas nekoliko đaka koje su interesirale matematika i fizika. Jednog ljeta susreo sam se s profesorom Alagom, ne slučajno, jer je on već znao da sam ja bio dio ekipe lemeške škole koja je bila uspješna na općinskom natjecanju iz matematike. Ostavio mi je tada časopis Encyclopaedia moderna s interesantnim tekstovima, novijim istraživanjima, što me je dodatno zainteresiralo za znanost. I tako je u vrijeme odlaska na studij moja odluka bila studij fizike u Zagrebu«, ispričao je Vujević.

A njegov prvi odlazak na fakultet upravo je vezan za profesora Alagu, koji je baš tog ljeta bio u Lemešu, pa je prirodno bilo da budući student s njim putuje u Zagreb. I to prvo na fakultet, na kome je proveo sate čekajući profesora Alagu, koji je okupiran obvezama na fakultetu, na koji je svratio odmah po dolasku iz Lemeša, zaboravio na mladog kolegu koji je u njegovom uredu proveo sate čekajući ga.

Predan poslu

Često je Vujević bio gost i u domu Gaje Alage, jer se iz Lemeša uvijek slao kakav paket sinu Gaji u Zagreb.

»Od kuće su uvijek imali što domaćeg poslati, kako su ga zvali Gaši, u Zagreb. Nije to bilo nešto puno, ali da mu se nađe. I tako sam ja nosio te pakete profesoru u Zagreb. Kada bi došao, supruga Đurđa, koja je inače bila sestra Ivana Supeka, bi rekla da sjednem malo i pričekam jer Gaša radi. I uvijek sam čekao pol ili cijeli sat da profesor završi što je započeo. A od njega sam odlazio s dvije-tri knjige koje mi je davao da pročitam. Nesreća je bila da su te knjge bile na egleskom jeziku koji ja nisam znao, a uz to knjige su bile iz područja koje je predmetom nastave na poslijediplomskom studiju, ali redovito kada bi ih vraćao profesor bi pitao jesam li malo pogledao te knjige. A u sebi mislim: ‘pa šta ću pogledati kada ništa ne razumijem’? Rekao bih da je on bio u svom svijetu i nije uvijek imao osjećaj što jedan student na početku studija može znati«, kazao je Vujević i ispričao i kako su izgledali ispiti kod profesora Alage: »Ispite smo polagali u njegovom uredu. Da nam profesor pitanja i ode i ostavi nas same. Tri-četiri sata. Mogli smo gledati knjige, bilješke, ali nije to puno koristilo ako nismo razumjeli gradovo, jer je poslije profesorovog povratka slijedilo ispitivanje i polagali su studenti koji su stvarno bili spremni. Tijekom njegovog boravka u bolnici studenti su mu i tamo dolazili na konzultacije. Nažalost, preminuo je od posljedica jedne rutinske operacije«, kazao je nekadašnji student Gaje Alage. Sjećanje na njega čuvali su i sačuvali nekdašnji studenti, koji obilježavaju obljetnice njegove smrti sve do danas. Ovoga puta prvo u Zagrebu, a zahvaljujući Antunu Vujeviću o Gaji Alagi govorilo se i u Lemešu, gdje je i pokopan.

Z. V.