Širom Vojvodine

Povijest Petrovaradina privlači turiste iz Hrvatske

»Oprostite, gdje je kuća bana Jelačića?«, »Tko me može pustiti da razgledam crkvu Svetog Jurja?«, »U kom pravcu su Tekije?«. Ako su mene, kao ne baš redovitog posjetitelja Petrovaradinske tvrđave, i nešto češćeg bivatelja u Petrovaradinu ovakva pitanja pitali brojni, kako sam u razgovoru saznao, građani Hrvatske, vjerujem da mogu biti dobar lakmus koji pokazuje da je posjetitelja Petrovaradina iz Hrvatske sve više. Isto, naravno, vrijedi i za Novi Sad. U razgovorima s nekima od njih tijekom ove jeseni, kratkima i nereprezentativnima za ozbiljno istraživačko dokazivanje ove pretpostavke, saznao sam da je riječ o obiteljima i pojedincima koji ovdje dolaze češće tijekom vikenda, obično na jedan dan, radi svoje osobne nostalgije, ali i radi upoznavanja hrvatske i katoličke povijesno-kulturne baštine Petrovaradina. Neki su mi priznali da je posjet Vojvodini jedna vrst egzotike koju sebi s vremena na vrijeme priušte. Drugi traže posjet točno određenome objektu ili restoranu. Na (malobrojnim) parkiralištima na i u okolici Tvrđave priličan je broj automobila s hrvatskim tablicama tijekom turističke sezone. Nudi li Petrovaradin i njegova okolica turistima, ili barem zainteresiranim posjetiteljima iz Hrvatske, ono što oni traže?

Turističke ture bez ulaska u objekte

Glede službenih formi turističke ponude i informiranja turista, za razliku od šireg centra Novog Sada, gdje postoje dva informacijska centra Turističke organizacije Novog Sada (TONS), na Tvrđavi ih nema, iako je upravo Tvrđava jedan od turistički najposjećenijih punktova u Novom Sadu. U ovoj organizaciji su za Hrvatsku riječ izjavili da postoji plan da se takav centar otvori »kad se za to steknu uvjeti«. To sada, kako su nam rekli, zbog malog broja uposlenih i zabrane upošljavanja, nije moguće. Dakle, zaključujemo da oni posjetitelji koji se već nađu na Tvrđavi, moraju biti opsrkbljeni svim informacijama o onome što bi tamo mogli iskusiti. U tome im svakako dobro služe informacije prezentirane internetom i socijalnim mrežama. S formalne strane, ukoliko se turisti ipak obrate TONS-u, iskustvo koje će dobiti bit će tek djelomično. Naime, ova organizacija nema uposlene turističke vodiče nego ih angažira ugovorno. Jedna od klasičnih tura koja se nudi posjetiteljima velikoga grada na Dunavu je i tura obilaska Petrovaradinske tvrđave, no u nju nisu uključeni ulasci niti u jedan objekt. Da bi se objekti pogledali, potrebno je, čini se, uskladiti vrlo raznolika htijenja, mogućnosti i ljudske resurse. Kuća bana Jelačića još uvijek nije otvorena. Crkva svetog Jurja je otvorena samo kratko tijekom bogoslužja, koja su u njoj također rijetka, a o terminima se nije moguće informirati osim u neposrednom kontaktu s tutorom crkve i upraviteljem ove najsjevernije župe Srijemske biskupije. Isti je slučaj i s nešto udaljenijim svetištem Gospe Tekijske i pripadajućom izložbenom postavkom o njegovoj povijesti. Tekijsko svetište, zahvaljujući dogovoru negdašnjeg njegovog ravnatelja i voditelja, te gradskih turističkih službi ipak ima informativnu postaju koja, ispred crkve, pruža informacije na srpskom i engleskom jeziku. I na lijevoj obali Dunava postoje poteškoće, jer je crkva Imena Marijina silom prilika često zatvorena zbog učestalih krađa i obeščašćivanja sakralnog prostora. Izuzetak je nedjelja, kao i vrijeme svetih misa radnim danima.

U susret specifičnim potrebama turista iz Hrvatske, Petrovaradin ide donekle alternativnim, no, čini se, učinkovitim putem. O svojim iskustvima u svezi s privlačenjem i vođenjem ovih gostiju kazuje nam Petar Pifat, predsjednik HKPD-a Jelačić. On kaže da ova udruga od prije dvije godine dobiva pozive da bude domaćinom i vodi skupine koje dolaze u posjet Novom Sadu.

»Takvih posjeta, ponekad i vrlo velikih skupina, bude do desetak godišnje. Prihvatili smo tu ulogu, i osjetimo zadovoljstvo posjetitelja. Priča se razvila i potreba za stručnim vođenjem postoji, no osjećam da sam u njezinom razvitku usamljen. Događa se da naše crkve i udruge nisu pripremljene izići u susret potrebama turista«, kaže Pifat.

Ova udruga nudi rutu obilaska lokalnih katoličkih i hrvatskih znamenitosti, u dogovoru sa Srijemskom biskupijom te sa župom Imena Marijina.

»Osim preporučitelja iz Hrvatske, surađujemo i s hrvatskim udrugama iz Subotice i Tavankuta, pa posjetitelji koji kod njih dođu, na povratku ili pri odlasku za Suboticu, svraćaju na nekoliko sati u Petrovaradin. Tu ih dočekujemo, prezentiramo život i kulturu ovdašnjih Hrvata i vodimo u drugima teže dostupne objekte: crkvu Sv. Jurja, rodnu kuću bana Jelačića, kapelu Gospe od mira, svetište Gospe Tekijske, crkvu Imena Marijina i na grob Josifa Runjanina. Dobiju ponekad i kraću vokalno-instrumentalnu prezentaciju dijela crkvene glazbene baštine na orguljama. Ipak, kada sam spriječen, nemam zamjenu, jer gradski turistički vodiči ne znaju dovoljno o hrvatskoj i katoličkoj baštini, koja je u srži povijesti Petrovaradina i Novog Sada. Ni Srijemska biskupija takvima ne dopušta da tumače u crkvama, jer u svezi s tim ima loša iskustva«, kaže Pifat.

Suradnja turističke organizacije i Crkve

U Srijemskoj biskupiji neslužbeno su nam rekli da postoje i pozitivna ali i negativna iskustva u suradnji s turističkim agencijama, te skupinama posjetitelja koji u crkve svraćaju. Suradnju je potrebno intenzivirati, kažu u Turističkoj organizaciji Grada Novog Sada. Navode da su u nekoliko navrata pokušali surađivati s Katoličkom Crkvom i da još uvijek očekuju pozitivan odgovor koji će od Crkve značiti potpisivanje Protokola o poslovno-tehničkoj suradnji i definiranje uvjeta za posjete turista. Čini se da bi definiranje ponude za turiste od Crkve, kao i osnovni marketing te ponude bili dobri početni koraci, kao i ponuda autentičnih nabožnih predmeta, tiskovina i suvenira u samim pomenutim crkvama.

U Novom Sadu, prema podacima TONS-a, tijekom prvih 11 mjeseci 2018. godine zabilježeno je 423.000 noćenja, za trećinu više u odnosu na isto doba 2017. godine. Broj posjetitelja koji se službeno ne bilježe kao turisti daleko je veći. Dojam da je vrlo veliki broj njih zainteresiran za iskustvo koje nudi povijest ovdašnjih Hrvata i Katoličke crkve sigurno nije netočan. Za nadati se je da takav splet povoljnih okolnosti neće ostati još jedna priča o neiskorištenom potencijalu.

Marko Tucakov