Tema Tema

Smanjuju se i krše radna prava

Nastavlja se trend smanjivanja radničkih prava, generalni je zaključak istraživanja o radnim pravima, koje je Centar za razvoj sindikalizma proveo u Srbiji prošle godine uz financijsku podršku Međunarodnog centra Olof Palme.
Istraživanje pod nazivom »Zaštita i jačanje radnih prava – aktivnost radnika i organizacija civilnog društva« je realizirano prošle godine na uzorku od 2.500 radnika – 500 radnika na neodređeno vrijeme, 500 radnika na određeno vrijeme, 500 radnika zaposlenih na osnovu ugovora o djelu, putem ugovora o privremenim i povremenim poslovima, preko omladinskih i studentskih zadruga i preko agencija za lizing radnika, 500 radnika zaposlenih na crno, uključujući i sezonce i nadničare, kao i 500 nezaposlenih radnika koji traže zaposlenje. Istraživanje je realizirao istraživački tim kojim je rukovodio sociolog Srećko Mihailović, a u timu su bili politolozi dr. sc. Zoran Stojiljković, dr. sc. Maja Matinić, Miloš Mojsilović, pravnik dr. sc. Mario Reljanović te sociolozi Dušan Torbica i Gradimir Zajić.

Kršenje radnih prava

O suprotnosti dostojanstvenog i prekarnog rada, kao i o aktivnostima sindikata na tome da rad postane dostojanstveniji, govorili su u Beogradu na prvom predstavljanju rezultata Srećko Mihailović i Zoran Stojiljković (prekarnost rada se odnosi na nesigurnost i nestabilnost posla uz slabu zaštitu radnih prava).

»Veliki broj zaposlenih u Srbiji se svakodnevno susreće s kršenjem njihovih radnih prava i žive u strahu da će u narednih šest mjeseci ostati bez posla«, jedan je od rezultata istraživanja koji su prezentirani povodom Svjetskog dana dostojanstvenog rada, koji se obilježava 7. listopada. Stojiljković i Mihailović su tada iznijeli kako u Srbiji ne postoje validni podaci o broju radnika i njihovom radnom odnosu. Neplaćanje prekovremenog rada, strah od nadređenih, nedostatak odgovarajuće zaštite... samo su neki od problema s kojima se susreću radnici u Srbiji.

»Ako je preživljavanje cilj rada, onda dostojanstven rad nema nikakvog smisla. O njemu se može govoriti jedino onda kad on podrazumijeva nešto više od golog preživljavanja«, ocijenio je Mihalović.

Predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata Zoran Stojiljković je iznio kako značajan broj radnika u Srbiji nema povjerenja u institucije i sindikate, koji bi se trebali baviti njihovom zaštitom, te da veoma lako odustaju od bilo kakve žalbe na uvjete u kojima obavljaju posao.
»Koliko su radnici sigurni i u kojoj mjeri obavljaju posao u zdravoj i sigurnoj sredini govori i broj ljudi koji su poginuli na građevini. Zdrav radni ambijent podrazumijeva i mentalno zdravu sredinu u kojoj ne postoji mobing i u kojoj ne tjeraju ljude da potpisuju nešto što nikada ne bi«, ocijenio je Stojiljković, podsjetiviši da je poslednji Zakon o radu, pored ograničenja radničkih prava, podrazumijevao i umanjenje zarada od dva do tri posto.
»Postoji neka vrsta osiguranja u slučaju nezaposlenosti, a kod nas je njom obuhvaćeno svega deset posto nezaposlenih. Ljudi percipiraju da vlast vlada u korist kapitala, a ne u korist rada i njih samih. Najgore od svega jest to što je tek tri petine anketiranih nezadovoljno svojim sindikalnim i radnim pravima. To znači da četrdeset posto ljudi ne misli svojom glavom i ne shvaća koliko su zapravo ugroženi«, zaključio je.

Preporuke za izmjene zakona

Na temelju prijedloga koje su dali Mario Reljanović, Dušan Torbica i Srećko Mihailović istraživački tim je sumirao (i predstavio u prosincu u Media centru) bazične probleme koji utječu na nezavidno stanje radnih prava i visok stupanj prekarizacije rada u Srbiji. Oni se odnose kako na nedovoljna ili nefunkcionalna normativna rješenja, tako i na praksu primjene propisa ali i na politike socijalnih partnera. Na temelju toga sastavljene su i preporuke u cilju poboljšanja općeg položaja radnika, uspostavljanja vladavine prava i pravne sigurnosti i zaštićenosti, kao i punog ostvarivanja individualnih i kolektivnih prava radnika u skladu s međunarodnim standardima.

Prva preporuka je »proširenje pojma zaposlene osobe na privremene i povremene poslove i približavanje položaja radno angažiranih osoba položaju zaposlenih«. Naime, kritike na postojanje ugovora o privremenim i povremenim poslovima, kojim se »simulira« radni odnos u pogledu obveza radnika ali ne i u pogledu njegovih radnih prava, postoje već duže vrijeme i pojačavaju se kako se pojačava udio ovakvih ugovora. On je od vrijednosti ispod 1% tijekom osamdesetih godina došao do 10 do 15%. Autori ističu da dereguliranost samog ugovora nosi značajne mogućnosti za zloupotrebe koje se u praksi po pravilu i realiziraju, te smatraju da je krajnje vrijeme da se izmjenom Zakona o radu privremeni i povremeni poslovi uvedu u domenu radnog odnosa kratkog trajanja, s jednostavnijom procedurom prijave i odjave uposlenog. Tako bi se moglo regulirati u novom režimu da privremeni i povremeni poslovi podrazumijevaju radni odnos u trajanju kraćem od 30 dana, dok bi se za svako duže (ali ipak oročeno angažiranje) koristio ugovor o radu na određeno vrijeme. S druge strane, u dijelu Zakona o radu kojim se regulira rad van radnog odnosa, nužno je izvršiti izmjene kako bi se svim osobama koje se radno angažiraju dodijelila određena minimalna prava vezana za prirodu njihovog radnog angažiranja – makar kada je riječ o osnovnim pravilima koja se tiču radnog vremena, zarade, socijalnog osiguranja, kolektivnih prava.

Druga je preporuka »smanjenje zlouporaba postojećih odredbi Zakona o radu i sprječavanje njihovog izobičajavanja«. Naime, u normativnoj analizi je ustanovljeno kako postoje odredbe Zakona o radu koje se jednostavno krše od poslodavaca u takvom opsegu da se tijekom vremena može očekivati njihovo izobičajavanje. Ovdje je prije svega riječ o odredbama koje se odnose na minimalnu zaradu i ugovor o radu na određeno vrijeme. Pravilnom primjenom zakona i efikasnim nadzorom od strane inspekcije rada, uz nužno sankcioniranje poslodavaca bez obzira na opseg kršenja, ovakav trend bi se mogao preokrenuti. U protivnom je realno očekivati da će neka od osnovnih prava uposlenih i dalje biti značajno kršena a njihov rad prekariziran, bez obzira na stvarne potrebe poslodavca i konkretan način radnog angažiranja osobe.

Treća preporuka je »ukidanje Zakona o pojednostavljenom radnom angažiranju na sezonskim poslovima u pojedinim djelatnostima«. Ovaj propis donijet je u pokušaju da se regulira podrručje rada na crno u poljoprivrednim djelatnostima na sezonskim poslovima. Međutim, način reguliranja je takav da zapravo omogućava značajnu slobodu poslodavcima i ograničava prava angažiranih radnika, čak i gore nego kod rada na crno. Vrhunac takvog lošeg reguliranja jest mogućnost tzv. usmenog ugovora o angažiranju između angažirane osobe i poslodavca, koji će zasigurno u budućnosti predstavljati izuzetan izvor zloupotreba i dovesti do veće prekarizacije nego što je do sada zabilježena u ovim djelatnostima, smatraju predlagači.

Nadalje, autori smatraju kako je neophodno »donošenje Zakona o agencijama za privremeno zapošljavanje« kojim bi se uredio takozvani lizing zaposlenih. Ova kategorija zaposlenih, tvrde, spada u jednu od trenutno najugroženijih, a njihov broj se povećava. Osnovni problemi koji se javljaju jesu mogućnost zloupotreba, koja proizvodi niz negativnih posljedica u smislu diskriminacije, neriješenog radnopravnog statusa, nemogućnosti ostvarivanja niza individualnih i kolektivnih prava, kao i nemogućnosti efektivne i efikasne zaštite ovih radnika. Zakonski tekst bi morao obuhvatiti europsku regulativu, kao i Konvenciju 181 MOR o privatnim agencijama za zapošljavanje, navodi se u četvrtoj preporuci.

Inspekcija, odvjetnici, sindikati

U petoj preporuci inzistira se na »povećanju kapaciteta Inspektorata za rad, pojašnjenje i uvećanje njihovih nadležnosti i ovlašćenja«. To se odnosi na povećanje broja inspektora, bolje uvjete i veću zaštitu pri obavljanju inspekcijskog nadzora, te na detaljnije reguliranje njihovih nadležnosti i ovlaštenja.

U trenutku pisanja ove analize, navdoi se, u proceduri usvajanja pred Narodnom skupštinom Srbije nalazio se Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći čija sadržina, upravo suprotno njegovom nazivu i formalnom cilju donošenja, značajno ograničava mogućnosti pružanja besplatne pravne pomoći građanima i praktično daje monopol odvjetnicima na pružanje ovakve pomoći. Takav pristup zakonodavca pogodit će mnoge građane, a čini se najprije one najsiromašnije, navodi se u obrazloženju šeste preporuke. To se prije svega odnosi na specifičan položaj zaposlenog kao tužitelja, budući da je ironično tražiti od njega da plaća odvjetnika radi zastupanja i sve sudske takse koje je potrebno platiti kako bi uopće mogao dobiti pristup sudu, u slučajevima kada na primjer zaposleni tuži poslodavca zbog neisplaćivanja zarade ili nezakonitog umanjenja zarade, nezakonitog otkaza i tome slično.

Nadalje se predlaže »povećanje kapaciteta sindikata da se bave problemima svih radnika umjesto fokusiranja na radnike zaposlene na neodređeno vrijeme«. Iako su članarine važan izvor prihoda sindikata, iako je faktički osnovni cilj sindikalnog udruživanja dostizanje reprezentativnosti da bi se kolektivno pregovaralo s poslodavcima, sindikati moraju shvatiti da njihove funkcije u suvremenim uvjetima i aktualnim državnim politikama nisu dovoljne da zaštite radnike. Na taj način se stvara začarani krug nepovjerenja – radnici gube osjećaj za kolektivnost i kolegijalnost, zajedničke ciljeve i borbu; sindikate percipiraju kao birokratizirane i politizirane mašinerije koje ne mogu načiniti promjenu na bolje u njihovom konkretnom slučaju. Rezultati takvog viđenja sindikata od strane radnika su poražavajući, jer sindikati gube članstvo a samim tim i formalnu i faktičku moć utjecaja na poslodavce i državu. To opet dovodi da jačeg fokusiranja sindikata na preživljavanje, prije nego na načine na koje mogu pomoći zaposlenima, navodi se među ostalim u obrazloženju sedme preporuke.

Odblokirati socijalni dijalog

Još jedno važno pitanje koje može utjecati na smanjenje prekarizacije jest razvoj socijalnog dijaloga, odnosno »odblokiranje socijalnog dijaloga i stvaranje kulture socijalnog dijaloga«. Ovdje su autori istakli probleme koji nastaju kroz pokušaje reprezentativnih sindikata da obrane svoj privilegirani položaj, ali i zbog veoma negativne politike države prema socijalnom dijalogu. Prvo se ogleda kroz blokadu Odbora za utvrđivanje reprezentativnosti. Drugo se ogleda najprije kroz izravno miješanje države u zaključene kolektivne ugovore (ukidanje svih kolektivnih ugovora 2014. godine); potom i kroz otvoreno svrstavanje na stranu jednog broja poslodavaca (tzv. stranih investitora) koji dobijaju ne samo preferencijalan položaj u međunarodnim ugovorima i propisima države već i u provođenju svakodnevne politike – često u situacijama kada državni dužnosnici otvoreno brane poslodavce za koje je nesumnjivo uvtrđeno da krše zakone. U takvom ozračju ovi poslodavci nemaju nikakav poticaj za udruživanje i vođenje socijalnog dijaloga. Naprotiv, oni po pravilu čine sve da izbjegnu bilo kakav kontakt s drugim socijalnim partnerima, uključujući i aktivno sprječavanje kolektivnog pregovaranja i sindikalnog udruživanja. Ovakva situacija je neodrživa i mora se riješiti najprije izmjenama zakona a potom i izmjenama državnih politika, tako da se pruži realna šansa socijalnom dijalogu i svi njegovi akteri promatraju i tretiraju kao ravnopravni, smatraju autori.

U posljednjoj, devetoj preporuci, autori se zalažu za »detaljnije, suvremeno reguliranje pojedinih kolektivnih prava«. To su prvenstveno pravo na udruživanje te pravo na štrajk. Postojeći Zakon o štrajku sadrži relativno dobra rešenja, ali je općenito zastario i nedorječen, smatraju autori ističući kao naročito sporna pitanja koja se tiču minimuma procesa rada u posebnom režimu štrajka. Cijeli institut štrajka je, smatraju, postavljen suviše rigidno što dovodi do kolektivnih sporova povodom zakonitosti štrajkova, tako i do destimulacije zaposlenih da uopće razmišljaju o štrajku kao sredstvu kolektivne borbe za radnička prava.

Također, autori podsjećaju i na pravo na sudjelovanje uposlenih u upravljanju, koje je nakon završetka razdoblja samoupravljanja anatemizirano i potpuno zaboravljeno, dajući zaposlenima samo minimalne formalne mogućnosti da sudjeluju u radu poslodavca putem savjeta uposlenih, što je opcija koju oni uglavnom ni ne koriste. Iako je ovo pravo daleko razvijenije u mnogim državama, ukljujući i one s tradicionalnim kapitalističkim odnosima, zakonodavac u Srbiji mu nije posvetio gotovo nikakvu pažnju u Zakonu o radu. Ispravljanjem ovog propusta će zaposleni svakako moći unaprijediti svoj položaj kod poslodavca, tvrde autori preporuka.

Sindikati i civilne organizacije u obrani prava

Među subjekte aktiviteta za obranu, dosljedno provođenje ali i proširenje radnih prava osim samih radnika, autori ubrajaju sindikalne organizacije i organizacije civilnog društva koje se bave radničkim i sindikalnim pitanjima.

Autori smatraju kako je jedan od ključnih uvjeta za aktiviranje radnika, sindikata i organizacija civilnog društva povjerenje radnika u ova dva tipa radničkih organizacija. Istraživanje ne govori o nekom većem povjerenju radnika u sindikate, a gotovo da je potpuno isto i u slučaju organizacija civilnog društva. Veliko povjerenje radnika na neodređeno vrijeme u sindikate imaju 9% radnika, osrednje povjerenje ima 32%, a nikakvo ili malo povjerenje ima 59% radnika. Povjerenje u sindikate u drugim grupama radnika je još katastrofalnije, a najmanje je kod nadničara: veliko povjerenje ima 2% radnika, osrednje 16%, a malo ili nikakvo čak 82%. Ukupno uzevši, navodi se u istraživanju, jedino radnici u radnom odnosu na neodređeno vrijeme (ipak) imaju dovoljno povjerenja u sindikate kako bi ovi mogli započeti ozbiljniju aktivnost na planu obrane i širenja radničkih prava. Dvije petine ovih radnika (41%) imaju barem osrednje povjerenje u sindikate, a nepune dvije petine (37%) ima uglavnom osrednje povjerenje u organizacije civilnog društva koje se bave radničkim i sindikalnim pitanjima.

Pitanje rada je političko pitanje

U ovom kontekstu autori su iznijeli niz ideja za aktivniji odnos sindikata i organizacija civilnog društva prema borbi za dosljedno poštovanje radničkih prava i za dostojanstveni rad i život. Kao prvo, predlažu »repolitizaciju sindikata i izgradnju političke moći i političkog kredibiliteta sindikata«. Naime, ističu autori, depolitizacija sindikata u Srbiji je rezultat uspješnog djelovanja zastupnika neoliberalnog shvaćanja politike u okviru opće kolonizacije svijeta života od strane politike. »Pod geslom 'sve je politika, a politikom se mogu baviti samo političari' izabrani na inače ne-slobodnim i ne-poštenim izborima, sindikati su, kao i drugi subjekti javnog života, izbačeni iz politike. Vrijeme je za povratak. Vrijeme je za shvaćanje da je pitanje rada i njegove prekarizacije, da je pitanje nadnice – političko pitanje«, navodi se u istraživanju.

Nadalje se ističe kako »nema građanstva ako postoji dioba na građane i radnike«, ako sindikati nisu radničke organizacije već organizacije radničke elite nema pravog sindikalnog djelovanja, te se ističe kako je nužno da se sindikalno organiziranje i djelovanje proširi na sve one koje oficijelno Europska zajednica i domaća politika i statistika smatraju zaposlenim radnicima. »Ako je zaposlen onaj radnik koji je u posljednjih tjedan dana radio ma i jedan sat za neku nadoknadu, onda ne može ni takav radnik biti izuzet od sindikalnog organiziranja«, navodi se.

Također, smatraju autori, nužno je razgraničenje sa »žutim sindikatima«, odnosno oni koje poslodavci osnivaju. »Znaju se ‘žuti sindikati’ u svim većim tvrtkama i treba javno saopćiti njihov popis, kao što treba objaviti i popis sindikalnih lidera koji u pojedinim tvrtkama od gazde primaju dvostruku plaću ili barem veću plaću samo zato što su sindikalni lideri«, navode autori.

Kritičko preispitivanje sindikata

Autori smatraju kako kriza u kojoj se sindikati danas nalaze traže od njih da preispitaju svoje programe, svoju organiziranost i svoje djelovanje. »Koji su današnji primarni ciljevi sindikata, kojim sredstvima se mogu ostvariti i s kakvim radom? Kako sindikati mogu povećati svoju moć, kako mogu postati kredibilni u očima članova, radnika i građana? Kako sindikati da postanu radničke organizacije u kojima radnici vide mogućnosti za ostvarivanje vlastitih kolektivnih, pa i pojedinačnih interesa? Kako doći do toga da radnici u sindikatima prepoznaju svoj interes? Nitko drugi ove poslove neće obaviti u ime sindikata, to je njihov posao. Ako neki sindikati iz političkih razloga izbjegavaju svaku kritiku vlasti a pogotovo, ne daj Bože, sukob s vlašću oko radničkih prava, kako se onda može očekivati kredibilitet ovih organizacija« pitanja su koja traže odgovor.

Autori također smatraju kako je ponovno došlo vrijeme da sindikati traže saveznike u civilnom društvu prije svega, ali i da ne treba isključivati ni mogućnost političkih saveza, bez obzira na dosadašnja loša iskustva. Također se zalažu za sindikalno jedinstvo oko radničkih prava i zajedničke akcije, ističući da su sadašnji međuodnosi sindikata katastrofalni, »a oni su takvi čak iako nema svađe i pizme, dovoljno je da sindikati ne surađuju pa da bude katastrofa po same sindikate i po radnika«. Zbog toga, smatraju, nužno je započeti (ponovno) preispitivanje mogućnosti za pronalaženje »zajedničkog imenitelja«, a to su – radnička prava njihova obrana, poštovanje i širenje.

Konkretno, autori smatraju da se sindikati zajedno trebaju zalagati za izmjenu postojećih kriterija i procedura za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata i udruga poslodavaca za sudjelovanje u tripartitnim pregovorima na svim nivoima. Zatim predlažu osnivanje mreže za zaštitu, poštovanje i širenje radničkih i sindikalnih prava u kojoj bi se trebali naći svi sindikati i sve organizacije civilnog društva koje se bave radničkim i sindikalnim pitanjima.

Priredila: Jasminka Dulić

Najava događaja

09.02.2019 - Gupčev bal u Tavankutu

HKPD Matija Gubec iz Tavankuta organizira XI. Gupčev bal, koji će biti održan 9. veljače, u sportskoj dvorani Osnovne škole Matija Gubec u Donjem Tavankutu. Za dobru zabavu pobrinut će se tamburaški sastav Biseri iz Subotice i klapa Levanda iz Zagreba. Cijena ulaznice, u koju su uračunati večera i konzumacija pića, je 1.800 dinara. Ulaznice za bal se mogu rezervirati do 1. veljače na broj: 064/201-5274. Početak bala je u 19 sati.

26.01.2019 - Veliko prelo u Subotici

HKC Bunjevačko kolo organizira Veliko prelo 2019. koje će biti održano u subotu, 26. siječnja, u dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici, s početkom u 19 sati. Cijena ulaznice je 2.400 dinara. U cijenu je uključena večera (krumpirača....), piće tijekom večeri i za desert – fanki (krafne).

U programu će sudjelovati Veliki preljski tamburaški orkestar koji sačinjavaju ansambli Ravnica, Biseri i Ruže te članovi folklornog odjela HKC-a Bunjevačko kolo. Tijekom večeri bit će pročitana najljepša Preljska pisma a birat će se birana i najljepša prelja s pratiljama. Organizatori najavljuju i bogatu tombolu.

Sve dodatne informacije možete dobiti u Uredu HKC-a Bunjevačko kolo ili na telefon: 024/55-55-89.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay