Intervju

Žene su postale nositeljice društvenih promjena

Znak slabosti i nedostatka samopouzdanja muškarca je strah od suočavanja, pa čak i razgovora sa ženom čija moć leži u svestranom poznavanju obaju svjetova: ženskoga i muškoga, a koja to svoje poznavanje dijeli, nesebično umnaža, pomažući obama svjetovima da se bolje razumiju. Ako muškarac prizna taj strah, je li on manje muškarac? Priznaje li da zapravo on pripada »slabijem spolu«? Ili, s druge strane, takav muškarac pokušava ispravno razumjeti ovaj planet, nadasve ženski, kojemu je čak i ime ženskoga roda? Priznajem, dakle – uplašio sam se! No želja da za naš tjednik razgovaram s damom koja je uvijek spremna pomoći, uz osmijeh (i muškarcima) razumjeti ženski svijet bila je veća od straha.

Lidija Ćulibrk (rođ. Čoban) rođena je u Baču 1963. godine. Studij psihologije završila je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, a specijalizaciju na Medicinskom fakultetu, stekavši zvanje specijalistice zdravstvene psihologije. Radila je potom više od desetljeća kao psiholog u Kliničkom centru Vojvodine, na Institutu za neurologiju, psihijatriju i mentalno zdravlje. Od 1999. je urednica magazina kod vodećeg regionalnog nakladnika Color Press Groupa da bi od 2001. došla na mjesto urednice magazina Lepota&Zdravlje koji je danas, kako kaže, najrelevantniji magazin na tržištu u Srbiji i u regiji i izlazi pod istim imenom u svim državama bivše Jugoslavije. Lepota&Zdravlje je, po riječima Ćulibrk, jedini regionalni brand koji se kreira po istoj licenci i prodaje u svih šest država – jednak a opet drugačiji i prilagođen njihovim različitostima. Kao urednica magazina uključena je u različite projekte uglavnom usmjerene osnaživanju žena. Jedan od njih je i organiziranje konferencija Pro-Femina, koju je osmislila i koja se šestu godinu za redom održava okupljajući žene iz cijele regije. Majka je dvoje odrasle djece.

Žene koje žive na selu još uvijek traže mogućnost da se društveno ostvare, i to u značajno složenijim i nepovoljnijim okolnostima od žena koje žive u gradovima. Kako gledate na pokušaje da se udrugama žena, koje su popularni oblici aktvizma u seoskim sredinama, afirmira žensko stvaralaštvo? Nekad se čini da je »domaća radinost« i njezino predstavljanje tradicionalno rezervirano za starije generacije žena.

U posljednje vrijeme svjedoci smo da dosta mladih žena osniva svoje udruge i male proizvodne pogone, gdje na moderan način tretiraju raznorodne »ruralne kapacitete«, počevši od tradicije pa do poljoprivrednih proizvoda. Mali proizvođači hrane plasiraju svoje proizvode na sve veća tržišta i vrlo značajnu ulogu u kreiranju proizvoda imaju žene. Sličan je primjer i iz područja ugostiteljstva, gdje u vidu malih gospodarstava moderne kućanice nude »bijeg iz grada« i uživanje u čarima prirode, pa čak i rada u prirodi. Tijekom razdoblja radova na njivi i u vrtu, oni zapošljavaju, ugošćuju i osiguravaju volenterska iskustva. Posljednjih godina je prisutan i trend okretanja turizma ka domaćim destinacijama, što je i financijski i ekološki opravdano i također daje mogućnost ženama iz ruralnih sredina da oprobaju svoj poduzetnički duh i kreativnost. Jedino ekonomsko osnaživanje žena može pridonijeti većem društvenom angažmanu i stvaralaštvu u drugim područjima.

Aktivizam mladih, posebno u gradskim sredinama, vezan je više za djevojke nego za momke. One nose programe najaktivnijih udruga, pokreću društvene procese i fizički se angažiraju u pokretanju društvenih promjena. Zbog čega je to tako? Čemu, u domeni društvenog aktivizma, djevojke mogu naučiti momke?

Emancipacija je donijela još jednu ulogu za ženu, a to je uloga nositeljice promjena. Nedavno sam razgovarala s kolegicom psihologinjom o tome kako žene u više slučajeva iniciraju razvod nego muškarci. Nekada je to bilo nezamislivo. Danas to govori o tome da, počevši od te mikro ćelije društva – para – pa ka većim društvenim formatima, žena je ta koja, ako baš nije egzistencijalno prinuđena da bude pasivna, želi mijenjati stvari na bolje. Multitasking, o kome često govorimo, i pritisak s kojim se žene nose usljed paralelnog funkcioniranja na poslu i u društvenim aktivnostima, a s druge strane u kućanstvu i obitelji, donio je velike promjene u kvaliteti ženskog mentalnog sklopa. Kada se jedna »vrsta« – žene, u dugom razdoblju, izlaže teškim okolnostima života, ona ima priliku napredovati. Tako napreduju žene, to će se doslovno moći »mjeriti« na staničnoj razini, na razini neurona i sinapsi u mozgu. Govorim o dugoročnom procesu transformacije žene. Muškarci nisu u takvoj situaciji. Plašim se da zbog toga mogu staginirati, o čemu se već danas mnogo govori, kao i da pridonose i dalje lošim globalnim rješenjima kada su na visokim dužnostima (a najčešće jesu), koja će dovoditi do daljih međunarodnih sukoba, netolerancije i uništavanja prirode i planeta.

Svjedoci smo različitih pokušaja sagledavanja demografske situacije i pogrešaka nositelja vlasti prilikom kreiranja svrsishdne obiteljske politike. Kako se žene u Srbiji danas nose s izazovima roditeljstva? Ima li promotivnih slogana ili novčanih roditeljskih dodataka koji mogu donijeti promjene u negativnim populacijskim trendovima?

Mislim da su i slogani i koncept financijske pomoći u ovom trenutku potpuno pogrešni. Svi inzistiraju na promjeni populacijskog trenda, ali se nitko time ne bavi ozbiljno jer naprosto ne sagledava kolike su razmjere problema. Što ako se mladi u budućnosti budu i dalje okretali ka karijeri ili egocentričnim uživanjima i životu bez dodatnih obveza koje stvaraju djeca, što ako parovi budu imali još drastičnije probleme prilikom začeća nego što je to danas, što ako partnerstvo i obitelj više ne budu najveća vrijednost kao što je to bilo nekada, pa i parova bude sve manje? Kada bi tako gledali na stvari, tada bi oni koji su kompetentni da odlučuju shvatili da se populacijska politika treba kreirati na nekom drugom mjestu, a ne na mjestu rađanja trećeg i četvrtog djeteta. Populacijska se politika treba kreirati u predškolskim ustanovama, gdje bi se djeca učila da su bliskost i ljubav veće vrijednosti od uspjeha i novca; da je briga o prirodi i vlastitom okruženju vrednija od posjedovanja brendiranih predmeta. Tako bi se dugoročno podizala populacija čije bi prirodno ponašanje dovelo do pozitivne populacijske bilance, jer svaka instatna metoda može riješiti problem tek privremeno.

Jesu li mladi koje žele karijeru i »pristojan život« ostvariti u Srbiji naivni? Često je, naime, to osjećaj onih koji (još uvijek) nisu odlučili pokušati ove dvije stvari učiniti izvan zemlje. Kako, zapravo, ne otići i ima li promoviranje kulture ostanka u zavičaju uopće smisla?

Naravno da ima smisla živjeti u Srbiji, jer je život u ovoj zemlji pun izazova za rast i razvoj individue. Pitanje je što želite postići! Ako ste talentirani fizičar ili astronom i ako će svijet izgubiti ako se vaš talent ne iskoristi, teško da je ovo zemlja za vas. Ako vam za »pristojan život« nisu potrebne jahte, vile i bentley, možete pokušati živjeti i ovdje. To će svakako pokrenuti sve vaše potencijale, suočiti vas s nizom nemogućnosti i neuspjesima. Ali, takav je život, od toga se raste! Važno je da u svemu tome ostanete dosljedni svojim vrijednostima. Ako to možete, super – vi ste heroj! Ako to ne možete, onda trebate biti svjesni da je vaš sustav vrijednosti u krizi i potražiti zemlju koja će biti manje »izazovna«. I, da... u kojoj će uživati vaši potomci, jer prva generacija emigranata uvijek, na ovaj ili onaj način, plati cijenu boljeg života svojih nasljednika. Mislim da je i takav izbor u redu. Možemo na cijeli planet gledati kao na naš dom. Narodi i pojedinci su se selili i migrirali u cijeloj ljudskoj povijesti. Obje opcije su potpuno u redu. Ja imam dvoje odrasle djece koja su dio školovanja i početak karijere imali u inozemstvu, pa su se vratili ovdje i nose se sa svim onim s čime se svi nosimo. To ih čini jačim i stabilnijim. To ne znači da to mora biti njihova konačna odluka. Ne morate robovati »konačnim odlukama«. Možete pokušati jedno, pokušati drugo, predomisliti se... Sve te promjene čine život i on nigdje nije samo ružičast. Važno je prepoznati ono dobro i onaj blagoslov koji donosi svaki trenutak u kom smo živi, gdje god da smo.

Lepota&Zdravlje je jedan od najprodavanijih lifestyle magazina u Srbiji. Koliko vaše prosječne čitateljice financijski mogu pratiti životne stilove koji se predstavljaju u magazinu?

Prije svega želim napomenuti da sam časopis košta 99 dinara i vjerujem da je to najvrjednija stvar kada se pogleda odnos proizvoda i onoga što nudi i cijene. Vrlo nam je stalo do toga da budemo dostupni. Upravo tako smo postali i utjecajni. Ne možete biti utjecajni ako izlazite u par tisuća primjeraka, makar kakvu kvalitetu da nudite. To je kao kada visokoobrazovanoj publici koja obožava klasičnu glazbu pišete o klasičnoj glazbi. Oni bi je svakako slušali, s vama ili bez vas! Što se samog životnog stila tiče, mi propagiramo prvenstveno zdrav život, rekreaciju, pravilnu ishranu, odlaske na preventivne preglede, mentalno zdravlje i psihološku ravnotežu. Sve se to može realizirati na različite načine. Možete misliti o tome na vrijeme pa zakazati preglede u obližnjem domu zdravlja na koje se, doduše, čeka tri mjeseca, a možete otići na kliniku Meyo na totalni »remont«. Dakle, važne su nam poruke i vrijednosti prvog reda. Ono što u prvi mah djeluje kao primarno u magazinu, a to je moda i kozmetika, je prvenstveno teaser koji nam pomaže da ženu zainteresiramo i privučemo, a potom da joj osim toga što je lijepo, lako i lepršavo ponudimo još nešto. Kao što sam rekla, oni koji su vrhunski obrazovani, situirani, osviješteni, odgovorni i brinu o svemu – ne trebaju nas. Trebaju nas žene koje nemaju mnogo vremena za sebe i uzet će magazin da ga prelistaju. Mi im tada kažemo: »U redu je da imate novu haljinu i lijepu frizuru ako želite i možete si to priuštiti, ali ovo je mjesec borbe protiv raka dojke, pogledajte kakve odnose imate, kakav je baš brak, kako podižete djecu, kad ste posljednji put bili fizički aktivni, kako se hranite. Jer, to je stvarno važno«.

Zašto muškarci čitaju časopise namijenjene ženama?

Zato što ih zanimaju žene. Zar ženski svet nije čaroban?

Javno kažete da ste ponosni na svoje podrijetlo. Kako u konglomeraciji identiteta, stilova i njihovih ponuda koja odlikuje okruženje u kojem živimo, u današnjem vremenu sačuvati svijest o svom nacionalnom identitetu i pripadnosti zajednici?

Identitet i pripadnost su osjetljive kategorije. Moraju biti i čvrste i fragilne, u isto vrijeme. To je komplicirano. Složeni nacionalni identiteti kakav je moj i moje obitelji, još više moje djece, je najbolja opcija jer spjrečava ljude da »zastrane«. Također, omogućava vam otvorenost prema drugim identitetima i zdravu razmjenu »dobara«.

Što Vas vraća i privlači rodnom Baču?

U Baču sam rođena i živjela sve do početka studija. Čitav svoj odrasli život sam formirala u Novom Sadu, istovremeno i pripadajući i ne pripadajući toj urbanoj, odnosno onoj ruralnoj sredini. Volim Vojvodinu, put kroz Bačku, Bač kakav je nekad bio i kakav je sada u smislu trajnih kulturnih, povijesnih i prirodnih vrijednosti. Tužno je vidjeti da su svi ljudi koji su mogli, kao i ja, otišli iz njega u razvijenije sredine, ali nikad se ne zna što donosi budućnost. Razvoj nije lineran pa ni zaostajanje u razvoju. Gdje god je plodna zemlja u kombinaciji s vodom, tu je i potencijal za budućnost.

Intervju vodio: Marko Tucakov