Tema Tema

Splet tradicije i suvremenosti

U suvremenom svijetu većina zemalja kalendarsku godinu računa po gregorijanskom kalendaru, a prema kojemu Nova godina počinje od 1. siječnja. Međutim, iako cijeli svijet formalno novu kalendarsku godinu računa od 1. siječnja, početak godine se u različitim kulturama ne podudara s navedenim datumom. Također, razlikuje se i početak računanja vremena, a koji se kršćanskoj tradiciji vezuje za rođenje Isusa Krista. Tijekom povijesti se proračun točnog datuma Isusova rođenja više puta mijenjao, pa se sukladno tome mijenjao i datum koji je označavao početak nove kalendarske godine (najprije se smatralo kako je Isus rođen 25. prosinca, a drugi put da je rođen 1. siječnja).

Nova godina u Hrvata

U vrijeme kada su Hrvati prihvatili kršćanstvo, datum Isusovog rođenja i prvi dan Nove godine slavljeni su zajedno, 25. prosinca. Međutim, u 17. stoljeću većina europskih zemalja vratila je početak kalendarske godine na 1. siječnja, kao što je to bilo u rimsko vrijeme, a Božić se nastavio slaviti 25. prosinca. Narod je ponekad slijedio promjene kalendara pomičući i svoje običaje, a ponekad ustrajao na starim navikama. Jedan od takvih primjera je i Badnjak/Božić koji se u narodnoj tradiciji prepliće s Novom godinom, a o čemu svjedoči i naziv mali ili mladi Božić za Novu godinu. Također, svima nam je poznata hrvatska božićna pjesma Narodi nam se kralj nebeski koji o Božiću govori kao o novom ljetu. U tom smislu Antunović navodi kako je kod Bunjevaca na Mladi Božić bio običaj da se ponovno upali svijeća koja se palila na badnju večer, da domaćin nazdravi i polije vino po božićnjaku koji bi se nakon toga podijelio na onoliko dijelova koliko je članova obitelji. Međutim, mnoge od narodnih tradicija zimskog ciklusa sežu daleko dalje od kršćanskih, te se mogu povezati s onima specifičnim za obrede svetkovanja dana rođenja nepobjediva sunca koje je poznavao cijeli antički svijet, a to su: istaknuta uloga vegetacije (zelenilo, borova grančica), svjetlost (svijeće, krijesovi, i dr.), darivanje i čestitanje. Ove tradicije zadržale su se do danas iako su u međuvremenu mijenjale značenje i formu.

Socijalistički praznik

Često se može čuti mišljenje kako je na prostorima bivše SFRJ proslava Nove godine ljudima nametnuta umjesto proslave Božića. Izgon Božića iz javne sfere može se promatrati iz konteksta značenja, odnosno simbola, a koji su uvijek u funkciji društvene moći. Naime, iako je proslava Božića u narodu imala dugu tradiciju, ona je ipak bila u nadležnosti crkve, a koja je u tadašnjem političkom trenutku bila percipirana kao opozicija komunističkom poretku. Dakle, postojeće simbole i značenja Božića kao tradicije, trebalo se staviti u novi konetkst. Zna se kako je Božić praznik koji okuplja obitelj - sukladno tome organizirane su masovne proslave koje su trebale okupiti ljude i naglasiti njihovu sličnost i zajedničku baštinu. Tradicija ukrašavanja bora- zelenih grančica je zadržana - međutim drvce se u novim uvjetima ukrašavalo za Novu godinu. Također zadržan je segment darivanja djece s tom razlikom što darove pod borom nisu ostavljali nevidljivi Djed Božićnjak ili mali Isus, već su ih djeca primala javno nakon organiziranog novogodišnjeg programa. Iako je održavanjem masovnih novogodišnjih programa uspostavljena sekularna ceremonija, Božić kao vjerski praznik ipak nije zaboravljen, nego je u vrijeme socijalizma potisnut u privatnu sferu.

Tradicije vezane uz doček 

Javni dočeci Nove godine u različitim ugostiteljskim objektima, na našim prostorima počeli su nakon Drugog svjetskog rata. Danas se, osim u zatvorenim prostorima Nova godina širom svijeta dočekuje i u javnom prostoru: trgovima, parkovima, plažama i dr. Primjerice, svjetski su poznati dočeci Nove godine na Time Square u New Yorku ili na plaži Copacabani u Brazilu na kojima se okupe stotine tisuća ljudi. Dočeke na otvorenom danas, uz pjesmu i slavlje, organizira svaki veći grad, a budući da simbolički Nova godina predstavlja obnavljanje života i slavljenje regeneracije, trebalo bi je dočekati u najboljem raspoloženju uz glazbu i veselje.

Od Nove godine očekuje se da bude bolja nego prethodna: više ljubavi, novca, uroda na poljima, zdravlja i sreće, pa se radi toga uz doček vezuje niz vjerovanja i tradicija koje bi trebale osigurati očekivanja ili pak otjerati zlo. Primjerice, čestitanje i ljubljenje u polnoć treba donijeti emotivnu povezanost i bliskost s tim osobama. Blagostanje se osigurava tako što se u Novu godinu ne bi smjelo ući s dugovima, a blagdanski stol treba biti pun hrane. Vjeruje se kako se za Novu godinu treba jesti prasetinu, jer je prase dinamično i to donosi prosperitet. U Novu godinu treba ući u nečem novom kako bi se cijele godine obnavljali, a crvena garderoba bi trebala jamčiti sreću u ljubavi. Takaođer, na staru godinu treba otvoriti prozore kako bi ona lakše otišla i stvarati buku kako bi otjerali zle duhove.

Zadnji dan u godini (31. prosinca) Bunjevci zovu svrgodine, a u prošlosti se vjerovalo se kako na ovaj dan ne bi trebalo nigdje ići kako bi se sve dobro ili loše svršilo kod kuće. Način na koji bi protekao prvi dan nove godine, smatrali su svojevrsnim pretkazanjem za cijelu godinu. Naime, smatrali su da će cijela godina biti takva kakav je prvi dan u godini. Kako bi svim ukućanima osigurali zdravlje i dobro u novoj godini, rasjekli bi jednu od jabuka koja je od Božića bila na stolu i podijelili ukućanima, drugu bi pak podijelili konjima, a treću ostaloj stoki.

Svaka nova godina dobra je prigoda za novi početak – otvaranje novoga lista u životu. U nju ulazimo s odlukama za koje smatramo kako će nam život učiniti boljim i sretnijim, pa neka tako bude u nastupajućoj 2019. godini.

Aleksandra Prćić

 


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay