Intervju Intervju

Jesu li nam sveučilišta potrebna?

Životni put profesora Zorana Primorca (1956.) vodio je od rodne Bačke do kršne Hercegovine. Taj put dobro poznaje. Na obje postaje zastajao je u nekoliko razdoblja svoje karijere i vraćao se i jednoj i drugoj. Konačno, nakon stjecanja akademskog znanja u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani (gdje je doktorirao iz filozofije znanosti), glavnina njegove znanstvene karijere odvija se u Mostaru. Na tamnošnjem Pedagoškom fakultetu ovaj rođeni Bezdanac je bio asistent, pročelnik Odjela za matematiku i fiziku s informatikom, prodekan za nastavu, a od 2005. do 2013. godine i dekan na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti. U posljednjih pet godina ravnatelj je Instituta za turizam i okoliš u Mostaru. Autor je brojnih knjiga i sveučilišnih udžbenika iz područja fizike, filozofije znanosti, pedagogije i neumoran (uspješan) prenositelj ljubavi prema znanosti na mlade. Intervju sa svojim nekadašnjim profesorom fizike, tada alternativnoga držanja, duge kose, zagledanog u daljinu, njegov bivši đak morao je započeti pitanjem na koje nikada, kao »dvojkaš« iz fizike, nije našao odgovor.

Zašto voljeti fiziku? Kako je zavoljeti i živjeti za nju i sa njom?

Da bi se nešto »voljelo« ono se mora poznavati, a da bi se fizika, pa i ostale znanosti, poznavale potrebno je mnogo učenja i truda. Mislim kako ovdje leži odgovor zašto mnogi učenici, studenti ili obični ljudi »ne vole« fiziku, matematiku ili neku drugu »dosadnu« znanost. Znamo kako je zavoljeti, ali zašto je voljeti to je dobro pitanje. Ono što fiziku izdvaja od ostalih znanosti jest njena važnost. Fizika nije samo prva po nastanku, jer je suvremena znanost nastala je onog trenutka kada je Isaac Newton objavio svoje poznato djelo »Philosophiae Naturalis Principia Mathematica« 1687. godine, u kojemu je udario temelje fizike, a samim tim i suvremenoj znanosti uopće, a sve ostale znanosti su nastale iz opće fizike kao specijalizirana područja ili su nastale po uzoru na nju. Ona je prvotna i zbog još jedne činjenice: predmeta proučavanja fizike, a to su fundamentalni zakoni prirode iz koje proizlaze svi ostali zakoni. Dakle, onaj koji ljubi znanje i spoznaju, tko stremi ka spoznaji svijeta mora voljeti fiziku. No, onaj tko želi živjeti s njom i za nju mora biti »ludo« zaljubljen u fiziku. Poznati fizičar W. Heisenberg je rekao, parafraziram, »fizikom se bave intelektualno hrabri ljudi koji su dokoni i bogati«. Mislim kako ova Heisenbergova pošalica govori mnogo toga, a i objašnjava činjenicu zašto imamo tako malo studenata iz fizike, a vjerujem kako je takva situacija i u Srbiji, jer traži mnogo intelektualnog napora koji nije praćen odgovarajućom financijskom satisfakcijom. Mladi ljudi su »pometeni« brzo su shvatili ili su ih brzo naučili da se od »ljubavi ne živi«.

Zašto teme i vijesti o znanosti u »medijskom društvu« bivaju već dugo vremena u sjeni tema koje nam se nameću kao životno bitne, a u stvari teško da imaju neposredne veze s našim životima?

Staru ulogu prijenosnika informacija mediji su nadogradili poslom uspostavljanja novih horizonata businessa, propagande, zavođenja i manipuliranja. Pod izlikom ekonomskih nužnosti, mediji se spuštaju do razina podsvijesti ljudi, te na toj razini obavljaju svoje nove zadaće. Mediji su danas jedan od bitnih elemenata uspostavljanja nove društvenosti; one su forme u koje smo zaronjeni, posredovanja koje nas oblikuje svojim programima programiranja i predstavljaju sredstvo kroz koje danas jesmo to što jesmo i kako jesmo. Novinari su, pak, uronjeni u proizvodnju informacija za tržište, nemaju vremena, volje, potrebe sudjelovati u promišljanju dubinskog utjecaja formi medija na današnjeg konzumenta. Težište u uređivačkoj politici je proizvodnja potrošača, stoga se marketing previše upleo u uređivačku politiku, ali najgore je to što je iz medija potisnuta edukacija. Prije je osnovna formula novinarstva bila informirati, educirati i zabavljati, a danas je u prvi plan stavljena zabava koja proizvodi potrošača, manipulira građanima i u konačnici stvara njihovu bezvoljnost da se bave našom zajedničkom i svojom vlastitom sudbinom. Ni znanstvena zajednica nije imuna od društvene ovisnosti, jer je i sama sociološki fenomen i predstavlja formalizirani i auto-regulirani svijet. Akademska zajednica je glavni stvaralac novih znanstvenih spoznaja i osnovna veza sa znanošću u svijetu. Međutim, akademske su organizacije razmjerno »trome« u smislu komuniciranja svojih rezultata prema široj javnosti. Najveći problem je u tome što se znanost koristi formaliziranim jezikom koji obični čitatelj uglavnom ne posjeduje ili posjeduje u nedovoljnoj mjeri. Ono što prividno spašava stvar jest činjenica kako u osnovi znanstvenog diskursa figurira naravni jezik, ali i tu postoji zamka jer i ako ta dva jezika koriste, primjerice iste riječi, oni imaju istu formu ali ne govore isto, odnosno imaju isto značenje ali ne i isti smisao. Ova razlika jedan je od najvećih problema u popularizaciji znanosti koji se pojavljuje pred novinarima.

A jesu li novinari dovoljno educirani za približavanje znanosti široj javnosti?

Uz časne iznimke, znanošću se bave novinari koji nisu educirani za znanost, koji ju ne znaju približiti široj javnosti, koji u trci za senzacionalizmom često završe ili u banalizaciji ili u mistifikaciji. Sami znanstvenici također kumuju takvoj situaciji, jer niti razumiju važnost popularizacije, niti znaju kako slabije obrazovanoj javnosti približiti znanost, niti su spremni pomoći medijskim djelatnicima ili sami preuzeti njihovu ulogu na polju popularizacije znanosti. Oni znanstvenici koji se odluče baviti popularizacijom ponekad, pak, u sprezi s novinarima i urednicima, monopoliziraju određene teme, ljude i rezultate. Dok se u takvim (srećom, ne čestim) slučajevima dolazi do onoga što neki označavaju ‘estradizacijom znanosti’, jednako pogubna ako ne i pogubnija je pojava medijskih djelatnika koji svoj rad na popularizaciji znanosti stavljaju u službu osobnih probitaka. Novinari se najčešće nalaze u ulozi posrednika koji bi trebali rezultate znanstvenih istraživanja »prevesti« na standardni jezik razumljiv njihovoj ciljnoj javnosti. Budući da to nije lako, javlja se strah od komuniciranja sa znanstvenom zajednicom pa novinari pišu o znanstvenicima kad dobiju njihov poziv. S druge strane, znanstvenici doživljavaju novinarski prikaz svojih radova kao napad na njihovu vrijednost, jer se u sažimanju i prilagodbi jednostavnom stilu izražavanja znaju izgubiti, za njih, važne činjenice i tvrdnje iz kojih proizlaze zaključci. Rezultat je da se i oni povlače u neaktivnost pa s medijima komuniciraju samo na poziv i gotovo jedino »kad moraju«. Ta selekcija koju su novinari prisiljeni činiti ne odgovara većini znanstvenika zato što se izborom zanimljivoga po slobodnoj novinarskoj prosudbi gubi njima toliko važna cjelina. Novinarima ne odgovara inzistiranje znanstvenika na preciznosti, cjelovitosti i opsežnosti tumačenja jer misle da njihovu publiku to ne zanima i tako se zatvara krug u kojemu ni jedni ni drugi nisu zadovoljni, niti proaktivni, nego su reaktivni.

Što je s primateljima informacije – čitateljima i gledateljima?

Treći činilac u ovoj priči je konzument informacije, govoreći jezikom potrošačkog društva. Osnovno ograničenje u ovom slučaju prenošenja informacije jest stupanj znanstvene pismenosti koje posjeduje čitatelj kako bi mogao usvojiti informacije. Ovaj nedostatak nije toliko problematičan jer je on početak i kraj ove priče: cilj je upravo putem edukacije podići tu granicu informiranosti čitatelja. Zadatak novinara, koji i jest najteži, da odredi tu optimalnu granicu koja će s jedne strane dozvoliti usvajanje nove informacije, a koja će onda kao takva educirati čitatelja i podići granicu i spremnost za usvajanje novih informacija. Stereotipi nastaju u nedostatku vjerodostojnih javnih sadržaja, odražavaju zazor prema znanosti i novinarstvu, te otkrivaju s jedne strane nerazvijenost razlike u realnostima. Novinar je strvinar kad ga vidite u kadru kako se gura da bi došao do informacije koju očekujete, ali kad gledate prilog zbog kojeg se gurao nećete pomisliti na to, nego na sadržaj zbivanja u prilogu. »Novinari su neznalice i površni« nije samo kritika novinarskih nedostataka, nego nerijetko i skrivanje naše vlastite mizerije. Stereotipi su pojednostavljena slika stvarnosti, ali u ovom slučaju tako da ne uljepšava promatrani objekt nego promatrača. Razbijanje ovih stereotipa i jest zadatak pravog novinarstva, odnosno pravog populariziranja znanosti.

Koje su prednosti a koji nedostatci autonomije sveučilišta? Nerijetko se čini da ta autonomija znači postojanje paralelnog, elitističkog akademskog društva, gdje je velika mogućnost korupcije i nepotizma, u svezi čega postoje brojni primjeri. Pojasnite nam povijest razvitka autonomije visokog školstva i njegovo praktičko značenje danas.

Autonomija je nužan preduvjet egzistencije sveučilišta onakvog kako je ono definirano i kako bi trebalo biti. Dakle, možemo samo govoriti o tome poštuje li se autonomija i realizira ili je ona samo privid iza kojega se kriju neki drugi interesi i mehanizmi koji se realiziraju unutar samog sveučilišta ili izvan njega. U teorijskom smislu autonomija je nužna i moguća, ali praktički vrlo rijetka i djelomično ostvariva. Postoje dva osnovna mehanizma koja ometaju stvarnu realizaciju autonomije sveučilišta: elitizam i intervencionizam, jedan unutarnji, drugi vanjski. Sama autonomija sveučilišta podrazumijeva izraziti akademski centrizam što uvijek vodi u opasnost elitizma koji za sobom povlači sve one negativnosti koje su karakteristične svim zatvorenim društvenim formacijama. Na drugoj strani, sveučilište predstavlja dio društvene zajednice u kojoj obavlja jednu od najvažnijih funkcija od obrazovanja, istraživanja, kreiranja društvene politike itd., a kao takvo interesantno je kao političko biće i zato razne političke elite pokušavaju utjecati na samo sveučilište i putem raznih intervencija dokidaju ili pokušavaju dokinuti autonomiju. Možemo reći da je utemeljenjem Sveučilišta u Bologni krajem 11. stoljeća utemeljeno i načelo sveučilišne autonomije od uplitanja vlasti. Ta je autonomija omogućivala da najupućeniji odlučuju o razvoju znanosti i studija, a ne politika ili vlast i da sveučilišta sama biraju svoje profesore i primjereno naobražene čelnike. Prva sveučilišta nastala su izvan crkvene ingerencije, što je neobično za to razdoblje, u kojemu je Crkva još uvijek imala prevlast nad duhovnim, ali i svjetovnim životom Europe. Crkva se uspješno infiltrirala u rad sveučilišta »sjeverno od Alpa«, dok su talijanska sveučilišta zadržala naglašenu svjetovnu komponentu. Nakon razdoblja elitističkih akademija u renesansi koje su podigle razinu obrazovanosti, dijelom već u 16., a osobito u 17. i 18. stoljeću, šire se ti novi standardi na znatno šire krugove studenata na sveučilištima, pri čemu dijelom imaju znatnu ulogu protestantska sveučilišta, a dijelom u Europi i misioniranim dijelovima svijeta sveučilišta pod skrbi Katoličke crkve. U 18. stoljeću prodiru prosvjetiteljski nazori u školstvo i na sveučilišta koji daju naobrazbi naglašene društvene zadaće, a u 19. stoljeću sve se više sveučilišta sekulariziraju. U 20. i početkom 21. stoljeća mnogo je reforma zahvatilo školstvo i sveučilište, osobito u Europi, i nerijetko su išle za suprotnim ciljevima: s jedne strane za višim, elitnijim znanstvenim zahtjevima, s druge za širenjem kruga obrazovanih u društvu, a s treće za služenjem potrebama razvoja gospodarstva i svega što tomu razvoju i dobiti od njega služi. U suvremenom dobu, pojavom neoliberalizma, mijenja se i ova koncepcija sveučilišta koja je zastupljena i do današnjih dana. Ova svojevrsna zamjena koncepata odigrala se pod utjecajem promjena koje su se dogodile krajem 1970-ih godina, kada se u kapitalističkoj ekonomiji počelo usidravati ono što je danas poznato kao neoliberalizam. Od tada se klasni sukob zaoštrava na svim nivoima društva, pa samim tim i u sferi visokog obrazovanja koje danas, u kontekstu drastično pojačane konkurencije na tržištu rada, postaje osnovni preduvjet zaposlenja, dok je, s druge strane, ogroman dio populacije efektivno onemogućen da se školuje postupnim ukidanjem javnog financiranja i uvođenjem privatnog financiranja studija. Visoko obrazovanje postalo je nužnije nego ikada ranije i istovremeno se ono sada mora platiti. Ovo bismo mogli nazvati paradoksom sve manje dostupnosti i sve veće nužnosti visokog obrazovanja. U svijetu slobodnoga tržišta i zakona dobiti sveučilišta su ugrožena i od istraživačkih instituta u vlasništvu velikih, osobito međunarodnih, korporacija. Tu znanost prestaje biti općim dobrom i postaje patentom i poslovnom tajnom. Sveučilištu se, pak, nudi prilika da se financijski održi služeći takvim korporacijama jer su znanstvenici na njemu jeftinija, a često i bolje naobražena radna snaga od znanstvenika u skupim privatnim institutima. Sljedeću fazu razvoja sveučilišta karakterizira prijelaz od sveučilišta kao »kule od slonovače«, odnosno sveučilišta koje se primarno bavi istraživanjem, ka poduzetničkom modelu sveučilišta koje se temelji na novoj misiji (odgovornost za društveni, tehnološki i ekonomski razvoj), novoj organizacijskoj strukturi (interdisciplinarnost, multidisciplinarnost) i upravljačkim strukturama koje imaju kapacitet nositi se s izazovima kompleksnih promjena. Da bi se spasila situacija, mora se redefinirati uloga sveučilišta u ovim novim okolnostima i napraviti odmak od Humboldtovog koncepta i tako se pojavljuje Bolonjska deklaracija, s ciničnim predznakom povratka ka izvorima ideja sveučilišta.

Kako je nastala Bolonjska deklaracija i koje su njezine glavne intencije?

Načela akademske slobode i institucionalne autonomije prvo su objavljene (u pisanom obliku) Magna Charta Universitatum 1988. godine kao smjernica za dobro upravljanje i samopouzdanje sveučilišta u budućnosti. Osnovna ideja »magna karte« je kako »sveučilište predstavlja autonomnu instituciju … koja; proizvodi, proučava, procjenjuje i podupire kulturu istraživanjem i poučavanjem. Da bi se zadovoljile potrebe svijeta oko sebe, njezino istraživanje i poučavanje mora biti moralno i intelektualno neovisno o svim političkim autoritetima i ekonomskoj moći«. Magna Charta Universitatum Europaeum formalno je potpisan od 430 sveučilišnih rektora 18. rujna 1988. u Bologni, kao znak sjećanja na 900. obljetnicu osnivanja Sveučilišta u Bologni. Konačni tekst dokumenta izrađen je u siječnju 1988. u Barceloni. No, bez obzira na deklarativno zalaganje za autonomijom kao jednog od bitnog svojstava sveučilišta, promjena u definiciji sveučilišta one koja je bila u prijašnjem obliku dovodi i do urušavanja autonomije. Ovo okretanje sveučilišta prema tržištu, blago rečeno, urušava njegov smisao i autonomiju. Samo da napomenemo kako se autonomija sveučilišta može podijeliti orijentacijski na dva dijela, a to su financijska i organizacijska autonomija, pri čemu ova prva ima dominantu ulogu. Nepostojanjem financijske autonomije dokidaju se i ostali oblici autonomije, a u današnjoj situaciji »menadžerskog« sveučilišta ono može birati između ovisnosti o velikim korporacijama, tržištu ili državnim institucijama koje financiranjem uvjetuju neposredni utjecaj na politiku sveučilišta. U ovom vremenu velikih promjena i sveučilište kao društveni fenomen prati, da ne kažemo trpi promjene. Bojim se kako ćemo morati postaviti nova pitanja, i to ne je li autonomija moguća i potrebna, nego jesu li sveučilišta kao institucija moguća i potrebna? Mislim da odgovor na pitanje nećemo dugo čekati.

Brucoši, puni entuzijazma, započeli su svoje studije. Što oni a što njihovi profesori i asistenti mogu učiniti da se entuzijazam i glad za spoznajama iz svijeta znanosti ne ugasi nego oplemeni?

Nositelji obrazovnog procesa trebaju biti svjesni činjenice kako nisu sami sebi svrha nego imaju plemeniti zadatak educirati mlade ljude. Naši studenti su naša budućnost koja će znati vrednovati kako su prošli taj put edukacije i upravo taj stav predstavlja najobjektivniju sliku njihovog rada. Mladi studenti, odnosno mladost uopće, je po svojoj prirodi entuzijastična, kritična, buntovna i to je bogatstvo koje posjeduju, koje trebaju njegovati bez obzira na teškoće. Ovo stanje, iako nema potpune korijene u racionalnosti, predstavlja snagu koja vodi društvo naprijed. Dakle, uvijek tražiti bolje i neka ih vodi poznata ideja »budite realni – očekujte i tražite nemoguće«.

Rođeni ste pokraj Dunava, živite i radite u Hercegovini. Hrvati u Bačku velikim su dijelom prije više od tri i pol stoljeća išli obratnim smjerom. Vidite li više sličnosti ili razlika među današnjim bačkim i današnjim hercegovačkim Hrvatima?

Ono što me veseli jest činjenica kako ne postoji razlika između Hrvata u Hercegovini i Bačkoj, a razlog je jednostavan: izraziti osjećaj o pripadnosti jedinstvenoj zajednici, bez obzira gdje se ona nalazila. Dakako, postoje određene varijacije koje su posljedica odrastanja u različitim kulturnim sredinama, ali sjećanje na svoje podrijetlo Hrvata u Bačkoj i svjesnost o postojanju dijaspore zajedničkih korijena Hrvata u Hercegovini je most koji spaja ta dva bića bez obzira na prostorno-vremenske odrednice.

Bili ste aktivni u širenju znanja o kulturi bačkih Hrvata u medijima i to u prijelomnom vremenu koncem prošlog stoljeća. Jeste li i dalje povezani s društvenim životom vojvođanskih Hrvata?

U jednom razdoblju sam boravio u Bačkoj i Mađarskoj i osjetio sam potrebu da se aktivno uključim u edukaciju, posebice Hrvata, na ovim prostorima. Tako je u suradnji s Glasom ravnice izašao niz feljtona povezanih s popularizacijom znanosti, a s Hrvatskim glasnikom obrađivane su teme koje su bile primjerene bunjevačkim Hrvatima u Mađarskoj. Danas više nisam toliko aktivan, jer imam puno obveza na Sveučilištu i fakultetu, ali sam ostao u dobrim kontaktima, kako sa svojim rodnim krajem tako i s ljudima na tim prostorima. Mogu napomenuti kako sam kao dekan uspostavljao i institucionalne veze između našeg Sveučilišta i fakulteta u Subotici i Novom Sadu.

Razgovor vodio: Marko Tucakov

Najava događaja

09.02.2019 - Gupčev bal u Tavankutu

HKPD Matija Gubec iz Tavankuta organizira XI. Gupčev bal, koji će biti održan 9. veljače, u sportskoj dvorani Osnovne škole Matija Gubec u Donjem Tavankutu. Za dobru zabavu pobrinut će se tamburaški sastav Biseri iz Subotice i klapa Levanda iz Zagreba. Cijena ulaznice, u koju su uračunati večera i konzumacija pića, je 1.800 dinara. Ulaznice za bal se mogu rezervirati do 1. veljače na broj: 064/201-5274. Početak bala je u 19 sati.

26.01.2019 - Veliko prelo u Subotici

HKC Bunjevačko kolo organizira Veliko prelo 2019. koje će biti održano u subotu, 26. siječnja, u dvorani Tehničke škole Ivan Sarić u Subotici, s početkom u 19 sati. Cijena ulaznice je 2.400 dinara. U cijenu je uključena večera (krumpirača....), piće tijekom večeri i za desert – fanki (krafne).

U programu će sudjelovati Veliki preljski tamburaški orkestar koji sačinjavaju ansambli Ravnica, Biseri i Ruže te članovi folklornog odjela HKC-a Bunjevačko kolo. Tijekom večeri bit će pročitana najljepša Preljska pisma a birat će se birana i najljepša prelja s pratiljama. Organizatori najavljuju i bogatu tombolu.

Sve dodatne informacije možete dobiti u Uredu HKC-a Bunjevačko kolo ili na telefon: 024/55-55-89.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay