Intervju Intervju

Razmjena je na kulturološkom minimumu

Ako ste pripadnik starije ili bar srednje generacije i ako sebe čak ne uvrštavate u kategoriju ljudi kojoj je čitanje knjige jedna od češćih aktivnosti lako ćete uočiti da u izlozima ovdašnjih knjižara nema izdanja na hrvatskom, a ako kojim slučajem odete u Hrvatsku, vidjet ćete da ni tamo nema onih na srpskom. O tome zašto je to tako, što se na tom planu čini da bude bolje i kakvi su potencijali za to na nedavno održanom Interliberu razgovarali smo s Mišom Nejasmićem. I kao vlasniku Nakladničke kuće Jesenski i Turk, ali i kao predsjedniku Zajednice nakladnika i knjižara pri Hrvatskoj gospodarskoj komori Nejasmiću je ovaj problem blizak i osobno i profesionalno. Naš sugovornik redoviti je gost na beogradskom Sajmu knjiga, a često sudjeluje i na književnim tribinama u Srbiji, gdje se susreće s ovdašnjim nakladnicima, ali i književnicima i kritičarima. Spojeno to sa situacijom u Hrvatskoj, koja mu je sigurno još poznatija i bliža, Nejasmić se pokazao izuzetno dobrim sugovornikom za temu koju smo započeli u prošlom broju Hrvatske riječi, a koja se tiče slabe dostupnosti knjige iz Srbije čitatelju u Hrvatskoj i obratno. S Nejasmićevim prvim odgovorom na ovo pitanje vjerojatno bi se složio veliki broj naših čitatelja:

»Možemo biti zadovoljni trenutnom situacijom, s obzirom na to kakva je bila do prije petnaestak godina, ali istodobno i ne možemo biti zadovoljni, s obzirom na potencijal suradnje na tom polju. To je naprosto posljedica ovog stanja, jer imamo države koje imaju različite pravne sustave, pa je tako i knjiga u njima posebno tretirana u smislu porezne osnovice po kojoj se radi. Kompletne naše zemlje su počele funkcionirati kao nacionalne države, pa tako i samo izdavaštvo funkcionira na sličan način. Znači, radi se o uvozu i izvozu knjiga. Bilo je faza, recimo dok Hrvatska nije ušla u Europsku uniju, da je ta stvar zahvaljujući ugovorima iz CEFTA-e bila malo olakšana, ali se sada stvari u tom smislu opet dosta kompliciraju. Iako na knjige ne postoji carina, postoji obaveza carinskog pregleda što knjigu krajnjem korisniku čini skupljom. Drugo, postoji razlika u standardu koji prati cijena knjige tako da su knjige iz Srbije u pravilu jeftinije, ali kada dođu u Hrvatsku, onda poskupe na razinu Hrvatske, s obzirom na sve troškove. U obrnutom slučaju hrvatske knjige u Srbiju moraju ići s izuzetno velikim popustima da bi tamo uopće mogle i koštati kao u Hrvatskoj. I inače su knjige koje se proizvedu u Hrvatskoj, i zbog cijene rada i zbog čitavog niza drugih elemenata, skuplje nego iste takve u Srbiji. Znači, postoji čitav niz prepreka zašto je slaba zastupljenost knjiga iz Hrvatske u Srbiji i onih iz Srbije u Hrvatskoj, od formalno-pravnih, admnistrativnih i različitih stopa PDV-a, pa do razlika u cijeni što sve itekako utječe na njihov »protok«. Ipak, budimo realni, dobar dio knjižara u Srbiji i danas ima jedan broj hrvatskih knjiga koje su više stvar poslovne inicijative određenih kuća i obratno. Recimo, i kuća koju vodim, Superknjižara, na internetu redovno uzima knjige iz Srbije, samo s puno većom selekcijom nego što bi ona bila da nema svih ovih prepreka i dodatnih cijena koštanja.«

Koliko su nakladnici s obje strane granice općenito zainteresirani za objavljivanje djela autora iz ove dvije zemlje, ali i autora iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine?

Autore iz Srbije, koji se pokažu kurentnima, objavljuju nakladnici iz Hrvatske, jer se pokazalo da za nekima od njih postoji interes. Neki autori iz Srbije prođu puno bolje nego 90% hrvatskih autora u smislu prodanih primjeraka, a sličan je slučaj i u Srbiji, gdje imate hrvatske autore koji su totalno »in«. Ima autora koji podjednako funkcioniraju na cijelom prostoru Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a naravno ima i onih koji imaju nacionalne granice u smislu svoje literature, poetike ili čega već. Naravno da postoje specijalisti i u Hrvatskoj i u Srbiji koji konzumiraju različite tipove litareture i onda im je svejedno odakle autor dolazi, jer su im mjerila kojim gledaju na tekst sasvim drugačija nego što su formalmo-izdavačka ili pravna po tom pitanju. Dakle, kao što vidite, komunikacija postoji i ona je postojala čak i za vrijeme ratova i blokada, samo što se to događalo polulegalno i nekim zaobilaznim putevima, a otkada se situacija koliko-toliko normalizirala, ta je komunikacija postala još frekventnija i legalna. Bilo je tu i godina kada je dobar dio hrvatskih, pogotovo većih, izdavača imao ambicije ući na srpsko tržište. Ta priča je trajala neko vrijeme i ja ne znam, ako je toga i bilo, je li itko od njih »preživio« do danas.

Ima u Subotici i danas Školska knjiga.

Ima. Ali to je jedan od hegelijanskih primjera koji potvrđuju pravilo o kom sam govorio. Naime, bilo ih je desetak, a sada je ostao samo jedan, a usput je ona stvarno velika kuća. Gigant.

Kolika je odgovornost za stanje o kome govorite na ministarstvima kulture i onim državnim institucijama u čijim je to nadležnostima; jesu li trome i opterećene nepotrebnom birokracijom namjesto da služe kao pomoć u spajanju?

Ja sam već dva desetljeća jako angažiran da se otvori komunikacija knjiga na ovom području zajedničkog jezika i baš na temelju tolikog protoka vremena slobodno mogu reći da za takvo što ne postoji političke volje, ni s jedne ni s druge strane. A i što se tiče samih lobija, dakle nakladnika, i oni funkcioniraju nacionalno. To znači da uspješan srpski nakladnik ne bi volio da mu dođe jedan uspješan hrvatski nakladnik praviti konkurenciju. Naravno, isto je i obratno. Osim toga, izostaje pritisak i od struke prema političkim instancama. Ovo je prije svega pitanje javne politike o slobodnom komuniciranju knjižnog materijala preko granica, a što je i UNESCO-om definirano da bude što lakše i da postoje čak i neke vrste poticaja. Ali, toga za sada, na žalost, nema niti se uspjelo izgraditi. Tu postoji dosta prostora, s obzirom na to da su i hrvatska i srpska knjižna produkcija, ako ćemo ih uspoređivati u relativnim brojkama sa zemljama s kojima bi se i jedni i drugi voljeli uspoređivati, »potkapacitirani« u ostvarivanju tih zadataka. Čak kada dolazi do razmjene knjižnog materijala proizvedenog na srpskom ili na hrvatskom jeziku zapravo ublažavamo tu našu nesretnu, a potentnu sudbinu.

Imate li podatke o tome koliko je novih naslova godišnje u Hrvatskoj?

U posljednjih nekoliko godina to je palo na dvije tisuće i nešto naslova. U Srbiji je to možda nešto više u apsolutnim brojkama, ali je u relativnim čak i slabije. Tako da s ovom razmjenom naslova, pogotovo onih sepcifičnih, koji su niskotiražni, se vrlo rijetko događa da se oni dupliraju. Recimo, knjige naše kuće Jesenski i Turk su često obvezna literatura na Univerzitetu u Novom Sadu iz područja sociologije, ali i mi s posebnom pažnjom pratimo i plasiramo knjige u izdanju novosadskog Mediteran publishinga po cijeloj Hrvatskoj, tako da stručnjaci mogu zadovoljiti svoje potrebe. Ali, u najvećoj mjeri kompletnu tu suradnju i razmjenu knjiga možemo nazvati kulturološkim minimumom koji je napravljen. Uvjeren sam da postoje mnogi potencijali kako bi stanje bilo bolje, ali znam i da postoji i još čitav niz drugih prepreka koje će trebati svladati.

Imate li dojam da se na knjigu »s druge strane« i dalje gleda kao na tabu, odnosno da od nje postoje i određeni strahovi?

Postoje ljudi koji u svemu vide tabue i političke probleme, tako da vjerojatno ima onih koji to vide i u knjigama. Ali knjiga je jedan od najbenignijih momenata u toj priči, iako se ponekad izdavajaju specifični naslovi koji imaju uvredljive elemente za drugoga, pa se onda to potencira do mjere da se sve vrti oko takvih knjiga. Ali, one su naprosto jedan mali segment kom ne treba ni pridavati preveliku pažnju. Recimo, više je prostora u medijima na beogradskom Sajmu knjiga zauzela pojava Šešeljeve Velike Srbije d.o.o. kao izdavača nego što je ikakav značaj tog izdavačkog programa u Srbiji. Zapravo se stvara jedna redcarpetovska priča, gdje se prave neki slučajevi i onda to upadne u fokus svijesti, a zapravo ta priča zamagli sadržajne i bitne stvari. Ali, na sreću postoje i zajednički projekti nakladnika iz Hrvatske i Srbije kao ljepša strana ove priče. Konkretno, prošle godine smo s Lagunom radili E, baš vam hvala Marka Vidojkovića tako da je on podjednako bio tražen i u Srbiji i u Hrvatskoj, a kasnije je izašlo i slovensko i makedonsko izdanje.

Kakva je situacija kada je riječ o Bosni i Hercegovini, na koju su i nakladnici i iz Hrvatske i iz Srbije »naslonjeni«, a sigurno i zainteresirani?

Oni, na žalost, trpe jedan kolonijalni odnos i od Srbije i od Hrvatske što mogu potkrijepiti činjenicom da od svih knjiga koje se u BiH prodaju 50% su srpska izdanja, 25% hrvatska, a preostalih 25% je ostavljeno za bosanskohercegovačke izdavače. Pri tome treba znati da je u Bosni i Hercegovini porezna stopa na knjigu 17%, dok je to u Hrvatskoj 5%, a u Srbiji 8%. Naravno da i ti disbalansi stvaraju određene probleme u normalnom komuniciranju, a pri tome postoje i određene specifičnosti poput pojedinih izdavača iz Srbije koji monopoloziraju svoj primat u Republici Srpskoj. Na taj način stvara se jedna loša situacija za napredak njihovoga, mislim bosanskohercegovačkog, nacionalnog izdavaštva.

Što čitatelji u Hrvatskoj najviše traže kada je riječ o izdanjima iz Srbije?

Ovo pitanje je dosta kompleksno, ali uvijek postoje područja knjiga koja lakše komuniciraju i cirkuliraju. Znači, znanost ili pak prijevodi se i traže i rade i tu je skoro pa svejedno na kom jeziku. Što se tiče dječje literature, tu je granica žestoka, jer se vrlo teško plasira literatura na hrvatskom u Srbiji i obrnuto. Osim toga, u Srbiji postoji jaka tradicija dva pisma, pri čemu ćirilična izdanja u Hrvatskoj idu simbolično zato što je danas vrlo mali broj ljudi u Hrvatskoj koji ćirilicu aktivno čita. Naravno, ponekad tu iskaču stvari nekih zvijezda koje su zajedničke na ovim prostorima, bilo da je riječ o književnicima, bilo o starletama. Ali, općenito, sve knjige iz Srbije mogu biti zanmljive u Hrvatskoj, s obzirom na šarolikost interesa ljudi koji tu žive. I obratno. Svi ostali aspekti, o kojima sam ranije govorio, stvaraju prepreke, jer ponekad ljudi nisu spremni napraviti jedan »ekstra angažman« kao što je kupovina knjige. To ljudi sve manje rade i unutar Hrvatske ili Srbije, a kamoli još da se ide lomiti kako bi došao do neke knjige. Na sreću, u Hrvatskoj ipak postoje knjižare koje u nekom vrlo razumnom roku, od 7 do 10 dana, mogu nabaviti neku knjigu iz Srbije tako da i to na neki način olakšava onima koji su za nju zaista zainteresirani. Naravno, sve je to skromno i malo, ali... eto, ipak postoji.

Tu su i sajmovi na kojima se ipak pojavljuje razmjerno veliki broj ljudi i iz jedne i i iz druge države.

Sajmovi su, naravno, druga priča. I u Srbiji se pojavljuju nakladnici iz Hrvatske i u Hrvatskoj oni iz Srbije, nekad u većem nekad u slabijem broju, ali je to daleko od toga da bi i njihova količina i tip knjiga mogao privući velike mase ljudi. Tu naravno dolazi i do preklapanja izdanja, posebno kada je riječ o komercijalnoj literaturi, pri čemu još postoje i autorska prava koja priječe i jedne i druge izdavače da te knjige ne cirkuliraju. Inače, to je uobičajeno pravilo u izdavaštvu i nema veze s nacionalizmom već s običnom zaštitom interesa, tržištem i zaradom.

Kako u tom smislu gledate na »prijevode« srpskih izdanja na hrvatski i hrvatskih na srpski. Recimo, u Beogradu sam vidio Ivanu Brlić Mažuranić »prilagođenu« srpskom tržištu.

Ja nisam žestok prema takvim pokušajima, jer oni nekada čak mogu zvučati i simpatično. Mislim da je to ponekad čak i nužno. Evo, i mi imamo takvo iskustvo, jer smo knjigu 50 logičkih grešaka, koja je objavljena u Srbiji, preveli na hrvatski. I to u suradnji sa samim autorom, koji je to sve autorizirao, jer su disciplinarne matrice logike na srpskom i na hrvatskom različite. Naprosto, ta knjiga ne bi mogla funkcionirati u hrvatskom potencijalnom zainteresiranom okružju, tako da smo mi u biti knjigu samo prilagodili disciplinarnoj matrici. To se isto može reći i za neka druga znanstvena područja kao što su filozofija, kemija ili biologija, jer je već terminologija vrlo specifična i različita u hrvatskom u odnosu na srpski. Dakle, smatram da ponegdje postoji smisao da se te stvari naprave iz čisto praktičnih razloga. To, dakle, može biti i neka vrsta simpatične »poetike«, ali može također biti i jedan »pacijentski« odnos prema jeziku, nekakavo puritanstvo. U svakom slučaju, treba vidjeti o čemu je riječ, pa na temelju toga donijeti vlastiti sud. Ja osobno uvažavam i respektiram pravo jezika da ih se zovu po zemljama i narodima koji ih upotrebljavaju, ali objektivno to su jezici koji se u 95% slučajeva savršeno mogu razumjeti i bez prijevoda.

Intervju vodio: Zlatko Romić

Foto: Davor Višnjić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay