Tema Tema

Strogo kontrolirana endemija

»Dragi, nestalo nam Gavrilovićeve čajne, a ni s hašeom ne stojimo najbolje. A, kad već ideš u market, svrati i do knjižare i uzmi mi najnovijeg Hedla. Čujem da je stigao.«

»Hedla? Otkud ti to? Pa zar je već završio trilogiju?«

»Da. Nisi čuo? Bilo i na RTS-u i na Happyju i na Pinku. Stalno ga reklamiraju. Ide odmah posle akcijske piletine, a pre uložaka. Ha-ha, krvavo, a?«

»Aaaa, zato oni redovi pred Lagunom već nekoliko dana! Pojma nisam imao da je Drago već stigao. Kad si već znala za to, mogla si unapred da ga rezervišeš, jer ću ovako više čekati pred knjižarom nego u prodavnici na kasi.«

»Jebi ga, izvini – zaboravila. A kad si već odvojio prepodne za redove, daj uzmi i bronhija i kikija. Da zasladimo krimić.«

Ovako bi se u budućnosti (bliskoj ili dalekoj, pitanje je sad) potencijalno mogao odvijati razgovor dvoje supružnika, recimo u Valjevu, koji ne samo da prate knjišku produkciju u Hrvatskoj nego su i redoviti kupci iste. I to u ovdašnjim knjižarama. Naravno, sličan bi se razgovor dvoje supružnika u bliskoj ili daljoj budućnosti, recimo u Zadru, potencijalno mogao odvijati i kada je riječ o rutinskoj nabavi negra, smokija, plazme i Aranđelovića.

A dok bliska ili daleka budućnost ne stigne, čisto da sumiramo stanje, mi u Srbiji i oni u Hrvatskoj imamo ovakvu situaciju: Gavrilović, Podravka ili Kraš, odnosno Pionir, Soko Štark ili Bambi mogu se nabaviti čak i u slabije opskrbljenim trgovinama, ali se Drago Hedl, Kristian Novak ili Ivica Đikić, odnosno Milan Aranđelović, Uglješa Šajtinac ili Vidosav Stevanović u knjižarama s druge strane granice ne mogu naći ni za lijek. Uz spomenute uzorke-autore idu čitave police drugih imena i njihovih naslova koji su nakon raspada Jugoslavije ostali omeđeni unutar nakladničkih kuća u novonastalim državama.

Ne kupuje načitan već uporan

Kako se u ovom tekstu nećemo baviti traženjem odgovora na pitanje zašto je tako (o tome će biti riječi u jednom od intervjua u narednim brojevima Hrvatske riječi), slobodni smo nastaviti s inventurom aktualnog stanja, odnosno opisom istog u ovdašnjim i tamošnjim knjižarama, a samim tim i knjižnicama, s manjim ili većim odstupanjima (uglavnom manjim).

Iz naprijed spomenutog nije teško zaključiti kako je čitateljskoj publici u Srbiji i Hrvatskoj još teže kada je riječ o novim, a često vrlo dobrim, naslovima stranih autora ili pak ako je riječ o stručnoj literaturi, rječnicima (nerijetko regionalnih ili lokalnih govora) ili pak dječjoj književnosti. Uzalud ćete, pa ako ste još iz manjeg mjesta, u Srbiji tumarati od knjižare do knjižnice u potrazi za, recimo, Rosom candidom višestruko nagrađivane islandske spisateljice Auðure Ave Ólafsdóttir ili u Hrvatskoj za, recimo, Ko je ovde lud ruskih znanstvenika-disidenata, braće Roja i Žoresa Medvedeva, jer je prvu objavila naklada Ljevak iz Zagreba, a drugu Una press iz Beograda. Isto se odnosi i na tisuće drugih naslova i s jedne i s druge strane granice, pa vam tu, ako baš niste knjiški fanatik, ništa ne pomaže.

Ako, pak, spadate u one upornije, na raspolaganju vam je nekoliko opcija. Početni korak svakako je redovito praćenje nakladničkih, ali i portala koji se bave internetskom prodajom, jer na taj način ne samo da ste informirani iz prve ruke nego postoje i velike šanse da dođete do željenih naslova (uključujući i one antikvarne) predbilježbom koja obično ide s popustom ili za razmjerno male novce izravnom kupovinom ili na nekoj vrsti virtualne dražbe. S ovim u vezi je i redovito praćenje kulturnih rubrika u dnevnim novinama, poglavito vikend izdanja Danasa u kom ćete svake subote naći ne samo informacije o novim knjigama nego i vrlo jasne i sažete preporuke za njih. Iako odlazak u knjižnicu po pravilu ne garantira pozajmicu tražene knjige s druge strane granice, ovu mogućnost nikako ne treba odbaciti, jer... nikad se ne zna. Isto, samo s vjerojatno većim šansama, vrijedi i za antikvarijate, naravno ukoliko u vašem mjestu takvo što uopće postoji (u Srbiji, prema skromnom znanju doljepotpisanoga ima svega četiri grada u kom postoje antikvarijati knjiga, a jedan od njih je, na sreću, i Subotica). Kako ulazak u Srbiju iz Hrvatske i obratno već odavno nije problem, jedan od praktičnijih načina nabave knjiga s druge strane granice svakako je »posredno«, odnosno da vam ih donese netko tko u jednu od ove dvije države putuje.

Najveće šanse da se u većem ili manjem broju opskrbite naslovima iz Hrvatske ili Srbije ipak su sajmovi knjiga u Beogradu i Zagrebu. Ukoliko se odlučite samo za jedan od ova dva, računajte na to da ćete dobrim dijelom biti zakinuti, jer razmjerno malobrojni izlagači iz Hrvatske na Sajmu knjiga, odnosno oni iz Srbije na Interliberu tek će djelomice utažiti vašu žeđ za knjigom iz susjedne države, a to ne mogu nadomjestiti niti prilično brojni i dobro opskrbljeni antikvarijati (posebno na Sajmu knjiga), gdje se se još uvijek mogu naći stari naslovi crvenih (i pokatkad plavih) knjižica Rada iz edicije Reč i misao, Logosa, Nolita, Znanja, Bigza, Veselina Masleše ili pak čuvene biblioteke Hit. Ono što je svakako veoma bitno, a vrijedi podjednako i za Sajam knjiga i za Interliber, jest činjenica da se posljednjih dana listopada, odnosno sredinom studenoga u Beogradu i Zagrebu knjige mogu kupiti po značajno nižim cijenama u odnosu na iste naslove u knjižarama tih i ostalih dana. Povoljna okolnost, bar kada je riječ o Interliberu, je i ta što se ulazak na Zagrebački velesajam ne naplaćuje, pa je i to, u odnosu na Beograd ušteda u vrijednosti jedne, a bogami i dvije-tri knjige, jer su se remek-djela svjetske književnosti i ove godine na Sajmu knjiga (recimo iz starijih ciklusa »nobelovci«) mogla kupiti za svega 100 dinara (nevjerojatnih 6-7 kuna)!

Rasplitanja i zaplitanja

U aktualnoj situaciji s knjigama iz Hrvatske u Srbiji i iz Srbije u Hrvatskoj – koja je, budimo iskreni, ipak mnogo bolja u odnosu na devedesete, ali i mnogo gora od moguće dobre – jedna se nelogičnost graniči s apsurdom. Riječ je, naravno, o jeziku, koji bi u slučaju ove dvije države (uključujući i Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru) trebao biti prednost, a ne zapreka u širenju tržišta knjige na četiri od šest bivših republika Jugoslavije. Primjeri poput ne tako davnog zajedničkog izdanja Cvjećarnice u Kući cveća Lazara Džamića o kultnom stripu Alan Ford, kog je u Srbiji objavila Izdavačka kuća Heliks iz Smedereva, a u Hrvatskoj Jesenski i Turk iz Zagreba, bez sumnje su ne samo pobjeda zdravog razuma nad birokratsko-trgovačkim zavrzlamama (carine, PDV-i, marže...) na radost čitatelja i u Hrvatskoj i u Srbiji nego i trijumf zdrave tržišne logike, jer ovaj »proizvod« jednako dobro ide u obje države, što se i ove godine dalo zamijetiti i na Sajmu knjiga i na Interliberu. Na žalost, iako je Alan Ford svoje mjesto našao i na policama dječjeg odjela Gradske knjižnice u Ogulinu (svaka čast djelatnicima, na čelu s ravnateljicom Marijanom Mazor), »povlastica u razumijevanju« zbog sličnosti jezika ima i svoju, najblaže kazano, grotesknu stranu. Sjetimo se samo na kakve je komentare u ovdašnjoj javnosti naišao Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika Vladimira Brodnjaka, kog su 1992. objavile Školske novine iz Zagreba ili pak titlovanje na hrvatski pojedinih filmova iz Srbije. E, pa nešto isto događalo se i događa se danas i u Srbiji, jer se već spomenuti Alan Ford u izdanju Mavericka iz Kraljeva već odavno prevodi na srpski što u konačnici izaziva podsmijeh i ovdašnjih fanova koji su navikli isključivo (i jedino) na nenadmašni stil pokojnog Nenada Brixyja kom su stanovnici rodnih mu Varaždinskih Toplica u znak zahvalnosti prije tri godine podigli spomenik. A isto se događa i s Pričama iz davnina Ivane Brlić Mažuranić koje je više ovdašnjih nakladnika »prevelo« na srpski, valjda da bi djeca bolje razumjela o čemu je riječ u Šumi Striborovoj ili pak Regoču.

Priča o jeziku, pa još u knjigama, tim je i zanimljivija i smješnija i žalosnija zajedno jer se nešto slično već odavno ne događa ni u jednom od ključnih područja kojima se obično definiraju bilateralni odnosi: pjevači i odavde i odande dolaze i odlaze ovamo i onamo, veliki broj hrvatskih i srpskih sportskih klubova natječe se u zajedničkim regionalnim ligama, ništa novo nije da se rade filmovi u srpsko-hrvatskoj, odnosno hrvatsko-srpskoj koprodukciji, smjenjuju se i razmjenjuju gostovanja kazališta, industrijska roba već odavno je na policama s obje strane granice, političari iz državnog vrha obavljaju važne razgovore u Zagrebu i Beogradu, krijumčari s manje ili više uspjeha trguju drogom, oružjem i onim što već ide na tržištu, a čak je i utamničeni pisac Milorad Ulemek Legija na tajanstveni način postao vlasnik lažne hrvatske putovnice. Jedino...

Jedino se knjiga još uvijek tretira kao »politički« u zatvoru – opasnija i od oružja i sumnjivija i od Maricinog Đoke (potražiti ga, Đoku, kod izvjesnog Nušića).

Z. R.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay