Tema Tema

Tražit će se istina o svakoj nestaloj osobi

Posebni povjerenici Hrvatske i Srbije za pitanje nestalih u Domovinskome ratu Ivan Vrkić i Veran Matić smatraju da pitanje nestalih opterećuje odnose dvaju država i nacija i da će tek njegovim konačnim rješavanjem zaista završiti rat na ovim prostorima

Osječki gradonačelnik i povjerenik hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović za nestale u Domovinskome ratu Ivan Vrkić sastao se službeno prvi put 4. rujna u Osijeku s posebnim izaslanikom srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića za pitanja nestalih Veranom Matićem. Nakon višesatnoga sastanka, održali su zajedničku konferenciju za novinare na kojoj su iznijeli svoje zaključke.

Daleko od dnevnopolitičkih prepucavanja

Vrkić i Matić su se složili da će se ovo, prije svega humanitarno i civilizacijsko, pitanje početi brže i učinkovitije rješavati te da je potraga za nestalima obveza obiju strana. Usaglasili su se da će cijeli proces biti u potpunosti depolitiziran i daleko od dnevnopolitičkoga prepucavanja što će omogućiti da se ovaj projekt nastavi i u kritičnim situacijama i da ga nitko ne može zaustaviti. Tražit će se istina o svakoj nestaloj osobi, a ne ubojice. Istraga ratnih zločina nema veze s procesom doznavanja istine o nestalima, nego je isključivo u nadležnosti državnih institucija. Inzistirat će i na bržem istraživanju svih mjesta za koja postoji sumnja da kriju nestale te zahtijevaju da se međudržavnim ugovorima i dogovorima omogući otvaranje svih arhiva na području bivše Jugoslavije.

Veran Matić je poznati srbijanski humanitarac i dugogodišnji glavni urednik i direktor TV B92. Ima zavidnu međunarodnu medijsku reputaciju. Nositelj je brojnih prestižnih međunarodnih nagrada u svezi s borbom za slobodu medija. Već je surađivao s Vrkićem u humanitarnoj akciji premiještanja hrvatskoga branitelja Veljka Marića iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici u hrvatski zatvor, te je tu suradnju ocijenio kao vrlo pozitivno iskustvo. Ivan Vrkić inače ima veliko iskustvo u pregovorima o zatočenima i nestalima te normalizaciji međudržavnih odnosa.

Potpora predsjednice Hrvatske

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović razgovarala je 25. listopada u svome uredu s povjerenicima Vrkićem i Veranom Matićem koji su je izvijestili o dinamici suradnje dviju država u pronalaženju nestalih osoba. Kako portal predsjednica.hr prenosi: »Predsjednica Republike ponovno je naglasila kako rješavanje pitanja pronalaska nestalih osoba mora biti prioritetna zadaća dviju država u kontekstu saniranja teškog ratnog naslijeđa. U tom smislu, imenovanje posebnih povjerenika dvaju predsjednika za rješavanje tog pitanja vrlo je važan korak naprijed. Stoga nema nijednog opravdanog razloga da se sada odugovlači s njegovim rješavanjem«. Hrvatska predsjednica je također izrazila svoju punu potpuru ovoj suradnji i očekivanje konkretnih rezultata.


ANTRFILE

Upućen apel svima koji raspolažu informacijama

Prema riječima povjerenika, već raspolažu određenim informacijama koje će provjeriti s nadležnim tijelima te jamče da će učiniti sve s ciljem ubrzanja započetih procesa i identifikacije žrtava, što ulijeva nadu obiteljima nestalih i svim građanima. Predsjednik Demokratskoga saveza Hrvata u Vojvodini i zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije Tomislav Žigmanov upoznao je Verana Matića s imenima nestalih Hrvata iz Vojvodine tijekom 1990-ih, pa su opravdane nade u rješavanje i tih slučaja.

Vrkić i Matić su uputili apel svima koji imaju bilo kakve informacije da ih na bilo koji način dostave kako bi se zajednički počele provjeravati sve činjenice i lokacije o kojima postoje određena saznanja. U tom pogledu, Vrkić i Matić zauzet će se oko angažiranja svih onih državnih i građanskih institucija, uključujući i sve pojedince koji imaju bilo kakva saznanja o nestalima.


Nestali Hrvati iz Vojvodine

Ivica Abjanović (Morović, 2. VI. 1952 – ?), komercijalist, žrtva antihrvatskih progona u Srijemu. Sin je Josipa, rođenog 25. I. 1915. u Moroviću, i Marije Tetkić, rođene 12. V. 1922., također u Moroviću. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu 1967., Gimnaziju Sava Šumanović završio je u Šidu 1973. Obrazovanje je nastavio na Višoj ekonomskoj komercijalnoj školi – smjer vanjska trgovina u Novom Sadu, koju završava 1976. Živio je u Moroviću u Ulici Matije Gupca 20, s majkom Marijom, bratom Matom i njegovom obitelji. Nije bio oženjen. Od rane mladosti aktivno je igrao nogomet u NK Jedinstvo Morović. Radio je u tvornici boja i lakova Hempro – Šid kao komercijalist.

Za vrijeme agresije na Hrvatsku skupina osoba s oznakama vojne policije JNA došla je u dom Abjanovićevih 23. X. 1991. i odvela ga s njegovim bratom Matom Abjanovićem (rođ. 1950.), te mu se otada gubi svaki trag. Nakon višegodišnje potrage obitelj Abjanović nije uspjela doznati njegovu sudbinu. Majka Marija proglasila ga je umrlim 20. III. 2000. na Općinskom sudu u Vukovaru s danom nestanka ili odvođenja iz obiteljskog doma 23. X. 1991. Pri Hrvatskom i Međunarodnom Crvenom križu do danas se (listopad 2011.) službeno vodi kao nestala osoba.

Mata Abjanović (Morović, 7. III. 1950. – ?), inženjer poljoprivrednog strojarstva, upravitelj poljoprivredne ekonomije u Moroviću, žrtva antihrvatskih progona u Srijemu. Brat Ivice Abjanovića. Oženio se Gordanom, rođ. Dražić 2. II. 1956. u Martincima, općina Srijemska Mitrovica. Supruga mu je bila pravoslavne vjere, no vjenčani su u Katoličkoj crkvi u kojoj su mu krštena djeca, dalje odgajana u duhu katoličke vjere. U Moroviću je živio u Ulici Matije Gupca 20, u tzv. šokačkom šoru, dijelu naselja u kojem su do 1990-ih uglavnom živjeli Hrvati. Na velikom imanju živio je sa suprugom Gordanom, dvoje maloljetne djece, Josipom i Vesnom, te majkom Marijom i bratom Ivicom. Osnovnu školu završio je u Moroviću. Srednju tehničku školu (TŠC) Nikola Tesla (strojarski smjer) završio je u Srijemskoj Mitrovici 1969. Počeo je studirati i polagati ispite na Strojarskom fakultetu u Sarajevu 1970. No, od 1980. studij nastavlja na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, smjer poljoprivredna mehanizacija, koji završava uoči Domovinskoga rata u Hrvatskoj.

Od rane mladosti aktivno je igrao nogomet u NK Jedinstvo iz Morovića, a vremenom je postao i predsjednik kluba. Počeo je raditi u PIK-u Šid, OOUR Ratarstvo – RJ Ekonomija Jamena 1. VII. 1975. (Poljoprivredno-industrijski kombinat Šid, OOUR rada Ratarstvo – RJ Ekonomija, koja se nalazi u selu Jamena), a početkom 1977. prešao je raditi na Ekonomiju Morović kao referent mehanizacije da bi kasnije postao njezin upravitelj. Za vrijeme svoga radnog vijeka upošljavao je podjednako Srbe i Hrvate. Na obiteljskom se imanju s članovima obitelji bavio poljodjelstvom i stočarstvom. U vrijeme uvođenja višestranačja u Srbiji uključio se u rad mjesnog ogranak DSHV-a, čiji je bio istaknuti član. Krajem kolovoza 1991. dobio je otkaz na mjesto upravitelja Ekonomije Morović, nakon čega je nastavio raditi na Ekonomiji Lipovac, u istoimenom srijemskom selu na teritoriju Hrvatske. Svakodnevni odlazak na posao iz Morovića u Lipovac bio mu je otežan, jer su se u Lipovcu i na dijelu autoceste prema njemu nalazile specijalne postrojbe Novosadskog korpusa JNA, te je svakodnevno morao prolaziti nekoliko vojnih punktova. Prolaz prema Lipovcu zabranjen mu je 22. X. 1991. Sutradan oko 18 sati obiteljski je dom Abjanovićevih opkolila skupina osoba s oznakama vojne policije JNA koji su ga pozvali na saslušanje u šidsku policiju. Budući da nisu imali nalog za privođenje, odbio se odazvati, nakon čega su ga vojni policajci, uz objašnjenje da se odupire, pred članovima obitelji vezali žicom. Ne želeći ostaviti Matu Abjanovića samog, njegov brat Ivica Abjanović sjeo je s njim u vojno vozilo registarskih oznaka JNA. Posljednji su put viđeni u večernjim satima u policijskoj postaji u Šidu.

Osobe koje su odgovorne za odvođenje Mate i Ivice Abjanovića nikad nisu identificirane ni procesuirane. Jovan Miril (po vlastitom svjedočenju), koji je poveo samostalnu istragu slučaja braće Abjanović, onemogućavan je u istrazi zbog prijetnji iz Odeljenja unutrašnjih poslova (OUP) Šid i Službe državne bezbednosti Republike Srbije. Obitelj Abjanović ni nakon višegodišnje potrage nije uspjela doznati njihovu sudbinu. Zbog teškog materijalnog položaja, a poradi ostvarivanja statusnih obiteljskih prava koja do danas nisu regulirana, majka Marija proglasila ih je umrlima 20. III. 2000. na Općinskom sudu u Vukovaru s danom nestanka ili odvođenja iz obiteljskog doma 23. X. 1991. Pri Hrvatskom i Međunarodnom Crvenom križu službeno se do danas vode kao nestali.

Stipan Đurkov iz Sonte. Odveden 10./11. kolovoza. 1991. s radnoga mjesta i od tada se ništa ne zna o njemu. Zna se da je radio u seoskoj birtiji i te noći je na silu ubačen u kombi nepoznatoga vlasnika te odvezen u nepoznatome pravcu. U to vrijeme Arkanovi dobrovoljci su bili smješteni u Erdutu te su »operirali« po okolnim mjestima među kojima je bila i Sonta. Prema neslužbenom izvoru te su noći navratili u seosku birtiju u kojoj ih je posluživao Hrvat, što im je netko dojavio. Nakon toga, Stipanu Đurkovu se gubi svaki trag. O ovom slučaju se i dalje šuti.

Izvor: osijek.hr, predsjednica.hr, arhiva Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata


Kaznena prijava za ubojstvo članova obitelji Matijević

Na popisu nestalih Hrvata iz Vojvodine dugo je bila obitelj Matijević iz Kukujevaca. Fond za humanitarno pravo (FHP), zahvaljujući kojem su procesuirani krivci za dva zločina počinjena nad vojvođanskih Hrvatima (obitelj Oskomić, Nikolu i Agicu, i Živka Litrića iz Kukujevaca), podnio je 16. listopada 2018. godine Tužilaštvu za ratne zločine (TRZ) Republike Srbije kaznenu prijavu protiv nekoliko NN osoba, zbog ubojstva tri člana obitelji Matijević u travnju 1992. godine u Kukujevcima (općina Šid, Srbija).

U kasnim večernjim satima 20. travnja 1992. godine nekoliko NN osoba je ušlo u dvorište hrvatske obitelji Matijević u Kukujevcima. Iz kuće su izveli Anu, Jozu i njihova maloljetnoga sina Franju Matijevića i odvezli ih u nepoznatome pravcu. Nekoliko godina kasnije njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani s groblja u Mohovu (općina Ilok, Hrvatska). Do danas za ovaj zločin pred sudovima u Srbiji nitko nije odgovarao.

Ubojstvo članova obitelji Matijević nije jedino ubojstvo koje je počinjeno nad Hrvatima u Kukujevcima. Naime, u noći između 29. i 30. srpnja 1993. godine u Kukujevcima Goran Vuković i Pavle Drašković, pripadnici dobrovoljačke jedinice iz Srbije koja je ratovala u okviru Vojske Republike Srpske Krajine, nasilno su ušli u kuću obitelji Oskomić. U kući su zatekli Nikolu i Agicu Oskomić, kao i osamdesetsedmogodišnju staricu Mariju Tomić, Agičinu tetku. Vuković i Drašković su zatečene ukućane vezali i udarali, da bi ih potom Vuković na svirep način ubio hicima iz pištolja u glavu. Za ovaj zločin Okružni sud u Srijemskoj Mitrovici je 26. travnja 1996. godine osudio Gorana Vukovića na kaznu zatvora od 15 godina, Pavla Draškovića na 10 godina zatvora i Milana Nikolića na zatvorsku kaznu od tri godine i šest mjeseci.

FHP ističe da su ubojstva članova obitelji Matijević i Oskomić dio serije etnički motiviranih zločina, usmjerenih prema stanovnicima Vojvodine hrvatske nacionalnosti, u razdoblju od 1991. do 1993. godine. Tijekom ovog razdoblja, dokumentirana su ubojstva, batinanja i zlostavljanja, prijetnje, podmetanja bombi i požara – djela izvršena s ciljem stvaranja pritiska na vojvođanske Hrvate da se isele u Hrvatsku. U jedinome sudskome postupku za ove zločine, koji je vođen pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove u Haagu, predsjednik Srpske radikalne stranke Vojislav Šešelj osuđen je na 10 godina zatvora zbog, među ostalim, progona hrvatskog stanovništva u Hrtkovcima (Vojvodina, Srbija). FHP smatra da TRZ mora istražiti navode i o drugim zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima iz Vojvodine početkom 1990-tih godina.

Izvor: Fond za humanitarno pravo, http://www.hlc-rdc.org

Priredila: Ivana Andrić Penava / Fotografije: dirketno.hr, arhiva Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay