Kolumne Kolumne

Žrtvama sastanci ne znače

Ima li nade da se sazna sudbina nestalih? Pitanje je koje postavljaju svi oni koji su izgubili dijete, roditelje, brata, sestru u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Postavljaju ga i vojvođanski Hrvati u nadi da će se saznati gdje su posmrtni ostaci žrtava i u nadi da će se otkriti i procesuirati počinitelji.

Kao dobra vijest je nedavno odjeknulo imenovanje Verana Matića za posebnog izaslanika predsjednika Srbije Aleksandra Vučića za pitanja nestalih i njegov prvi susret, 4. rujna u Osijeku, s kolegom s hrvatske strane Ivanom Vrkićem. Vrkić i Matić su se tada složili da će se »ovo, prije svega humanitarno i civilizacijsko, pitanje početi brže i učinkovitije rješavati i da je potraga za nestalima obveza obiju strana«. Također su istakli »da će se inzistirati na bržem istraživanju svih mjesta za koja postoji sumnja da kriju nestale i da se međudržavnim ugovorima omogući otvaranje svih arhiva na području bivše Jugoslavije«. Nedugo potom, 25. listopada, održan je sastanak i dvaju povjerenika i predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović koji su je izvijestili o dinamici suradnje dviju država. Predsjednica je, kako se to od nje i očekuje, »istakla značaj suradnje na ovom pitanju, izrazila svoju punu potporu suradnji i očekivanje konkretnih rezultata«.

Od posljednjeg susreta na ovu temu prošlo je još mjesec dana, i Hrvatska je obilježila 27. obljetnicu stradanja na Ovčari. Ovo pitanje se ponovno postavilo, ali optimizam je iščilio. Odgovarajući na pitanje novinarke HRT-a pomoćnik ministra branitelja za nestale Stjepan Sučić je kazao kako Hrvatska i dalje traga za 1.922 osobe, da je pronađeno dosad 150 masovnih grobnica, oko 1.300 pojedinačnih i ekshumirano više od 5.000 osoba. »Onog trenutka kada se sve osobe pronađu, kada obitelji nađu mir i sahrane svoje najmilije, tada ćemo reći da više nema potrebe za traženje«, rekao je Sučić. Međutim, na pitanje o suradnji u potrazi za nestalima odgovorio je kako je »komunikacija sa Srbijom loša« i kako »od 2013. godine Hrvatska nije dobila ni jednu informaciju, iako smo se redovito sastajali«. On je istaknuo i kako su svi građani RH, bez obzira na narodnost, obveza u traženju Vladinog Povjerenstva za nestale osobe i Uprave za zatočene i nestale.
O ovim pitanjima razgovarao je početkom godine i predsjednik Srbije s predsjednicom Hrvatske u Zagrebu, s predstavnicima hrvatske nacionalne manjine, te predstavnicima Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja u Beogradu. Obećanja su i tada dana »kako će se predati sve što se može predati« iz arhiva bivše JNA, a pokrenuto je i pitanje obilježavanja mjesta stradanja Hrvata u Srbiji tijekom 90-tih godina.

Kada sad pogledamo popis onoga što je tada obećano, vidimo da je dio onoga što je predsjednik obećao predstavnicma hrvatske manjine i provedeno u djelo. Međutim »obilježavanje mjesta stradanja Hrvata u Srbiji tijekom 90-tih godina« nije se dogodilo, niti se o tome govori u javnosti. Možda je tome uzrok i to što su brojni političari i ovdje i ondje ponavljali kao papagaji kako trebamo gledati u budućnost a ne u prošlost, pa je umjesto suočavanja s prošlošću, ta ista prošlost i dalje teret koji ne dozvoljava da odnosi budu bolji. A u društvu i dalje vlada etika rata a ne etika mira.

J. D.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay