Intervju Intervju

Dobra vila Bodroga

Sonja Periškić je po svojoj naobrazbi magistra pedagogije, etnologije i kulturne antropologije, a studij je završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon studija vratila se u Monoštor i uključila u rad hrvatske udruge, prvo kao članica, ali su je vrlo brzo njeno stručno zvanje i afiniteti preporučili za rad s djecom u Bodrogu. Rad s djecom je i njen posao, jer je Sonja uposlena kao učiteljica u hrvatskom obrazovnom centru u Santovu, u susjednoj Mađarskoj. Danas djeluje zadovoljno u svim poslovima koje radi, usprkos tomu što što joj je dan često prekratak za sve dnevne obveze. I usrpkos tomu što etnologija i pedagogija i nisu bili njen prvi izbor studija, jer joj je mladalačka želja bila studij španjolskog i talijanskog jezika. Prevagnulo je racionalno razmišljanje – što raditi poslije studija.

Studije ste završili u roku, a poslije nekoliko godina provedenih u Zagrebu vratili ste se u Monoštor. Većina mladih ljudi traži mogućnosti da ode, a Vi ste se vratili. Zašto i sada s distance od nekoliko godina je li to bila dobra odluka?

Kada sam počela studije, nisam znala hoću li ostati u Zagrebu, otići negdje drugdje ili se vratiti u Monoštor. Nisam o tome ni pretjerano razmišljala. Otišla sam u Zagreb da bih studirala, a odluku što i gdje poslije ostavila sam za kraj studija. Zagreb je predivan grad za studiranje. Tijekom studija bila sam u studentskom domu Stjepan Radić i lijepo je to iskustvo, upoznaš mnogo različitih ljudi, ali ja nekako nisam sebe vidjela u Zagrebu nakon studija. Bilo je razdoblje kada sam razmišljala o Osijeku, nekako je taj dio Hrvatske blizak našem mentalitetu. Tu se »dogodio« i moj, sada već suprug i nekako sve kockice su se posložile tako da se vratim u Monoštor.

Vaše prvo radno mjesto bilo je u Gimnaziji u Belom Manastiru.

Nije to bilo baš zaposlenje, već stručno osposobljavanje, bez zasnivanja radnog odnosa. Imala sam svoju mentoricu, plaću, ali nisam bila uposlenica. Bilo je to veliko iskustvo, jer imala sam sreće da mi mentorica bude pedagoginja gimnazije od koje sam mnogo naučila u onom praktičnom dijelu rada, što se ne može naučuiti tijekom studija. Imali smo i tijekom studija praktičan rad, prvo u vrtiću na drugoj godini i tijekom treće godine studija u školi. Bila su to moja prva iskustva u radu s djecom i učenicima i već tada sam vidjela da se dobro snalazim tu, da lako uspostavljam kontakt, da me djeca prihvaćaju.

Stručnu praksu odradili ste u Hrvatskoj, a onda ste se zaposlili u Mađarskoj.

Radim u hrvatskom vrtiću, osnovnoj školi i učeničkom domu u Santovu. To je jedna ustanova, ali ja radim u osnovnoj školi. Kod njih bi to bilo učiteljica, ali prema našim standardima to odgovara radnom mjestu nastavnice. Prošle godine držala sam satove hrvatskog jezika za drugi razred. Tri puta tjedno satove čitanja, dva puta tjedno satove gramatike i sat pisanja. Djeca slabije govore hrvatski, u višim razredima ni profesori ne govore hrvatski, pa se onda događa da ono što hrvatskog jezika nauče u nižim razredima i zaborave kada odu u peti ili više razrede. Drugi problem je što su udžbenici koncipirani kao da djeca znaju dobro hrvatski. Zadani plan i program se mora ispoštovati, a znanje hrvatskog nije na takvoj razini da oni mogu pratiti zadani plan i program. Međutim, na mojim satovima djeca su primorana govoriti hrvatski, jer ja ne govorim mađarski i mislim da sam od njih izvukla maksimum. S djecom iz drugog razreda trebala sam raditi i ove školske godine, ali s obzirom na to da me očekuje stručni ispit, sada sam preuzela treći razred. Osim kroz redovite satove hrvatskog, učimo hrvatski i na satovima pjevanja i plesa.

Kažete stručni ispit, što je taj stručni ispit?

Sada sam pripravnica. Kada položim ovaj ispit bit ću pedagoginja prvog reda. Poslije nekoliko godina čeka me još jedan ispit i bit ću tada pedagoginja drugog reda. Za ovo uposlenje nisam morala nostrificirati diplomu iz Zagreba, jer radim u hrvatskoj školi, ali je škola morala tražiti dozvolu da me zaposli na tri godine. Putujem svaki dan na posao u Mađarsku, ali nije to daleko, oko 20 kilometara i ako nema gužve na granici nije to neki problem.

Rad s djecom u hrvatskoj školi u Santovu Vaš je posao, a kada se vratite u Monoštor čeka Vas opet rad s djecom u KUD-u Hrvata Bodrog. I sami ste aktivni kao članica Bodroga. Kako usklađujete sve obveze?

Na posao idem na osam sati i obično se vraćam oko 16 sati. Tu su obiteljske obveze i kada imamo probe u Bodrogu još tri-četiri sata angažmana u udruzi. Kada sam se vratila iz Zagreba, prvo sam se uključila u plesnu skupinu, a poslije toga priključila sam se Ženskoj pjevačkoj skupini Kraljice Bodroga i tek nakon toga krenuo je rad s klincima. Iskreno, kada sam počela, imala sam puno više živaca i strpljenja s njima, jer ih je bilo manje. Sada ih imamo 18-19 i rekla bih da smo uspjeli formirati jednu dobru dječju skupinu. Prvo smo krenuli od onoga što je bila tema mojega diplomskog rada, a to su dječje sigre iz Monoštora. Poslije toga sljedeći korak bili su dječji plesovi, pa malo i plesova za odrasle. Uključujemo ih u naše manifestacije, tako da imaju priliku i na pozornici pokazati što su naučili, da ih vide roditelji, bake i djedovi, njihovi drugari. Imali su nastupe i izvan Monoštora, a već tri godine za redom plasirali smo se na Pokrajinsku smotru dječjeg folklora. Sva tri puta prikazali smo dječje sigre i uvijek su komentari stručnog žirija bili da djeca uživaju i da se zaista tijekom nastupa i sigraju na pozornici i ono što žiri također hvali je šokački govor koji djeca koriste tijekom tih sigara. Najstarija djeca u našoj skupini su devetogodišnjaci, a najmlađoj Sari su tek četiri godine. Bude svakakvih dana, nekada dođu izmoreni od škole, sporta, pa ih je teško obuzdati, ali mislim da uspijevamo naći neki zajednički jezik da ih obuzdam i često čujem komentare mama koje kažu – joj kako možeš, pa ja bih već poludjela s njima. Ali dobra smo mi ekipa.

I onda poslije ovih mališana dolaze ništa manje zahtjevne probe Kraljica Bodroga.

Neću sada ja sama sebe hvaliti, ali Anita Đipanov Marijanović je rekla da sam ja u Kraljice donijela neku novu energiju. Poslije mene došla je Anitina sestra Biljana, pa Sanja Šuvak, tako da se pjevačka skupina pomladila, a uveli smo i nove pjesme u repertoar. Dakle, osim naših tradicijskih pjesama, počele smo raditi obrade dalmatinskih pjesama, a i neke pjesme koje sam ja pjevala u skupini Zvizde u Zagrebu također smo uvrstili u repertoar. Koristi mi ovdje u Kraljicama iskustvo iz Zvizda, jer smo mi pjevale i pjesme iz Baranje, Slavonije, Srijema.

Tu nije kraj Vašeg angažmana u Bodrogu, jer ste članica i plesne skupine.

U plesnoj skupini su djevojke pri kraju osnovne škole i srednjoškolke tako da je atmosfera na probama uvijek dobra, rasterećena. Nosimo se mi i s njihovim pubertetom, problemima, hirovima, ali općenito mislim da smo dobra ekipa i mislim da u Bodrogu nije odavno bila tako dobra plesna grupa.

Ako su naši čitatelji sada pomislili da je tu kraj u krivu su, jer ostalo je da pobrojimo ješ nekoliko poslova na kojima također aktivno radite. Jedan od njih je projekt Hrvatske matice iseljenika Igračka u srcu koji ste realizirali sa »svojim« mališanima iz Bodroga. Kako ste se uključili u taj projekt i što je njegov krajnji cilj?

Igračka u srcu projekt je Hrvatske matice iseljenika, Hrvatske škole Boston i Zaklade hrvatskih studija iz Sydneyja. Cilj je da djeca u dijaspori kroz njima prihvatljiv način nauče svoju tradicijsku kulturu. Nismo se mi prijavili na natječaj već su oni nas pozvali i to nakon što je u Hrvatskoj predstavljen dio mog diplomskog rada koji se odnosio na dječje sigre u Monoštoru. Uradili smo multimedijalnu prezentaciju dječjih sigara i njima u Zagrebu se to toliko dojmilo da smo pozvani da u prosincu budemo gosti na završnoj prezentaciji projekta Igračka u srcu. Uz tu multimedijalnu prezentaciju djeca su tijekom radionice u školi napravili lutku, odnosno bebu, od kočenja (kočanjica). Radionicu smo realizirali u suradnji sa školom i učiteljicom hrvatskog jezika Elenom Brdar.

Vaši tekstovi našli su svoje mjesto i u Godišnjaku za znastvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. S obzirom na Vašu struku, to je bilo i očekivano. Koliko su terenska istraživanja koja ste radili tijekom studija korištena u tim radovima?

Svaka generacija kod profesorice Milane Černelić ide na terenska istraživanja. U vrijeme mojih studija istraživali su se Bunjevci, tako da sam ja s jednom kolegicom radila temu poroda kod Bunjevaca i taj rad objavljen je u monografiji o Bunjevcima. U Godišnjaku ZKVH-a je dio diplomskog rada o dječjim sigrama i sigračkama , u Godišnjaku je i moj koautorski rad o posmrtnim običajima iz Monoštora i Berega. U pripremi je sada i monografija o podunavskim Šokcima, a u njoj će bit će moj cijeli diplomski rad dopunjen sa Santovom, te koautorski radovi dopunjeni sa Santovom i još jedan koautorski rad o tradicijskoj prehrani. Uz profesoricu Černelić, jedan moj kolega i ja bit ćemo urednici te monografije. Tako da sam u poslu oko toga. I evo nedavno sam imala izlaganje u Pečuhu na jednom znanstvenom skupu, gdje sam govorila o uskrsnim običajima u Monoštoru.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay