Intervju

Koledž je škola života

Odlučne i uzvišene melodije s kora crkve Imena Marijina u Novom Sadu, uz posebno kitnjaste završne dijelove liturgijskih pjesama, pouzdan su znak da je za orguljama Boris Semnic. Ovaj dvadesettrogodišnji mladić, koji je nedavno završio koledž u SAD-u, svoje životno iskustvo grabi odlučno, ne ustručavajući se ni na korake kakve njegovi vršnjaci rijetko imaju hrabrosti poduzeti. Rođen je u Novom Sadu u obitelji liječnika. Tu je završio osnovnu školu, Gimnaziju Jovan Jovanović Zmaj i Glazbenu školu Isidor Bajić. U kolovozu 2014. započeo je studije biomedicinskih znanosti na Katoličkom koledžu Saint Norbert, u saveznoj državi Wisconsin u SAD-u. Cilj mu je bio nastaviti studij medicine. U svibnju 2018., nakon završenog koledža, odlučio je nastaviti studij medicine u Beogradu. Od malena svira klavir i fagot, no ne napušta ga ljubav prema orguljama, kao ni prema zborskom pjevanju.

Zašto ste se odlučili na studije u SAD-u? Koje su najvažnije razlike u koncepciji i praksi studiranja medicine na fakultetima u Srbiji i u SAD-u?

Na studije u SAD sam se odlučio koncem 2013. godine, kada mi je vjenčana kuma mojih roditelja ponudila da je posjetim u Americi i pogledam kako mi se sviđa američki način studiranja. Prilikom obilaska američkih koledža najviše mi se dopalo to što se studentima na njima pruža prilika da na osnovnim studijama podrobno istraže sebe i svoja interesiranja, što je u Srbiji (i ostatku regije) skoro nemoguće. Mislim da je nemoguće očekivati od osamnaestogodišnjaka da zna čime bi se želio baviti cijelog života, a to je upravo ono što naš sustav od njih traži – da odmah poslije srednje škole donose takve odluke. Pravo, medicinu, veterinu, farmaciju i stomatologiju je, primjerice, u Americi nemoguće studirati bez završenog koledža. Koledž daje priliku ljudima koji su zainteresirani za ta područja da pokažu svoju istrajnost i sposobnost, a sustav time odabire najpodobnije studenate koji će se ozbiljno baviti tim područjima, u kojima donešene odluke mogu imati velike posljedice po ljudske živote. Američki koledž je jedna vrsta životne škole u kojoj se, osim rigoroznih akademskih programa, studenti uče samostalnom životu, ostvarivanju kontakata s drugim ljudima i akademskom i učenom pisanju. Američki koledži od svojih studenata pokušavaju napraviti prave akademske građane, pošto svi studenti, bez obzira na usmjerenje, moraju ispuniti kriterije zajedničkog kurikuluma – predmete koji svaki student mora proći. Na mom koledžu to su bili uvod u filozofiju i intenzivno pisanje. Jedna od velikih razlika između srpskih i američkih škola je to gdje se stavlja akcent tijekom studiranja. U Srbiji se, barem što se znanosti tiče, naglašavaju sadržaj i činjenice, dok u Americi primat ima uporabna i praktička vrijednost. Oba pristupa imaju svoju vrijednost, ali američki je po meni bolji jer je nemoguće biti dobar praktičar bez stanovitog teorijskog znanja, dok je potpuno moguće biti veoma teorijski potkovan s nepostojećim praktičkim iskustvom. Osim toga, američka sveučilišta njeguju zajednički rad i suradnju, a posebna pažnja se posvećuje razvijanju kritičkog razmišljanja. Studiranje u Americi je posebno i zbog toga što je pristup informacijama: časopisima, radovima i udžbenicima mnogo razvijeniji nego u Srbiji, što omogućuje studentima i profesorima da ostanu u suvremenom kontaktu s materijom. Američki studenti redovno se izjašnjavaju o kvaliteti nastave putem službenih anketa koje često mogu imati izravne posljedice na staž i zvanje profesora. Što se medicine tiče, studije u Americi uglavnom podrazumijevaju završen koledž, na koji se nastavlja još četiri godine studija medicine, nasuprot naših šest godina studija. Američki studenti već koncem druge godine medicine kreću s kliničkim radom, dok naš sustav sa sličnom praksom počinje na četvrtoj godini.

Koledž kao obrazovna institucija ne postoji kod nas. Što je zapravo američki koledž?

Koledž je institucija na kojoj se stječu osnovne akademske studije u najstarijem smislu te riječi. Američki koledži vode podrijetlo od antičkih i srednjovjekovnih kolegija i sveučilišta na kojima su se izučavali grčki, hebrejski i latinski jezik, algebra i filozofija. Ovakve institucije postojale su u Europi sve do industrijske revolucije, kada su sveučilišta počela gubiti svoj stari akademski karakter da bi se usredotočila na izučavanje vještina kao što su fizika, kemija, matematika, tehnologija, pravo, medicina, koji su se do revolucija nalazili u sklopu predmeta Principi prirode. Sveučilište se u svom starom obliku izgubilo u kontinentalnoj Europi zato što je Europa u razdoblju revolucija XIX. stoljeća bila strogo protiv elitizma, a koledž je djelovao elitistički: ljudi u svečanim odijelima koji diskutiraju o filozofiji i imaju svoje običaje i tradicije. Pri tome su svi studenti morali biti imućni kako bi platili školarine i knjige. Ujedinjeno Kraljevstvo je sačuvalo stari tip sveučilišta, te je tako on prenesen u Ameriku. Od tada u Europi potoji samo tip sveučilišta koji njeguje vještine, a u Americi i stari tip, kao i sveučilište koje njeguje vještine. Nakon završene osnovne i srednje škole, američki đaci upisuju koledž. I u Americi je za bilo koje studije (osim medicine, prava, stomatologije, veterine i farmacije) neophodno studirati četiri godine kao u Srbiji. Poslije toga moguće je otići na master ili doktorske studije. No, za ove discipline potrebno je prvo završiti osnovne studije, pa tek onda se usmjeriti na navedene grane. To se vidi i u našem sustavu, gdje se studije medicine zovu integrirane akademske studije, jer uključuju i osnovno i više akademsko obrazovanje.

Što točno podrazumijeva definicija katoličkog koledža? Na koji način su potrebe vjernika katolika integrirane u studentski život?

Katolički koledži su uglavnom osnovani od strane katoličkih redova koji u svojoj misiji imaju jaku učiteljsku notu, kao što su dominikanci ili isusovci. Dok su tijekom XIX. i početkom XX. stoljeća to bile institucije u kojima su striktno izučavani latinski jezik i teologija, pored drugih predmeta, od druge polovice XX. stoljeća do danas katolički koledži se odlikuju time da svojim studentima nude jednu vrstu duhovnog pokroviteljstva i tradicije. Velika prednost katoličkih koledža je ta što je njihova tradicija, povijest, a često i administracija ukorijenjena ili duboko vezana za vjeru, što daje jednu dubinu koju sekularni koledži nemaju. Zbog toga je katoličkim koledžima mnogo lakše stvoriti duh zajedništva među studentima i uposlenicima nego što je što sučaj sa svjetovnim koledžima. Mladim katolicima se na katoličkim koledžima poklanja mnogo pažnje. Osim tjednog klanjanja i dnevnih svetih misa, katolici se pozivaju na nekoliko hodočašća tijekom godine, nekoliko programa meditativno-kontemplativnih šutnji, kao i redovita druženja. Na mom koledžu je čak nedavno osnovana studentska grupa Frasati s ciljem njegovanja vjere kod muških studenata. Mnogi koledži u Americi imaju svog kapelana, na mom ih je bilo nekoliko. Njihova uloga je velika, budući da im se obraća puno studenata u različitim životnim tjeskobama.

O stanovanju i životu u studentskim domovima američkih sveučilišta uglavnom imamo predodžbe iz brojnih američkih filmova. Kako ste Vi i gdje stanovali?

Tijekom boravka na koledžu boravio sam u studentskom domu. Već na drugoj godini sam postao »studentski savjetnik« – student zaposlen pri studentskoj službi za domove, koji živi u danom domu, stara se o poštivanju pravila doma, a i pravi programe za međusobno zbližavanje studenata. U usporedbi s američkim filmovima, ja sam često bio u ulozi »policajca«, koji se starao o poštivanju pravila. Život i stanovanje većina studenata nije pogrešno predstavljeno u filmovima. Mnogi studenti su članovi studentskih organizacija, bratstava i sestrinstava s grčkim obiljležjima, orkestara, bendova i zborova. Iako filmovi često prikazuju studente kako vrijeme provode uz video-igrice i alkohol, treba napomenuti da mnogo njih često radi i po dva posla uz studije, kako bi mogli platiti troškove studiranja.

Jeste li zapazili razlike u praksi vjerskog života i angažmana mladih katolika između SAD-a i naših krajeva?

Amerika je velika zemlja i teško je usporediti prakse naših mladih i njihovih, napose jer okrug u kojem sam ja bio (igrom slučaja) ima veliki udjel katolika u odnosu na ukupnu populaciju okruga. Ono gdje je moguće napraviti paralelu je u organizaciji. U Americi se mnogo polaže u pastoral mladih, ali ne tako što se ciljano prave programi za mlade već što se prave programi za čitav narod. Ukoliko bih mogao grubo uopćiti, rekao bih da su crkve u Americi mnogo bolje zajednice (u suštini te riječi) nego naše crkvene zajednice. Pastoralna i financijska vijeća redovito rade i sastaju se, ljudi aktivno sudjeluju u svojoj zajednici, okupljaju se i izvan liturgije i sami prave programe neovisno od župnika. Često mi se čini da je naš narod u crkvi veoma pasivan i da ljudi dolaze u crkvu zbog sebe, a ne zbog zajedništva s drugima. Ovakvo zajedništvo u Kristu privlači kako mlade, tako i ljude svih ostalih uzrasta u američke katoličke crkve.

Jeste li imali prilike nadograđivati svoju glazbenu karijeru tijekom školovanja?

Imao sam prilike usavršiti najviše zborsko pjevanje, pošto sam pjevao u opatijskom zboru sve četiri godine. Iako ga nisam usavršavao, često sam svirao fagot, kako u puhačkom orkestru tako i za različite projekte. U Americi sam imao prilike i probati da sviram trubu, koju trenutno usavršavam u Novom Sadu.

Kakvi su Vam dalji profesionalni planovi?

Nakon završenih studija medicine u Beogradu, planiram se vratiti na specijalističke studije u Ameriku.

Intervju vodio: Marko Tucakov