Intervju Intervju

Mediji moraju suštinski biti slobodni

Živimo li u vremenu u kojem su heroji postali dio prošlosti? O suvremenom dobu, koje karakterizira i nepovjerenje u meta-naracije, odnosima između medija, tehnologije i društva, te o mijenjanju uvjeta konstituiranja ideoloških obrazaca pojavom digitalne revolucije i društvenim konzekvencama tih promjena razgovarali smo s politologom dr. sc. Miloradom Đurićem (Izbište, Vršac, 1960.). Milorad Đurić je diplomirao je na Filozofskom fakultetu (sociologija), a magistrirao i doktorirao na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Tijekom devedesetih godina bio je glavni i odgovorni urednik magazina Košava. Obavljao je više javnih funkcija. Bio je tajnik za informiranje i tajnik za kulturu u Vladi AP Vojvodine (od 2004. do 2012.). Objavio je monografiju Izvan kruga: globalizacijski izazov demokratiji, kao i više znanstvenih radova u domaćim i inozemnim časopisima. Trenutno predaje na Visokoj školi socijalnog rada u Beogradu.

Kultni album punk-rock grupe The Stranglers, pod nazivom No more Heroes, objavljen je davne 1977. godine. Naslovna pjesma sadrži i stihove: što god da se desilo herojima / nema ih više. Je li vrijeme političkih heroja prošlo, pa tako i u drugim područjima, kao što su umjetnost, novinarstvo, strip ili crtani film?

Marshall McLuhan je svojevremeno rekao kako su umjetnici svojevrsni »sistem za rano otkrivanje i upozoravanje«, neka vrsta društvenog radara, te da razumijevanjem umjetničkih i kulturnih tokova možemo anticipirati i određena društvena kretanja. Punk-rock revolucija sredinom sedamdesetih, predvođena bendovima kao što su The Stranglers, The Sex Pistols i The Clash u Velikoj Britaniji ili The Ramones u Sjedinjenim Američkim Državama, snažno je uzdrmala ideju o herojima, kako muzičkim, tako i društvenim i političkim. Dakle, punk nihilizam nije obuhvaćao samo muzički aspekt već se odnosio na praktično sva područja života. Nekoliko godina kasnije, 1979.., francuski teoretičar Jean Francois Lyotard objavio je studiju Postmoderno stanje. Najavljujući svoj tekst koji je zapravo bio referat namijenjen Senatu Univerziteta u Quebecu, kao svojevrsni izvještaj o stanju znanja u najrazvijenijim društvima, Lyotard je to stanje definirao kao postmoderno, kao stanje kulture poslije preobražaja koji su utjecali na pravila igre u znanosti, književnosti i drugim umjetnostima. Pod odrednicom postmoderno on je, naime, podrazumijevao opće nepovjerenje prema metanaracijama – narativna funkcija je izgubila svoje činitelje, velike junake, velike opasnosti i, konačno, velike ciljeve. Nema sumnje da je razdoblje koje je uslijedilo samo potvrdilo ove Lyotardove konstatacije i u svim područjima kulture. Bazirajući svoje viđenje postmodernog stanja na hegemoniji, kako ju je on nazvao, informatike, Lyotard paralelno gradi alternativno viđenje pozicije subjekta koji će u budućim vremenima biti mnogo kompetentniji i informiraniji akter društvenih procesa. Ova nova pozicija individuuma, određena tehnološkim napretkom sredstava za komunikaciju, masovnim pristupom »čvorovima« komunikacijskih mreža najavljivala je novu epohu u kojoj ćemo se, kao što je tada pjevao David Bowie, vratiti rock muzici, u Heroes, možda i »…moći biti heroji, ali samo na jedan dan«.

Tko su bili Vaši heroji od odrastanja i nakon toga?

Pa, u djetinjstvu su to uglavnom bili dječji super heroji iz stripova – Flash Gordon, na primjer. Kasnije to nisu bili klasični heroji, već osobe koje su me na različite načine fascinirale. Muhammad Ali u boksu, Miles Davis u muzici, John Kennedy u politici… Jedna od najfascinantnijih osoba koje sam upoznao bio je svakako Zoran Đinđić.

Jesu li univerzalne priče o slobodi, jednakosti i pravdi istrošene, kao meta-naracije?

I da i ne. Ove su vrijednosti snažno odredile kraj 18., te 19. i 20. stoljeće, inspirirajući velike revolucije, ratove, dugotrajne ideološke konfrontacije. Dvije suparničke ideologije: i liberalizam i socijalizam su polagale pravo na slobodu i jednakost. Ali, to su bile vrijednosti s različitim »pravcima širenja«: sloboda – vertikalni skok, jednakost – horizontalno rasprostiranje. Logika slobode se može rezimirati u formuli »jednake prilike da se postane nejednak«. Logika jednakosti ide u drugom pravcu – »nejednake prilike da se postane jednak«. Pri tome, liberalizam se fokusira na individue, socijalizam na kolektivitet, društvo. U svakom slučaju, padom Berlinskog zida i trijumfom liberalne demokracije okončan je dugi ideološki konflikt ove dvije orijentacije, što je nekim teoretičarima poslužilo kao argument da proglase kraj ideologije ili kraj povijesti. Više se ne formiraju stabilne ideološke konfiguracije oko ovih temeljnih vrijednosti. Meta-naracije više nisu u stanju ovladati raznolikošću života. U suvremenom dobu društvo se rasplinjava u pluralitetu narativa i nijedan od njih nema prednost niti, pak, pretenziju apsolutnog važenja. Totalitet je zamijenjen separatnim elementima i difuzioniranim mikro-naracijama koje ne mogu imati potencijal za interpretaciju cjeline. Na djelu su, umjesto meta-priča o slobodi, jednakosti ili pravdi, mikro-projekti, vremenski i prostorno lokalizirani, koji, nužno, nekadašnje homogeno transcedentalno središte iz kojeg se »proizvodila« historija pretvaraju u heterogeno polje nesamjerljivih, sublegitimiziranih projekata. Naglasak je na relativnosti perspektiva iz kojih se analizira određeni predmet, a ne na nekoj apsolutnoj slici svijeta. Naravno, ljudi su i dalje inspirirani idejama slobode, jednakosti i pravde, samo što više nije realno da se oko toga formiraju stabilne ideologije i dugovječni čvrsto struktuirani politički pokreti.

Je li danas proces proizvođenja komunikacije istovremeno i proces konstituiranja smisla, ovdje i sada u Srbiji?

Ova pretpostavka pripada tzv. teoriji sistema, prema kojoj je elementarni proces kojim se društvo konstituira zapravo proces komunikacije, te da je proces proizvođenja komunikacije istovremeno proces proizvođenja smisla, odnosno, identiteta jednog društva. Tako da se poremećaji u procesu proizvođenja komunikacije istovremeno odražavaju kao poremećaji u procesu konstituiranja društvenog identiteta. Drugim riječima, svako ometanje ili blokiranje demokratske, spontane i slobodne komunikacije onemogućuje proces samotematiziranja društva, onemogućuje društvo da kroz mrežu socijalne komunikacije odozdo stvara vlastiti identitet, da uči o samom sebi i da se samokorigira. Selektivno iskonstruirana komunikacija kojom se, iz nekog političkog centra, »s vrha«, zajednici unaprijed pripisuju određeni sadržaji, gura društvo u opasnu sferu binarnog shematizma mi-oni, naši-njihovi, prijatelj-neprijatelj, čineći ga ekstremiziranim, nefleksibilnim i nesposobnim da rješava nove probleme koje nameće dinamična okolina.

Postoje li danas u ovome podneblju i u svijetu kodovi – liberalizam, komunizam, konzervativizam, nacizam, fašizam kao točke političkih akcija i orijentacije?

Politička teorija i praksa u proteklih dvije stotine godina zaista su bili posredovani ovim šiframa/kodovima. Oni su sudionicima i promatračima političkih akcija služili kao svojevrsne točke orijentacije u širokom političkom spektru, ali i kao pokretačka energija u krajnje iracionalnim pravcima – milijuni ljudi su, samo u posljednja dva vijeka, bili spremni progoniti ili biti progonjeni, zatvarati ili biti zatvarani, spremni da ubiju ili budu ubijeni u ime različitih ideoloških »-izama«. I danas se, u političkoj sferi, možemo sresti s ovim ideološkim oznakama, ali mislim da su one izgubile svoju prvobitnu masovnost i snagu. Međutim, na djelu je jedna drugačija ideološka dinamika. Pojava »karizmatičnih«, populističkih političkih lidera u Europi i svijetu ukazuje na jedan vrlo interesantan fenomen. Karakteristično je da se nijedan od tih lidera ne deklarira i ne vezuje za neku specifičnu ideološku orijentaciju. Naprotiv, u njihovim političkim ličnostima stječu se elementi svih ideologija, praktično cjelokupni ideološki spektar. Ova ideološka implozija, praćena fluidnošću – mogućnost kretanja u svim ideološkim pravcima, i krajnjom personalizacijom vlastitih političkih uloga – inzistiranje na direktnom odnosu s »narodom«, izbjegavanje institucija, čini suvremene populističke lidere potpuno novim, krajnje nepredvidivim i, rekao bih, krajnje rizičnim fenomenom na političkoj sceni.

Što se danas predstavlja u Srbiji kao poželjno stanje društva? Postoji li kod građana gubitak povjerenja u demokratsku praksu?

Ne samo u Srbiji, već i u Europi i svijetu primjetan je problem legitimacijskog deficita u političkom polju. Legitimacijski deficit nastaje onda kada se krugovi onih koji odluke donose ne poklapaju s krugovima onih na koje se odluke odnose. Uzrok tome je izmještanje procesa donošenja odluka iz postojećih nacionalnih institucionalnih okvira u mrežu transnacionalnih organizacija, režima i sporazuma – MMF, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija i slično. Što su brojnije i važnije materije koje se uređuju međudržavnim pregovorima, utoliko više donošenje političkih odluka izmiče demokratskoj volji glasača. Zbog toga i možemo govoriti o gubitku povjerenja u demokratsku praksu i opadanju »kupovne moći glasačkih listića«. Gubitak povjerenja u postojeću političku praksu rezultat je ponižavajućeg osjećaja da je ugroženo elementarno poštovanje i dignitet građana u političkom poretku, odnosno da je ugrožena ideja, upotrijebimo ovdje Habermasovu formulaciju, »samozakonodavstva, po kojoj su adresati zakona istovremeno i njegovi autori, ideja društva koje utječe samo na sebe. Ovakva transformacija politike dovodi u pitanje sve ono što je ideju suvremene demokratske države činilo tako privlačnom – a to je, prije svega, obećanje pravednog poretka, kao i mogućnost da građani slobodno biraju uvjete u kojima će živjeti. Pošto je izgubljena nada u izbore i u parlamente, u potrazi za alternativama ljudi izlaze na ulice ili – izlaze iz zemlje. Što se tiče Srbije, situacija je slična. Poželjno stanje društva predstavljeno je od vlasti kroz princip efikasnosti-i-rasta: dakle, što brže i što više. Međutim u ovoj »ideologiji rasta BDP-a«, u ovoj fascinaciji kvantitativnim, često se od drveća ne vidi šuma, tako da potpuno izmiče nešto što se u nekim sretnijim zemljama zove kvaliteta života. Uostalom, broj građana koji je već napustio ili planira napustiti Srbiju govori više i preciznije od bilo kakvih socioloških i političkih analiza.

Dovodi li suvremena distribucija informacija putem interneta do prevrednovanja starih i utemeljenih obrazaca misli?

Svaki tehnološki napredak koji značajno mijenja način širenja informacija također utiče i promjenu postojećih načina mišljenja. Usmena komunikacija, na primjer, bila je komunikacija plemena, koja je podrazumijevala stalnu fizičku prisutnost, a isključivala bilo kakvu privatnost i distanciranost. Zajednice s usmenom kulturom su također uvijek okrenute ka prošlosti, ka očuvanju i prenošenju informacija, prije svega u obliku tradicije. Pojava pisma, piktografskog, hijeroglifskog, a zatim i fonetskog raskinula je vezu između gdje i kada, prostora i vremena, neophodnu za prethodnu, usmenu kulturu. Stvoreni su uvjeti za »skladištenje« informacija. Također su stvorene i pretpostavke za složene i hijerarhizirane društvene organizacije. Fonetsko pismo, kao sustav povezanih znakova, jednoobraznih i kontinuiranih, presudno je utjecalo i na oblike psihičkog i društvenog strukturiranja. S druge strane, Gutenbergov pronalazak preše za tisak je tu jednoobraznost i kontinuiranost uzdigao do neslućenih razmjera. Tehnologija tiskanja prevladala je ograničenja rukopisnih knjiga i od tiskanja knjiga stvorila prvu masovnu industrijsku proizvodnju. Osim toga, tipografska jednoobraznost je povratno utjecala i na ujednačavanje govora i pisanja, na standardizaciju i učvršćivanje nacionalnih jezika. Konačno, digitalna revolucija, nastanak elektroničkih sredstava komunikacije značit će i do sada najdramatičniju promjenu. Televizija i satelitske komunikacije omogućile su da se nadvaladaju sve dotadašnje prepreke. To znači da je postalo moguće da s bilo kog dijela Zemlje uspostavite komunikaciju s drugim dijelom. Internet je, uz otkriće hipertekstualne veze – www, samo dodatno ubrzao ovo globalno povezivanje omogućivši cirkulaciju po moru decentraliziranih sadržaja, stvarajući dojam korisniku da je pred njim jedan homogen, globalan i beskonačan svijet. Paralelno s ovom mini-retrospektivom razvoja načina komuniciranja možemo pratiti i promjenu dominantnih kulturnih i društvenih obrazaca. Tako se konzekvence tehnologije tiskanja mogu sistematizirati u tri dominantna principa – eksplozivnost; širenje, specijalizacija, linearnost; čvrste, predvidljive strukture i kolektivizam; pojava nacionalizma i drugih kolektivističkih ideologija. S druge strane, konzekvence digitalne revolucije su sasvim suprotne – implozivnost; kompresija, fluidnost i radikalni individualizam.

Je li internet donio kvalitetu kritičkoj misli, promjenom prema klasičnim medijima u smislu: svi-svima, a ne jedan-svima?

Internet zaista posjeduje vlastitu filozofiju. Dok su klasični mediji organizirani po principu jedan-svima, internet je organiziran po principu svi-svima. Time je konfiguracija komunikacije nepovratno izmijenjena – sve je, istovremeno, centar i sve je, istovremeno, periferija. To je neizbježna posljedica same arhitekture interneta. Imperativ je bio postići lakše povezivanje i kontinuirano širenje mreže. To omogućava svakom korisniku da ravnopravno sudjeluje, pridonosi unaprjeđenju sadržaja na mreži i da to prenese kome želi. Kontrola interneta je težak zadatak, jer ne postoji praktično nikakav centar. Više nalik ribarskoj nego paukovoj mreži internet je omogućio kulturu razmjene među jednakima, bez centralizacije, hijerarhije i selekcije. Time su stvoreni uvjeti i za poticanje, kako Vi kažete, »kritičke misli«, odnosno za stvaranje svojevrsnog »digitalnog polisa«.

Može li suvremeni svijet biti stabilno okruženje? Plašimo li se danas rizika?

Britanski sociolog Anthony Giddens, analizirajući stanje suvremenog svijeta, svojedobno je upotrijebio metaforu »zmajeve kočije«, implicirajući da sada živimo u skokovitom, nepredvidljivom svijetu koji je izmakao bilo kakvoj kontroli. Ogromna količina informacija i novih znanja koja se svakodnevno produciraju istovremeno mijenja prirodu našeg svijeta upućujući ga u nove i neočekivane pravce. Zbog toga, a ovo se vjerojatno neće dopasti pristalicama teorija zavjere, svijet ni u jednom trenutku nije nekakav stabilan sistem u kojem možemo precizno planirati naše aktivnosti ili ga kontrolirati. To se odnosi i na prirodu rizika s kojima se suočavamo. Ulrich Beck kaže kako svi »…mi postajemo članovi svjetskog društva opasnosti«. I to je svakako točno. Rizici nisu više unutarnji problem bilo koje pojedinačne zemlje, niti se bilo koja pojedinačna država može boriti protiv njih. To je, uostalom, tako očigledno u slučaju migrantske krize. Nastala je nova dinamika društvenih rizika. Siromaštvo i nejednakost se ne javljaju samo u starim obrascima binarnog shematizma; sjever-jug, centar-periferija, već postaju fluidni i zadobivaju nove forme, tako da je od izuzetne važnosti podizanje nivoa javnog opažanja socijalne nesigurnosti i ranjivosti kako bi se kreirali mehanizmi multilateralnog usuglašavanja različitih interesa i potreba. Nova dinamika globalnih socijalnih izazova govori nam da iskustva koja smo crpjeli iz prošlosti jednostavno više ne važe. Primjerice, pokušaji da se migrantski valovi zaustave podizanjem zidova na granicama pojedinih zemalja djeluju kao reakcije iz kamenog doba. Percepcije izazova također doživljavaju transformaciju. U globaliziranom svijetu svi živimo u zajedničkoj sadašnjosti, bez osjećaja zajedničke prošlosti i bez jasne vizije zajedničke budućnosti. U takvom, implodiranom, ali ne i uniformiranom svijetu, u kojem smo se našli bez naše suglasnosti, bez naše odluke, do izražaja dolaze sve naše razlike – naročito u sagledavanju prirode i ozbiljnosti socijalnih izazova. Međutim, priroda izazova je globalna i nitko zaista nije zaštićen. Kompleksne interakcije socijalnih problema nisu uvijek vidljive na nivou pojedinačnih država. Zbog toga je jedan od najvažnijih zadataka uspostavljanje jasne svijesti o riziku, odnosno, svijesti o globalnoj ugroženosti i globalnoj odgovornosti, kako bismo mogli kreirati zajedničku anticipaciju i prevenciju globalnih opasnosti.

Slavoj Žižek kaže da su danas socijalni pokreti »nalik bankama bijesa.« Kako Vi promišljate tu njegovu tvrdnju?

Zvuči, naravno, efektno, ali jesu li banke dobra usporedba? To bi značilo da socijalni pokreti skladište bijes, uvećavaju ga i planski plasiraju tamo gdje će biti najefikasniji. Ali stvar sa suvremenim socijalnim pokretima nije tako racionalna. Vidjeli smo da oni brzo nastaju, brzo se rasplamsavaju, ali se isto tako brzo i gase. Ovi socijalni pokreti sastoje se od vrlo široke i vrlo difuzne mreže različitih aktera. Ideološki su potpuno neuhvatljivi i nadilaze tradicionalnu lijevo-desno podjelu, ali su istovremeno vrlo fleksibilni u sklapanju savezništva u različitim, ponekad neočekivanim pravcima. U organizacijskom smislu radi se o fluidnoj mreži mnoštva manjih pokreta, nestrukturiranih i nehijerarhiziranih, u koju su uključeni i »stari« i »novi« pokreti, povezani zahtjevima za fundamentalnom slobodom i pravdom. Stilski, to je »estetsko-karnevalska manifestacija anarhičnog demosa«, da upotrijebim Žižekov termin, svojevrsni melting pot new age ikonografije, anarhizma, ekologizma, fundamentalizma, anarho-panka i sličnog. O kompleksnoj prirodi ovih novih socijalnih pokreta svjedoči i Naomi Klein, autorica bestselera No Logo i praktično glasnogovornica antiglobalizma, kada, reagirajući na kaotičnu mješavinu tema i orijentacija, kaže kako su ovi prosvjedi otišli mnogo dalje od onoga što su sami akteri predvidjeli i kako je neophodno malo zastati, kako bi se čitava stvar sistematizirala i organizirala. Mislim da je Naomi Klein bila u pravu…

Što za Vas znači sloboda medija?

Duško Radović je govorio kako je posao novinara »da bježe od onih koji ih jure, a da jure one koji od njih bježe«, što je vrlo lucidan opis novinarske profesije. A u toj »jurnjavi« formalna sloboda medija jest neophodna, ali ne i dovoljna. Jer, postoji mnogo načina da se ta formalna sloboda potpuno obesmisli. Možda će zvučati utopijski ako kažem da je potrebna potpuna suglasnost na nivou našeg političkog društva da mediji moraju suštinski biti slobodni. Zatim, neophodna je odgovornost, jer sloboda bez odgovornosti ne znači ništa. Treće, iznad svega toga mora stajati neovisno pravosuđe. Tako da se odgovori na pitanje o slobodi medija moraju pronalaziti u trokutu mediji – regulatorna tijela – pravosuđe.

Imate li uvida razmišljaju li građani Vojvodine o problematici decentaralizacije i regionalizacije ili ih je više-manje briga za to pitanje?

Imam dojam da pitanja decentralizacije i autonomije nisu previše u fokusu građana Vojvodine. Osim nekoliko političkih stranaka i nevladinih organizacija koje se poslovično bave ovom temom, na društvenoj i političkoj sceni Vojvodine se u tom smislu ne događa ništa novo. Osobno, smatram da je to loše, jer pitanja autonomije i decentralizacije sistema nisu ekskluzivna pitanja nekih posebnih političkih organizacija već predstavljaju temeljna pitanja razvoja jednog društva u cjelini. Svjestan sam, naravno, popularnog stajališta po kojem svaka regionalizacija vodi dezintegraciji, te da svako jačanje dijelova znači slabljenje cjeline, ali primjenom takve logike samo se blokiraju, inače neophodne, debate o ovoj temi. Jer, regionalizacija nije samo pitanje prostog političkog izbora ili ispunjavanje određenih (EU) uvjeta već je to pitanje naše političke budućnosti. Već smo, na žalost, imali prilike uvjeriti se u paradoksalni efekt centralizacije: potpuna centralizacija, zapravo, ne rezultira potpunom integracijom, već suprotno – potpunom dezintegracijom. Nasuprot tome, decentralizacija, vertikalna podjela vlasti, povećava nivo kompleksnosti i fleksibilnosti, jačajući na taj način kompetenciju društva za suočavanje s izazovima okruženja. Također, kreiranje autonomnih podsistema, vertikalna diferencijacija, vertikalna podjela vlasti podiže kapacitet društva i u procesu proizvođenja alternativnih »unutrašnjih« politika, neophodnih u slučajevima neujednačenog razvoja. Imajući u vidu dobre i poučne primjere država koje su to na vrijeme shvatile, možemo reći da pitanja regionalizacije i decentralizacije predstavljaju svojevrsni test inteligencije za svaku državu.

Intervju vodio: Zvonko Sarić

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay