Nije doba sanku više,
Da se ziva i uzdiše,
Tu je vrijeme, puca zora,
Svak na noge skočit mora!
Tko je samo krvi naše,
Koga rodski naš vez paše,
Ne krzmati, već san na stran,
Dajmo ruke-dlanom o dlan! …

…Samo složno sred naroda
Dični sinci svoga roda!
Svijet će vidit što junački
Može duh sve bunjevački!

gggggggggggggg

Stjepan Vujević rođen je 1837. u Bačkom Brijegu, a preminuo 1905. godine. Bio je franjevac, ali je istodobno i položio učiteljski ispit u Kalocsi (Mađarska) te djelao puno desetljeće kao učitelj, u Baču. Njegove spisateljske preokupacije bijahu mahom svjetovne i prosvjetne, ljudske i iskrene. Svojom je širokom kulturom i posvemašnjom naobrazbom vrlo aktivno sudjelovao u svim spornim pitanjima koja su se odnosila na Bunjevce, njihovu književnost i jezik, pišući osim poezije i proze i jezične raspre u »Bunjevačkim i šokačkim novinama« i »Nevenu«. Temperamentne su mu pjesme nabijene istinskim domoljubnim zanosom i nepatvorenim patosom, čime je utjecao na naraštaje budućih pjesnika, poglavito Nikolu Kujundžića. Vujevićevo plodno je pjesničko angažiranje u preporoditeljskom pokretu bilo značajno i na jasno političko i kulturno opredjeljivanje bunjevačke mladeži te svojih suvremenika i ispisnika, koji su 1878. organizirali rad »Pučke kasine« u Subotici.