Širom Vojvodine
Bili jednom neki salaši
Salaša u ataru između Lemeša i Aleksa Šantića nekada je bilo stotinjak. Vidaković, Vujević, Ivanković, Knezi, Mandić, Kaić... dio je popisa obitelji Hrvata Bunjevaca koji su živjeli na Ivanković salašima. Bilo je tu i mađarskih obitelji, ali za razliku od Lemeša, gdje su Mađari bili u većini, salaši su bili bunjevački.
Danas na te salaše podsjećaju samo bagremovi šumarci, raštrkani u ataru, i tek po koja ruševina. A za 10 ili 20 godina, kada nestanu, i ti posljedni tragovi ostat će samo priča – bili jednom salaši i poneko nostalgično sjećanje onih koji su dio svojih godina proveli živeći i radeći na njima.
Nepravda koja boli generacije
Dio sjećanja na salaše s nama je podjelila obitelj Ivanković. Lemešani i salašari odavnina. Stječu i rade generacijama, bez obzira bili na salašu ili u selu.
»Što da vam kažem o životu na salašu? Bilo je opuštenije, veselije, društvenije; bilo je igranki, prela, balova. Organizirala su se okupljanja po salašima. A znao se i red, a to znači da su se poštovali i slušali stariji«, priča teta Mariška Ivanković, rođena na Ivanković salašima, pa i udana tamo.
A što bi se drugo radilo na salašu nego li obrađivala zemlja i držala stoka? Radili su to i salašari na Ivanković salašima. Krave i svinje su se napasali, jer nije bilo dovoljno zemlje da bi se na njoj proizvodila i hrana za stoku. A mlijeko koje su salašari proizvodili nije se predavalo mljekari već su vrijedne salašarke sirile sir i prodavale ga na tržnici ili pekarima. I tu dolazimo do onoga što je bolna, potiskivana priča ovih salašara: nacionalizacija i oduzimanje zemlje od onih koji su zemlju stjecali generacijama, odvajajući svaki dinar da bi uvećali svoje posjede.
»Mom svekru zemlja je prvo oduzeta 1946. godine, pa onda i 1953. godine. Zemlja koja je oduzeta 1953. godine bila je posijana. Vraćena mu je 1995. i dočekao je da skine prvi rod i onda umro«, kaže teta Mariška.
I ne samo da su salašari doživjeli oduzimanje djedovine, već ih nisu mimiišle ni godine kada se od vrijednih ljudi otimalo sve što bi narodna vlast procijenila da je višak i da treba predati narodnim vlastima. Da bi nešto ostalo za prehranu obitelji, moralo se dobro čuvati, skrivati, a valjalo se i čuvati od svakoga, jer je sustav počivao na mreži doušnika. Moralo se dati i onoliko koliko nije rodilo. O tim teškim godine nije se puno govorilo, naročito ne pred djecom. Tako se ni u obitelji Ivanković nije puno govorilo o zatvoru na koji je zbog neispunjene obveze bio osuđen teta Mariškim svekar. Nije se govorilo, ali je ta nepravda boljela salašare, naviknute na težak i prije svega pošten rad i život.
Propali salaši, propada i selo
Života na salašu prisjeća se i Mariškin sin Šima, a bio je to kraj 60-tih godina.
»Od ceste prema Subotici do pruge sve su bili salaši. Sjećam se ja i željezničke postaje i vlaka kojim smo putovali. Da, u Ivanković salašima postojala je željeznička postaja s tri kolosjeka. Nije se preko te stanice odvijao samo promet putnika već se tu utovarala i roba. Bio je to kraj vrijednih ljudi i mogu slobodno reći da su u gospodarskom smislu jači bili salašari u Ivankoviću nego oni u Lemešu. U Lemeš su salašari dolazili da bi išli u crkvu, a na salašima se živjelo da bi se radilo. A da su u onom režimu bili omiljeni i nisu, jer općenito Lemeš i okolni salaši doživljavali su se kao kulačko mjesto, tako da nikada ni u razmatranju nije bila mogućnost dovođenja struje u salaše. I upravo to što je salaše zaobišla elektrifikacija razlog je što su salašari polako napuštali svoje salaše i prelazili uglavnom u Lemeš. Mene je, eto, tako zasedilo da gledam propast salaša, pa onda i propast sela, pa i države«, priča Šima.
Salaša njegovog dide više nema. Kaže, sve je krenulo 90-ih kada su počele pljačke po salašima, a iz napuštenih i s napuštenih salaša odnosilo se sve što je moglo.
»U jednom momentu salaši su ostali i bez vode, i uz struju koje nije bilo, to je bio također razlog za napuštanje salaša. Danas u onim preostalim bunarima ima vode. Bunar je, osim hrpe žute zemlje i bagremovog šumarka jedino što je ostalo on našeg salaša. Ostavit ću to kako je, dok traje, nek traje. Nije to samo zbog nostalgije, već više iz praktičnih razloga, jer da bi se zemlja očistila od opeke i drugih ostataka trebaju godine. Prebolio sam to. Mada, kada smo rušili salaše nije mi bilo svjedno, ali da nisu početkom 90-ih krenule te pljačke praznih salaša ne bi ga nikada srušio«, priča Šima.
Velika obitelj
Rođena salašarka je i Marija Bagi, rođena Vidaković, i pamti život u velikoj obitelji u kojoj su osim njenog djeda i bake živjeli i njegov brat sa ženom, a žene su bile rođene sestre.
»Podjela je bila takva da je sve poslove vezane za salaš vodio moj dida, a o novcu je brinula žena njegovog brata i ona je određivala što će se kupovati. Zanimljivo, moj dida je imao dva sina, a njegov brat dvije kćeri. I kada se sakupio novac i odlučivalo kome će se u selu kupiti kuća, presudila je moja baba strina, ili baba teta, kako hoćete, koja je rekla mom didi: ti imaš dva sina i ti trebaš ostati na salašu. Bilo je to vrijeme pred Drugi svjetski rat i bile su to godine kada između Mađara i Hrvata Bunjevaca baš i nije bilo neke velike sloge i kada se na međusobne brakove nije gledalo s odobravanjem. Ali moj stric se zagledao u crkvi u djevojku iz obitelji Kanyó. Naravno da joj nisu dozvolili da se uda za mog strica. Živjeli su i oni na salašu i ona je tri puta pokušavala bježati sa svog salaša k nama. I na koncu je uspjela, ali njeni roditelji nisu prihvaćali taj brak i to je trajalo sve do rođenja djeteta«, kaže Marija.
Njena obitelj na salašu je ostala do 1972. godine. Nevrijeme je tada oštetilo salaš toliko da su Vidakovići odlučili da salaš ne vrijedi popravljati već je bolje preseliti se u selo. To je uradila i većina drugih obitelji i danas onih pravih salaša raštrkanih u ataru između Lemeša i Aleksa Šantića više nema. Ostalo je još nekoliko živućih salaša, ali su oni više, zbog blizine, dio sela.
Z. Vasiljević
Kolodvor
Željeznički kolodvor u Ivanković salašima otvoren je poslije puštanja pruge Segedin – Subotica – Sombor 1869. godine. Kolodvor je ime dobio po Zoltanu Ivankoviću, službeniku gradskih vlasti u Somboru, koji je za to ime i platio. Zatvoren je 1977. godine, a danas od nekadašnjeg kolodvora nije ostalo ni traga.
