Intervju Intervju

Kamen nas povezuje s prapoviješću

Nedavno sam boravio na slučajno otkrivenom arheološkom nalazištu. Vrijedni arheolozi, sa zagonetnim osmjesima, prljavih odijela i znojavi su, doduše, prekinuli svoj rad da bi ispoštovali posjetitelje i njihove voditelje, ali ni na jedno njihovo pitanje nisu odgovorili. Kada smo otišli, nastavili su šutke raditi. No, osmjehe nisu skidali s lica. Naravno, znali su sve što smo ih pitali, ali bili su svjesni da su čuvari tajni koje su se naprasno (slučajno) otkrile baš njima. Bili su ponosni i uzbuđeni zbog toga i nisu žurili da te tajne otkriju.

Jedan od otkrivatelja podzemnih tajni koji se bavi istim poslom kao i šutljivi stručnjaci iz uvoda je dr. sc. Josip Šarić. Rođen je u Zemunu 1957., gdje i danas živi i gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju, nakon koje je upisao Odjel za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. Nakon obranjene diplomske radnje i odsluženog vojnog roka, od 1983. do 1990. kao honorarni suradnik Arheološkog instituta, radio je u okviru projekta »Arheologija Srbije«. Godine 1991. obranio je magistratutu, ali stjecajem okolnosti tek 1996. godine počinje njegov stalni angažman u Arheološkom institutu. Nakon obranjenog doktorata 2000. godine, počinje stjecati znanstvena zvanja, te je danas u Institutu angažiran kao viši naučni suradnik. Najviše ga zanima tehnološko-tipološka analiza okresanih kamenih artefakata (predmeta koji su proizvedeni ljudskom rukom) svih prapovijesnih epoha, analiza sirovina za njihovu izradu i tehnologija i ekonomija mobilnih i sedentarnih ljudskih zajednica. Po pozivu predaje na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu i Istraživačkoj stanici u Petnici, a stručni je suradnik i časopisa Nacionalna geografija za prapovijesnu arheologiju.

Ako je povijest učiteljica života, kako pronaći sponu između prapovijesti i naše sadašnjosti? Ima li identitetske veze između nas, ljudi betona i tehnologije, i onih skupina i civilizacija koje su prije više tisuća godina naseljavale zemlju koju sada zovemo našom? 

Veza koju pominjete je mnogo dublja i čvršća nego što se to na prvi pogled čini. Ta veza je, iako će to mnogima izgledati čudno, kamen. Po mom mišljenju, kamen se nalazi duboko u samim temeljima naše suvremene civilizacije. Kamen je jedna od najraširenijih i svakako najtrajnijih sirovina koju je čovjek nalazio u prirodi i rabio za izradu neophodnog oruđa i oružja. Špilje, dakle opet kamen, su služile kao prva ljudska staništa od čvrstog materijala. U kasnijim razdobljima kamen je rabljen za izradu sakralnih i profanih objekata, za putove i fortifikacije. Od kamena su pravljeni ukrasni predmeti i skulpture. Danas imamo asfalt i beton koji nisu ništa drugo no sintetička zamjena za kamen. Silicij, kemijski element koji se dobija iz kamena, se nalazi u jezgrama procesora koji pokreću računala, mobitele, digitalne satove i fotoaparate. Na jedan posredan način opet smo u čvrstoj vezi s kamenom. Ispostavlja se da je čovjek oblikujući kamen kroz tisuće godina njegove uporabe oblikovao i samog sebe.

Prva asocijacija na arheologe je njihova strpljivost, preciznost i dosljednost u radu na terenu, u arheološkim nalazištima. No, kako se uopće dolazi do nalazišta? U našim krajevima bila su česta slučajna arheološka nalazišta prilikom velikih infrastrukturnih radova. Jesu li takvi radovi jedini koji otkrivaju zakopane tajne? 

Otkrića mnogih arheoloških nalazišta i u svijetu i kod nas događaju se prilikom velikih infrastrukturnih radova, ali i radova pojedinaca prilikom podizanja svojih stambenih objekata, radova na njivama ili voćnjacima. U slučaju takvih otkrića veliku ulogu imaju moral i etika nalazača. Česti su slučajevi neprijavljivanja otkrića. Kod velikih infrastrukturnih objekata prijavljivanje nalaza podrazumijeva i usporavanje radova dok arheolozi ne završe svoj dio posla. Investitori pritisnuti rokovima i povećanjem troškova radova mogu zanemariti obvezu prijavljivanja takvih nalaza. Kod pojedinca neprijavljivanje nalaza može biti uvjetovano očekivanjem materijalne dobiti od prodaje pronađenih predmeta na crnom tržištu. Svakako, spomenuti slučajni nalazi nisu jedini način otkrivanja i lociranja arheološkog lokaliteta. Svakom arheološkom projektu prethodi analiza prethodnih rezultata i literature s objavljenim podacima, nakon čega slijedi rekognosciranje terena. Rekognosciranje može biti sustavno ili tematsko. Prilikom sustavnih rekognosciranja bilježe se svi podaci o arheološkim tragovima, bez obzira je li riječ o pokretnim ili nepokretnim nalazima i bez obzira kom razdoblju pripadaju. Tematsko rekognosciranje se obavlja tako da istraživač pažnju usmjerava samo na predmete određenog razdoblju ili arhitektonske objekte jednog tipa. Rekognosciranje podrazumijeva puno pješačenja i dobru kondiciju istraživača. Uočavanjem fragmenata keramike, kamenih i koštanih alatki, novca ili sličnih nalaza i arhitektonskih objekata na oranicama, na vrhovima uzvišenja, u obrušenim profilima ili na rječnim obalama, arheolog stiče predstavu o vrsti i starosti nalazišta. Veoma korisna je i anketa među mještanima, naročito starijim, koji mogu pružiti značajne podatke o postojanju razrušenih objekata zaraslih u šikaru koje istraživač ne primijeti. Osim toga, stariji mještani često znaju toponime kao što su duvarine, crkvina, molitva, selište, metalica i slično koji arheologu jasno ukazuju na postojanje arheološkog nalazišta.

Kome, u pravnom smislu, pripadaju arheološki artefakti koji se pronađu u Srbiji? Sve češće slušamo o arheološkim piratima – ima li svatko pravo i mogućnost tražiti »zakopao blago« tamo gdje misli da ga je moguće naći? 

Prirodno i kulturno blago pronađeno u zemlji pripadaju državi, i to je zakonodavac jasno definirao. Niske nagrade koje dobija nalazač, nažalost, jedan su od generatora arheološke piraterije. Mogućnost prodaje arheoloških predmeta na crnom tržištu ili na dražbama u inozemstvu uz falsificirana dokumenta o podrijetlu predmeta vode ka devastaciji mnogih arheoloških lokaliteta. Uporaba lako dostupnih novih, jačih i preciznijih detektora metala samo pridonosi toj pošasti. Poseban problem predstavlja registriranje udruga, na razini grupe građana, čiji je navodni cilj zaštita kulturnog blaga i na takve pojave zakonodavac bi trebao usmjeriti posebnu pažnju.

S čuvenim Sergejem Karmanskim surađivali ste u izradi monografije o arheološkom nalazištu Donja Branjevina (nedaleko od Odžaka). Predstavite nam ovaj arheološki lokalitet star najmanje 7000 godina, njegove nalaze i život ljudi novog kamenog doba na lijevoj obali Dunava, na prostoru današnje zapadne Bačke.

Zaista je šteta što gospodin Karmanski nije doživio izlazak iz tiska svog životnog djela. Sergej Karmanski je bio entuzijast kakav se rijetko sreće. Njegov propust, nažalost uvjetovan nesretnim okolnostima, je bio nedostatak formalnog arheološkog obrazovanja verificiranog diplomom, zbog čega od nekih predstavnika struke nije bio dovoljno ozbiljno shvaćan. Da je odnos prema njemu bio drugačiji, vjerujem da bi i cjelokupan odnos prema fantastičnom lokalitetu kakav je Donja Branjevina bio drugačiji. Posebno bi do izražaja došao precizniji odnos prema stratigrafiji, a samim tim i prema tumačenju nalaza. Arheološka problematika koju je postavio ovaj lokalitet pred istraživače suviše je složena da bi se mogla apsolvirati u nekoliko rečenica. Riječ je o specifičnoj sedentarnoj zajednici ljudi koja se razvijala na nekim starijim tradicijama, o čemu svjedoče brojni nalazi kremenih geometrijskih mikrolita koji svoje korijene imaju u balkansko-dunavskom epigravetijenu ili tardenoazijenu. No, povoljan položaj naselja pored rijeke i plodna ravnica bili su osnovni pokretači za razvoj zemljoradnje na ovom nalazištu. O tako usmjerenoj ekonomici svjedoči veliki postotak sječiva koja su bila sastavni dijelovi kompozitnih alatki rabljenih u žetvi žitarica. U svakom slučaju, predmeti s lokaliteta Donja Branjevina dopunili su inventar pokretnih nalaza starčevačke grupe, kao predstavnika starijeg neolita na našem prostoru. Svjetski poznata je postala figurina poznata pod imenom Crvenokosa boginja. Tu su i brojni tipovi posuda među kojima se ističe zoomorfni primjerak u obliku divokoze. Posebno je interesantna i žanr-scena »lova na jelene« prikazana na trbuhu jedne posude i to tehnikom urezivanja koja je u tom razdoblju bila izrazito rijetka.

Specijalizirani ste za izučavanje predmeta od kamena. Kako se razvijao odnos čovjeka prema kamenu u našem podneblju? Otkud uopće kamen ljudskim kulturama koje su boravile u ravnici, daleko od planinskih područja?

Već sam rekao da kamen predstavlja najtrajniju sirovinu za izradu oruđa i oružja koju je čovjek mogao pronaći u prirodi, pa ne čudi da su na većini prapovijesnih lokaliteta alatke od kamena jedini ili najbrojniji nalazi, posebno ako govorimo o lokalitetima iz razdoblja prije početka uporabe keramike. Rane zajednice su bile pokretne i u svom kretanju za prehrambenim resursima nailazili su i na nalazišta kvalitetnih kamenih sirovina. Iskustva u odabiru najkvalitetnijih takvih sirovina, kao i znanja o njihovoj lociranosti, prenošena su generacijski kao nešto najvrjednije što je iduća generacija mogla primiti od svojih prethodnika. Zajednice udaljene od nalazišta kvalitetnih kamenih sirovina dolazile su do njih putem razmjene s predstavnicima zajednica koje su živjele u njihovoj blizini. Petrološke analize omogućile su da se utvrde putovi razmjene/trgovine visokocijenjenih sirovina kakav je, recimo, bio opsidijan, i došlo se do zaključka da je, primjerice, armenski opsidijan do Bliskog istoka stizao s udaljenosti od preko 1000 km. Takozvani balkanski kremen je na Balkanu transportiran do udaljenosti od oko 700 km. U slučaju koji Vi pominjete, treba imati na umu da se nalazišta kvalitetnog kremena nalaze i na Fruškoj gori i na Vršačkim planinama, što nije prevelika udaljenost od Donje Branjevine, pa i na njih treba gledati kao na potencijalna izvorišta sirovina koje su koristili nekadašnji stanovnici neolitskog naselja na tom arheološkom lokalitetu.

Možemo li u predmetima od kamena čitati samo praktičke potrebe ljudi ili su oni imali i stvaralačko-kultnu ulogu? Uočavate li sličnost našeg današnjeg odnosa prema kamenu i odnosa koji su prema kamenu imali ljudi koji nisu poznavali tvrđe i čvršće materijale?

Osim praktičkog odnosa prema kamenu, nesumnjivo je da je čovjek prapovijesti njega doživljavao na osoben način videći u njemu značajke strane nama danas i samim tim rabio ga za izradu predmeta koji su za njega imali, po svemu sudeći, ulogu mnogo dublju od profane. Nalaženi su donjopaleolitski artefakti, takozvani ručni klinovi, kojima je na rukohvatu prilikom okresivanja ostavljen otisak fosila morskog ježa. Jedan od takvih ručnih klinova bio je okresan tako da se na sredini rukohvata nalazi prirodna mikrokaverna koja prolazi kroz cijeli artefakt. Nesumnjivo je da su takvi usamljeni primjerci, u odnosu na tisuće drugih, standardnih, bili posebno cijenjeni od strane vlasnika. Mnogi predmeti iz kasnijih prapovijesnih razdoblja očito nisu mogli imati praktičku uporabu u svakodnevnom životu pa pretpostavljamo da su imali neku ulogu u određenim kultovima ili su bili znaci dostojanstva najviđenijih pripadnika zajednice, među kojima su se posebno isticali plemenski šamani.

Čak i mnogo kasnije Etrurščani su, nalazeći na svojim oranicama okresane vrhove strijela starijih kultura, smatrali da je riječ o predmetima koji nastaju na mjestu udara munja, pa su ih nazvali gromovito kamenje. Strijele uglavljene u fasung od zlata ili srebra nosili su kao privjeske koji su imali zaštitne moći za vlasnika. Mislim da se današnji čovjek, okružen sintetičkim materijalima, pomalo odrodio od te iskonske sirovine i da više ne prepoznaje značaj koji je kamen tisućljećima imao u izgradnji današnjeg društva.

Vaša izložba fotografija »Svijet preko rijeke«, nedavno otvorena u zemunskoj kuli Gardoš, pokazuje opčinjujući sjaj i bogatstvo ritova na lijevoj, banatskoj, obali Beograda. Svjesni da već neko vrijeme postoji uznemirenje javnosti da će većina tih pejzaža biti uništena izgradnjom nove beogradske luke, gdje vidite granicu između fotografije iz uživanja i »aktivističke« fotografije? Ima li dobra fotografija prirode kapacitet pokretanja društvenih akcija za njezino očuvanje?

I obična pejzažna fotografija je zapravo dokumentarna fotografija koja bilježi trenutak koji se nikada više neće ponoviti. Pitanje je samo nosi li fotografija sa sobom i određeni socijalni aspekt i tada poprima druge dimenzije. Nesumnjivo je da su kroz relativno kratku povijest fotografiranja snimane fotografije koje su mijenjale odnos društva prema određenim događanjima. Mislim i da svaka dobra fotografija, u Vašem pitanju fotografija prirode, sa sobom nosi kapacitet pokretanja društvenih akcija, ali da od samog društva i njegovog stupnja samokritičnosti ovisi hoće li taj kapacitet prepoznati i angažirati ga na određenim promjenama i unaprjeđenjima. Ako smo okruženi potocima i rijekama zatrpanim otpadom, od onih koji taj otpad bacaju ne možemo očekivati da budu reprezenti pozitivne društvene svijesti i da prepoznaju bilo kakav kapacitet pokretanja društva koje sa sobom nose mnoge fotografije.

Podjednako Vas privlače i pejzaži i detalji, i ekosustavi i pojedinačne ptice, njihove oči i kljunovi ali i čovjek i svi tragovi koje za sobom ostavlja – pozitivni i negativni. Zašto nam se čini da je priroda na Vašim fotografijama daleko ljepša od one koju vidimo oko sebe, pa čak i na istim mjestima na kojima su nastale fotografije? S druge strane, ne daju li fotografije pomalo netočan dojam da živimo u podneblju izvanredno očuvane prirode?

Suvremeno društvo proizvodi neopisivo mnogo otpada, a njegove fragmente nalazimo i na mjestima na kojima ih nikada ne bismo očekivali. S obzirom na naš nemar, a kad to kažem mislim na globalni nemar, želja mi je da na fotografijama sačuvam ono što ćemo jednom možda sa sjetom pominjati kao okoliš koga više nema. Nažalost, taj okoliš je sve skučeniji i shodno tome trudim se da se u kadru ne nađe ono što prirodu degradira, čak i ako se nalazi svuda oko mene dok snimam. Potpuno ste u pravu kad kažete da fotografije odaju djelimično netočan dojam da živimo u podneblju savršeno očuvane prirode. Fotografiju s puno prava možemo definirati kao istinu u obmani ili obmanu u istini. Ta definicija uvjetovana je činjenicom da promatraču ostaje nedostupan jedan segment sredine u kojoj je snimka nastala, dok doživljaj prilikom promatranja fotografije biva baziran na onomu što je ograničeno vidnim poljem objektiva. To znači da svaka fotografija sa sobom nosi i dio neprikazane sredine koju možemo definirati kao – terra incognita. Krećući se tom nepoznatom zemljom i fotograf i promatrač imaju slobodu da u njoj, kao i u onom poznatom i vidljivom segmentu fotografije, nalaze svoje posebne putove i svoja vječna raskršća ili životne krugove. Samim tim, zapravo, većina fotografija nadrasta puko bilježenje trenutka i postaje moćno sredstvo koje koriste i fotograf i promatrač u potrazi za svojim vlastitim bićem i svojom osobnom istinom.

Razgovor vodio: Marko Tucakov

 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay