Intervju Intervju

Bogatstvo glazbe hrvatskih skladatelja iz Vojvodine

Subotičanin Miroslav Stantić je od mladenačkih dana prisutan u glazbenom životu vojvođanskih Hrvata. Njegovi glazbeni početci vezani su za župu Isusova Uskrnuća u Subotici, gdje je pjevao u zboru. Kasnije i sam postaje zborovođa. Od 2004. voditelj je zbora Collegium musicum catholicum koji od tog razdoblja djeluje pri Katoličkom institutu, a danas društvu Ivan Antunović iz Subotice. Prije sedam godina stupa na dužnost zborovođe i orguljaša katedrale svete Terezije Avilske u Subotici, gdje, među ostalim, vodi i Katedralni zbor Albe Vidaković, koji već desetljećima ima važnu ulogu u glazbenom životu Hrvata u Subotici i šire.

Prve glazbene poduke dobiva kod sestara Naše Gospe, te završava srednju Muzičku školu u Subotici, te studij nastavlja na Pedagoškoj akademiji. Trenutačno je na završnoj godini studija muzikologije na Fakultetu muzičke umjetnosti u Beogradu, u klasi prof. dr. Sonje Marinković. Fakultet pohađa kao stipendist Ustanove njemačke biskupske konferencije Renovabis iz Freisinga. Usavršavao se na seminarima zborske inerpretacije u Rimu, Budimpešti, Zagrebu, Novom Sadu.i dr. Član je Hrvatskog društva crkvenih glazbenika i Liturgijskog vijeća Subotičke biskupije za crkvenu glazbu, koordinator susreta dječjih zborova Zlatna harfa Subotičke biskupije, te redoviti suradnik časopisa za duhovnu glazbu Sveta Cecilija u Zagrebu. Dosad je objavio dvadesetak muzikoloških radova u zbornicima i glazbenoj periodici, te uredio zbornik radova Vidakoviću u čast. U svojim muzikološkim radovima bavi se glazbenim stvaralaštvom skladatelja iz zajednice vojvođanskih Hrvata ili drugih autora koji su vezani za ovaj kulturni krug – Albe Vidakovića, Josipa Andrića, Stanislava Prepreka, Milana Asića, Đure Arnolda, Loranda Kilbertusa... U novije vrijeme bavi se i skladanjem djela za potrebe glazbenog života unutar subotičke katedrale.

Nema puno osoba koji se bave istraživanjem glazbe vojvođanskih Hrvata, odnosno djela skladatelja umjetničke glazbe – kako sakralne tako i svetovne – koji potječu iz ove zajednice. A to su Vidaković, Andrić, Preprek, Asić ali i Kilbertus ili Arnold. U tom smislu, što nam možete reći o toj glazbenoj ostavštini tih autora, koliko je ona umjetnički vrijedna?

Glazbena ostavština hrvatskih skladatelja iz Vojvodine je velika, ali, kao i u nekim drugim područjima, nije dovoljno istražena. Neki od vojvođanskih skladatelja su bili veoma značajni, pa su i za svojega života postigli zavidne rezultate. Najpoznatiji je svakako Subotičanin Albe Vidaković koji je bio najškolovaniji glazbenik u vojvođanskih Hrvata, te se ostvario i kao muzikolog, pedagog i dirigent. On je svojim djelom obilježio hrvatsku crkvenu glazbu 20. stoljeća. Josip Andrić, rođen u Bukinu, je bio čovjek širokoga interesa te se bavio etnomuzikološkim istraživanjima i skladanjem, vjerojatno je najpoznatiji po operi Dužijanca, koja mu je po mojem mišljenju ujedno i najsnažnija kompozicija. Stanislav Preprek je iza sebe ostavio impozantan opus, i u domenu crkvene i svetovne glazbe. On je jako plodan skladatelj, posebice njegova Suita za orgulje, te skladbe za glasovir, gudački kvarteti, solo pjesme i zborovi. Neizostavan je i malo poznat među ovdašnjim Hrvatima, otac Lorand Kilbertus, veliki stvaralac rođen u Banatu, a koji je najduže djelovao u Beogradu. Njega sam imao čast upoznati. Čovjek velikoga znanja čija se glazbena misao oslanja na glazbu Hindemitha i Bartóka ali i suvremeni glazbeni izričaj. I Vidaković i Preprek i Kilbertus su svojim djelima ušli u službenu liturgijsku glazbu Katoličke crkve u Hrvata, što podrazumijeva određene kriterije, koji se odnose na samu umjetničku vrijednost skladbi. Još više, sva trojica su i svojim reformskim djelovanjem u području glazbe, dali vrijedan prilog novijoj hrvatskoj crkvenoj glazbi. Važno ime svakako je i skladatelj Đuro Arnold, prvi zborovođa, regens chori subotičke katedrale, koji je došao u Suboticu 1800. godine. Iakoje bio Austrijanac, on je uvršten u hrvatske enciklopedije i leksikone. Za bačke Hrvate je značajan jer je melografski prvi zapisao vjerske pjesme iz ovih krajeva i obavio ih u pjesmarici Pismenik illiti skupljenje pisama razlicsiti za nediljne, svetcsane, i ostale dneve priko godine podobni, za vechju slavu Boxju, i kriposti dushevne naroda Illirskoga. Sljedeće godine će biti 200 godina od kako je tiskana ova pjesmarica, a neke od tih pjesma su i danas u uporabi na liturgijskim slavljima. O Đuri Arnoldu je pisao i Albe Vidaković za vrijeme svoga studija u Rimu, gdje je u vatikanskim arhivima pronašao neke od skladbi Đure Arnolda. Treba reći i da su prije njega franjevci njegovali glazbeni život Subotice, te su oni prvi voditelji pjevanja, orguljari, orguljaši, kako to stoji u kronici subotičkog franjevačkog samostana. Za Hrvate u Subotici značajan je skladatelj i dirigent Milan Asić, koji je skladao 18 duhovnih skladbi namjenski za Katedralni zbor Albe Vidaković. Tu su i originalne skladbe, ali i obrade tradicionalnih crkvenih pjesama iz Bačke. Asić je također pisao i prigodne pjesme na tekstove hrvatskih pjesnika iz Bačke – Alekse Kokića, Ante Jakšića, Stipe Bešlina. Tu je svakako i Franjo Štefanović iz Petrovaradina, koji je bio učitelj, ali i skladatelj i pjesnik. Njegovim opusom se nisam bavio, ali treba napomenuti da je on značajan kao autor prve dječje opere Šumska kraljica. Dakle, u najkraćem, imamo se čime podičiti, a na nama koji se bavimo glazbom je da te opuse promoviramo kako unutar same zajednice vojvođanskih Hrvata, tako i šire.

Kažete kako opusi ovih skladatelja nisu dovoljno stručno, muzikološki obrađeni. Koliko je, s druge strane, dostupna njihova ostavština, u smislu notnih zapisa i audio snimaka?

Kada je riječ o stručnoj obradi ovih opusa, tu ima još puno posla. Naime, do sada su rađeni uglavnom samo popisi, biografije ili bibliografije autora ali njihova djela nisu obrađivana u tom stručnom muzikološkom smislu, u kontekstu anotacija, klasifikacija i glazbenih fahova. Možda su razlozi takvoga stanja djelomice i u tome što u hrvatskoj zajednici nismo imali, a nemamo ni danas, dovoljno obrazovanih ljudi za takve pothvate. No, u posljednje vrijeme se nešto više radi na tome; tu pomaže i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u čijoj je produkciji, primjerice, snimljen CD Glasovi orgulja u ravnici i slično. Djelo Albe Vidakovića je najviše obrađeno, posebno njegov sakralni opus, ali nije zanemarljiv i njegov svetovni opus, gdje ima djela za simfonijski i gudački orkestar, solo pjesme, i dr, što još treba istražiti i pripremiti za tiskanje i izvedbe. Kod Vidakovića je, što se tiče sakralnog opusa, dosta toga i objavljeno, te su ta djela dostupna glazbenoj javnosti. Na različitim nosačima zvuka snimljeno je preko 65 minuta njegove glazbe. Što se Vidakovića tiče, njegovo djelo je tematizirano i na dva stručna skupa u Subotici. Jedan je održan 1989. a drugi 2014. godine. Zbornik radova s toga drugoga skupa je objavljen prošle godine i promoviran u Subotici i Zagrebu. Sav opus Stanislava Prepreka, odnosno kopirana notna ostavština, je danas u mojem posjedu, dao mi ju je pokojni profesor Đuro Rajković iz Petrovaradina koji je bio Preprekov najbliži suradnik i najveći promotor djela ovog petrovaradinskog skladatelja. Inače, neka Preprekova djela su snimljena, te tako ostaju trajno zapisana zainteresiranim slušateljima. S druge strane, kod nekih drugih skladatelja je potpuno drugačija. Primjerice, glazbena ostvavština Josipa Andrića, u smislu rukopisa, je dosta razasuta, a opus Loranda Kilbertusa tek treba biti sakupljen i obrađen.

Koliko stručnjaci iz Hrvatske pomažu u valorizaciji i promociji hrvatskih skladatelja iz Vojvodine, kao integralnog dijela sveukupne hrvatske glazbe?

Hrvatski skladatelji iz Vojvodine nisu nepoznanica u stručnim krugovima u Hrvatskoj, ali nisu ni predmet velikog interesiranja. U krugovima vezanim za crkvenu glazbu postoji veći interes. Uglavnom su za promociju ovih skladatelja zaslužne osobe iz Vojvodine koje su djelovale u Hrvatskoj. Postojale su kroz povijest, a tako i danas postoje veze ovdašnjih osoba koje se bave glazbom vojvođanskih Hrvata s glazbenim stručnjacima u Hrvatskoj. Kada je u pitanju novije vrijeme, što se tiče crkvene glazbe, ta suradnja se intenzivirala nakon znanstvenog skupa o Albi Vidakoviću u Subotici koji je održan 2014. godine i na kojem su sudjelovali stručnjaci iz Hrvatske.

Kažite nam više o glazbenom životu subotičke katedrale, gdje ste zborovođa i orguljaš...

Katedrala živi intenzivnim liturgijsko-glazbenim životom u smislu da se ovdje unutar Subotičke biskupije najviše radi na području glazbe. Imamo tri zbora – Katedralni zbor Albe Vidaković, mađarski Katedralni zbor Svete Terezije i dječji zbor Zlatni klasovi. Prvospomenuta dva zbora nerijetko nastupaju i zajedno. Zbor Albe Vidaković djeluje već 45 godina, što ćemo obilježiti 8. prosinca. Ovaj zbor je učinio mnogo u glazbenom životu Subotice i ovdašnjih Hrvata. Danas zbor broji oko 35 članova. Mislim da rad ovog zbora ide uzlaznom putanjom, nastojimo učestalim probama i edukacijom članstva, održati razinu glazbeno-liturgijskog života u katedrali. Ova nam je godina bila veoma aktivna zbog velikog jubileja: 50 godina Subotičke biskupije, a imali smo i nastup u sklopu Dužijance u Subotici te Dužijance u Zagrebu, gdje smo zainteresiranoj hrvatskoj javnosti, posebice jer je Hrvatska radiotelevizija uživo prenosla misu na kojoj smo pjevali, onda mogli predstaviti i dio glazbene baštine ovdašnjih Hrvata. U studenome nastupamo u Beogradu. Rad s dječjim zborom Zlatni klasovi je u posljednje vrijeme otežan, kako mojim akademskim obvezama tako i sve manjim brojem one djece koja pohađaju vjeronauk, a to je bila baza za članove ovoga zbora.

Osim što ste zborovođa u subotičkoj katedrali, vodite još jedan zbor, a to je Collegium musicum catholicum koji djeluje pri Katoličkom društvu Ivan Antunović iz Subotice...

Collegium je nastao 1994. kao zbor župe Isusova Uskrsnuća, ali je kasnije, programom, brojem članstva i opsegom rada, prerastao te okvire i od 2004. počeo djelovati u okrilju Katoličkog instituta, a danas društva Ivan Antunović. Ovaj zbor uglavnom čine mladi ljudi i dosad smo nastupali u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji i Italiji, ostavivši dobre dojmove. Naš repertoar se kreće od gregorijanike do djela suvremenih skladatelja, kako hrvatskih tako i svjetskih, čime želimo predstaviti kontinuitet katoličke duhovne glazbe. U suradnji s drugim zborovima izvodili smo velike vrlo zahtjevne vokalno-instrumentalne skladbe poput Mozartove i Lisztove Krunidbene mise, Mozartova Requima, a od svjetovnih skladbi Orffovu Carminu buranu. Collegium izvodi duhovnu glazbu, ali je svojim nastupima prodro i izvan prostora gdje se njeguje takva vrsta glazbe, pa smo tako nastupali na manifestacijama i svečanostima koje nisu vezane uz Crkvu. Ove godine ćemo imati nastup i na jednom prestižnom festivalu zborova, riječ je o Mokranjčevim danima u Negotinu koji se održavaju 53. put. To je za nas velika čast i odgovornost jer ovdje predstavljamo katoličku glazbenu tradiciju, kako svjetsku tako i hrvatsku.

U posljednje vrijeme okušali ste se i u skladanju, nekoliko tih djela je javno izvedeno. Recite nam više o tomu…

Napisao sam nekoliko liturgijskim minijatura – psalama i antifona, a pisao sami ih za potrebe glazbenoga života unutar subotičke katedrale, odnosno Katedralnog zbora zbora Albe Vidaković. One su pisane za potrebe pojedinih crkvenih blagdana. U tom kontekstu potaknuo sam i člana našega zbora Belu Anišića, inače studenta horne na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu, da i on da doprinos svojim skladbama. Neke od navedenih skladbi su objavljene u hrvatskom časopisu za crkvenu glazbu Sveta Cecilija, što podrazumijeva da su zadovoljile određene kriterije. Jednu skladbu mladog Anišića izvest će zbor Collegium musicum catholicum na već ranije spomenutim Mokranjčevim danima u Negotinu.

Vaši daljni profesionalni planovi?

Po završetku Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu, u nekim mojim planovima je doktorski-muzikološki studij crkvene glazbe u Rimu. U tom kontekstu želim još više obraditi građu naših skladatelja iz Vojvodine, napose Albe Vidakovića, koji je započeo mnoge pothvate u istraživanjima, kako srednjovjekovnih rukopisa na hrvatskoj obali, tako i razne druge muzikološke građe, ali je zbog svoje prerane smrti nije uspio dovršiti. To je ono što me potiče i budi interes da se davno započeta znanstvena istraživanja Albe Vidakovića u budućnosti zaokruže jednom velikom studijom o njegovom životu i djelu, jer je njegov doprinos muzikološkoj znanosti ogroman, ali ne i dovoljno poznat.

Razgovor vodio: Davor Bašić Palković


 


 


 

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay