Intervju Intervju

Ljudi su ti koji ruše granice

Eva Balatinac, može se reći, redoviti je gost manifestacija hrvatskih udruga u Podunavlju; u njenoj emisiji Govor moga kraja, koja se emitira na Radio Baranji često se mogu čiti i prilozi snimljeni među Hrvatima u Vojvodini, prije svega u Podunavlju, na manifestaciju Baranjski bećarac redovito poziva udruge s druge strane Dunava. Sve to više je nego li dovoljan razlog za susret i razgovor.

Eva je rođena Baranjka i u rodnom Gajiću provela je cijeli život. Osim perioda Domovinskog rata, jer je sedam godina, od kolovoza 1997. godine, pa do rujna 1998. živjela izvan svoje Baranje. Odmah po povratku počela je raditi u osnovnoj školi u Dražu. Trentno predaje hrvatski jezik i geografiju. Kod onoga što joj je stručno zvanje popis je malo duži. Po struci je nastavnik hrvatskog, povijesti i geografije. Po povratku u Baranju angažirala se na obnovi rada Kulturno-umjetničkog društva Seljačka sloga iz Gajića koji je osnovan još 1938. godine. Sljedeći korak bilo je angažiranje u Kulturno-turističkoj manifestaciji Baranjski bećarac, a od 2011. godine naša sugovornica je i na čelu ove manifestacije. Uz sve to, Eva Balatinac priprema emisiju Govor moga kraja koje se emitira na Radio Baranji.

Uza sve gore poborojano nađete i vremena pratiti rad udruga u Vojvodini, prije svega u šokačkom Podunavlju. Čest ste gost njihovih manifestacija, često su Hrvati s ovih prostora i u Vašoj radijskoj emisiji. Zašto mislite da je važno obratiti pozornost na Hrvate koji žive s druge strane Dunava, govoriti o njima, predstaviti ono što jesu i što rade?

Kada sam postala predsjednica Baranjskog bećarca, imala sam želju da svake godine sudjeluje i jedna hrvatska skupina iz Vojvodine. Prvo sam kontaktirala svoje suradnike da pokušamo zajedno vidjeti tko bi se odazvao našem pozivu. Tako su nam prvo došli Monoštorci i Berežani, zatim udruga iz Tavankuta, Sonte, Bača, Sombora. I tako sam ih prvo upoznala, a onda počela i s njima surađivati, pa su usljedila uzvratna gostovanja naše udruge iz Gajića. Međutim, meni je lakše kada negdje odem, a da mi nismo gosti programa ili kada oni nisu naši gosti, jer onda imam više vremena promatrati, gledati imaju li više mladih, kakve su im nošnje. I stvarno su me zainteresirali. Zainteresiralo me je to bogatstvo nošnje, to što i žene od 60 godina rado oblači nošnju, staju na pozornicu što je kod nas malo rjeđe, to što čak i kada kao udruga zapadnu u teškoće, kada nemaju dovoljno članova nađu snage odazvati se našem pozivu i sudjelovati na reviji nošnji na Baranjskom bećarcu. Posebno su se pokazali Hrvati iz Vojvodine ove godine, iz Monoštora, Vajske, Plavne, Bača. Ali ne pratim samo njihova kulturno-umjetnička društva već i sve ono što udruge tiskaju o značajnim osobama svog kraja, o pisanim tragovima svoje tradicijske povijesti. I kada govorim o zapisima, drago mi je što ima sve više onih koji pišu na svojoj šokačkoj ili bunjevačkoj ikavici. I često se u našoj Šokačkoj riči nađu i pisane riči pjesnika iz Vojvodine. Knjiga koju tiskamo u okviru manifestacije Baranjski bećarac zove se Šokačka rič, jer mi obuhvaćamo područje općine Draž, a to su Draž, Gajić, Topolje i Duboševica, gdje žive Šokci. Da se našalim– da ima malo više Bunjevaca, možda bi se zvala Šokačko-bunjevačka rič. Ove godine prvi puta sam bila u Plavni i to selo mi je postalo nekako drago i milo. Dojmila me je i Vajska i park koji sam vidjela u tom selu, koji je, kako sam čula, jedan vlastelin izgubio na kocki. Mnogo je tamo zanimljivih priča i razloga da još koji put odem tamo.

Nije Vam teško otići do svih ovih mjesta. Iznenađuje li Vas što u nekim malim, skrajnutim mjestima gdje su Hrvati ostali u broju od tek nekoliko stotina stanovnika rade hrvatske udruge, što čuvaju jezik, običaje, nošnju?

U nekim slučajevima čak su udruge s druge strane Dunava jače nego naše u Hrvaskoj. Čak i ukoliko nemaju svoj KUD koji će nastupiti na pozornici uz pomoć gostiju upriliče program. Još uvijek imaju žena koje se sjećaju starih običaja, starog načina života, imaju puno zapisa koje mogu iskoristiti. Nama koji dođemo sa strane zanimljivo je čuti kome je posvećena crkva, ima li još onih nekadašnjih kirbaja, ima li koja zabava. Eto sada sam čula da u Plavni još drže običaj buša ili kako to oni zovu tuta. Želja mi je da malo više povežem našu omladinu. Imaju oni danas mnogo načina da kontaktiraju, da se upoznaju, ali da te njihove veze učinimo trajnijim i da zapravo Dunav bude mjesto koje će ih spajati, a ne razdvajati.

Uvijek kada ste s ove strane granice Vi tragate za bakicama, starijim ljudima koji Vam mogu biti dragocjeni sugovornici ne samo o nekadašnjim običajima, nošnji, već i zbog autentičnog govora koji su sačuvali. Koliko je teško naći takve kazivače?

U biti nije. Uvijek prvo bude: neka ja neću, ima tu netko drugi koji bolje zna. I uvijek se nađe netko tko zna i tko je spreman za razgovor. Ali uz starije volim slušati i one mlađe, da čujem koliko njih dotiče taj nekadašnji govor. Voljela bih da mladi, bez da im to bude opterećenje, što više pričaju sa svojim bakama i djedovima, uče, dok još imaju od koga taj stari govor. I citirat ću jednog svog znanca koji je rekao da svoje unuke vidi samo dva puta na godinu, a one s njim ne znaju ni divanit.

Dio onoga što zabilježite svojim diktafonom imamo prigodu slušati u emisiji Govor moga kraja. Emitira se ova emisija u programu Radio Baranje, a mogu je pratiti i slušatelji u dijelu Vojvodine koji se naslanja uz granicu. Primjerice, jedna od takvih emisija snimljena je u Beregu, kada je o uskrsnim običajima iz Berega govorila Marija Ivošev Čočina, pa se ispostavilo da je njena obitelj itekako ostavila traga u šokačkim mjestima s druge strane granice.

Njen otac oženio se curom iz Gajića, a kao kožar on je obrađivao svim našima kožu, pravio kožne frosluke i za sve što se pravilo ili kupovalo od kože išlo se kod Čoče u Bereg. Te veze šokačkih mjesta koje razdvaja Dunav, pa sada i granice, nisu rijetkost.

U pripremi za ovaj razgovor ispričali ste zanimljivu priču o tome, pa da je sada podjelimo i s čitateljima Hrvatske riječi.

Imala sam običaj na satovima povijesti djeci dati zadaću da sakupe stare predmete koji se čuvaju u njihovim obiteljima. I bilo je tu svega, zanimljivog, originalnog. Osim starih predmeta, sakupljali su učenici i stare fotografije i zanimljivo: na mogim starim fotografijama bile su njhove bake Šokice iz Monoštora, Brega ili da tako kažem s lijeve strane Dunava. Onda je jedna baka iz Monoštora ispričala prekrasnu priču svojoj unuci koju smo mi snimili. Pokazalo se i na taj način da smo mi, bez obzira bili s lijeve ili desne obale Dunava, vezani. Prije sam čak i ja znala razlikovati, po izgledu lica, tko je s lijeve, a tko s desne obale Dunava. Razlika je bila u jagodicama i očima. Pamtim da su Šokice s druge strane Dunava bile jako lijepe. Nije onda ni čudo što su se udavale ovdje u Baranju. A na cijeni su bili naši momci, pa su Šokice s druge strane Dunava rado u Baranju dolazila kao snaše. I sama sam kao dijete često išla u Monoštor na kirbaj, jer je moja susjeda baba Marija bila Šokica rodom iz Monoštora. Djeca su donosila i stare Subotičke Danice. U tim Danicama bilo je i radova naših pisaca i moram reći da su se naši stari ravnali prema kalendaru iz Subotičke Danice. Vezani smo i mislim da to trebamo očuvati. Neće to uvijek biti isto. Nekada će udruge više surađivati, nekada će u prvi plan doći neki osobni kontakti. Ali, važno je da veze postoje.

Koliko tu može značaja imati povezivanje mladih što ste već i spomenuli?

Kada ljudi vide i čuju o onome što je malo dalje od njihovog mjesta, počnu i malo drugačije razmišljati, da ono što je bilo prije valja sačuvati. Kako povezati mlade? Još uvijek je to samo ideja, ali razmišljam kako okupiti mlade u jednoj ljetnoj školi. Oni iz srednje škole i sreću se prilikom susreta kulturno-umjetničkih društava, ali jedna ljetna škola itekako bi bila korisna osnovnoškolcima koji bi pamtili takve susrete, gradili prijateljstva koja bi održavali putem društvenih mreža, ali i međusobnih posjeta.

Mladi, što zbog školovanja što zbog posla, napuštaju manja mjesta. To jest problem i s jedne i s druge strane Dunava. Koliko je onda problem okupiti članove, organizirati rad udruga?

Jest problem, jer mladih nemamo. Dok su u srednjoj školu u Belom Manastiru ili Osijeku, još su tu. Ali kada odu na studije, a nije to samo Osijek, gubimo ih. I nije samo problem onih koji odlaze već i onih koji ostaju. Drugačiji su sada odnosi uposlenik – poslodavac. Ne pušta radnika privatni poslodavac tako lako da odustvuje s posla, tako da je teško uskladiti posao, aktivnost u udruzi, lokalnij zajednici, crkvi. Ipak, imamo mlade koji hoće, žele. Evo mogu reći da u Dražu imamo čak i jednog mladog gajdaša – Filipa Golubova Cara.

Od svega što ste uradili na što ste najponositiji?

Teško je to reći. Zapravo, jedino što je moje jest Šokačka rič, knjiga koju tiskamo u okviru Baranjskog bećarca. I emisija Govor moga kraja, koju sam slučajno, da tako kažem dobila, na nagovor jednog mog kolege i jedne voditeljice s Radio Baranje. Prihvatila sam ne razmišljajući mnogo, ali pokazalo se kako priprema te emisije za mene jest uživanje. Jesam li svjesna da će te emisije kako godine prolaze biti sve značajnije? Pa jesam, jer govor se brzo mijenja. Kako se mijenja način života, odnos prema kulturi, običajima, tako se mijenja i govor. Sve to što prolazi, mijenja se i ostat će sačuvano na snimicima ove naše emisije.

Za one koji možda još ne znaju, kada mogu poslušati emisiju Govor moga kraja?

Na Radio Baranji ponedjeljkom od 15 i 40, repriza je petkom u 18 sati. Ljetna pauza je tijekom sedmog i osmog mjeseca, a tada idu reprize ranijih emisija. Imam još nemontiranih snimaka iz Podunavlja, čeka me novi posjet Vajskoj i Plavni, tradicijsko češljanje u Baču, posjet starim obrtima u Monoštoru. Čeka me odlazak u Bereg. Želja mi je otići razgovarati, odnosno divanit, na neki salaš. Gledala sam 80-tih godina, kada sam autobusom išla u Sombor, te salaše duž ceste kojom smo išli i uvijek sam rekla kako bi bilo idilično živjeti na salašu.

  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay